Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je sa sveštenstvom, na praznik Vaznesenja Gospodnjeg – Spasovdan, u četvrtak 29. maja 2025. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u crkvi, posvećenoj ovom prazniku, na Grahovcu.
Sabranima je praznik Vaznesenja Gospodnjeg, riječima arhipastirske besjede, čestitao Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije.
„Četrdeset dana hodismo u atmosferi i svjetlosti Vaskrsa Hristovog, a juče na Odanije Vaskrsa odslužismo i vaskršnju službu, pozdravljajući se sa Vaskrsom do iduće godine. Tu postoji jedna mala sjeta, nema više da se za ovu godinu, pozdravljamo vaskršnjim pozdravima, ali nam je Gospod, odmah, posle praznika Vaskrsenja i četrdesetodnevnog proslavljanja Njega dao da se u radosti opet sretnemo danas, velikim praznikom licem u lice, kao što su Njegovi učenici i apostoli na Maslinskoj gori, gledajući Ga kako se vaznosi i blagosilja ih i ostavlja ih na službu, na ovoj zemlji, dolini plača, da pronose blagu vijest Njegovu o spasenju roda ljudskog. Kaže jevanđelist da su se vratili u Jerusalim obradovani radošću velikom“.
„To je radost istinskog praznika danas gdje posle Vaskrsenja ulazimo u radost Vaznesenja. Kaže Atanasije Veliki Aleksandrijski da je Bog postao čovjek da bi čovjek postao bog po blagodati i Božanskim energijama, bog po blagodati. To je smisao i radost ovog praznika. Otvorilo se nebo danas. Hristos se vaznio, zatvoreno je bilo za ljudski rod od Adama, jer ga je grijeh zatvorio. Nebo za koga su neki materijalisti govorili, ismijavali vjeru, da nema gore u vasioni ništa, da mi ono čemu se nadamo i to nebo u koje gledamo i ono je materijalno i da ne postoji ništa osim materijalno. Ali, nisu oni razumjeli dubinsku suštinu i poruku ovog praznika da nebo nije geografska odrednica, ni prostorna, da se tamo ne putuje i ne ide nekim sredstvima prevoza i saobraćaja, nego da je to blizina Božja i stanje u kojem naša duša prebiva“, kazao je Mitropolit.
Tamo gdje se sretnemo sa Hristom, tu je, poručio je Arhiepiskop Metodije, nebo.
„Zato Sveti Jovan Zlatousti kaže: Šta će meni nebo, kad ću ja postati nebo. Kad se Hristos useli u srca naša postajemo presto nebeski, postajemo mi nebo, ne putujemo nigdje. I Hristos je rekao da je Carstvo nebesko, odnosno to nebo, unutra u nama, a samo, jedino treba da svoju svrhu i misiju ispunimo i naše naznačenje, i da postanemo presto Boga živoga. Jedino je to Hristos rekao čovjeku: Hoću srce tvoje, sine, ništa mi drugo od tebe ne treba, ni prinosi, ni žrtve, ni kolenoprekloni pokloni i molitve, ni bilo koji drugi prinosi, ja jedino što tražim i ištem jeste tvoje srce. Sve ostalo što Bogu prinosimo je samo izraz našeg davanja srca našeg Hristu Spasitelju našem“.
„Gospod je, dakle, otvorio nebo i u tijelu i ljudskoj prirodi vaznio se i sjeo s desne strane Boga i Oca i to nije rastanak. To je radosni rastanak apostola s Hristom, gdje se On od njih vaznosi, ali je On uvijek s nama kao što je i danas ovdje, među nama na ovoj svetoj službi i u svakom svetom, blagoslovenom djelu koje činimo. On je s nama, jer je rekao: Ja sam s vama za sve dane do svršetka vijeka, u svim danima je s nama. I gdje se dvojica ili trojica sastave u ime moje i ja sam tu među njima. Dakle, to vaznesenje je samo pokazatelj gdje je naznačena i za šta je naznačena ljudska priroda“, besjedio je Njegovo Visokopreosveštenstvo, dodajući da se na mjestu današnjeg sabranja naš narod, u svoje vrijeme, prije stotinu i više godina, isto opredjelio za nebo, a ne za zemlju.
„Kao što su to uradili, još mnogo vjekova prije njih, naši sveti preci na Kosovu. I oni su se tu opredjelili za nebo, a ne za zemlju i kao što smo i mi pozvani u svom životu i svaki dan i čas da se stalno opredjeljujemo za nebo, za istinu, pravdu i svjetlost. A svjedoci smo svi mi koji živimo na zemlji i u ovoj dolini plača da sve oko nasprivlači crnoj zemlji. I gravitacija je simbol toga da nas sve veže za zemlju i da postajemo zemni i prizemni, a nebo se oslikava samo u služenju Hristu i Njegovim prisustvom. Crkva je odbljesak Carstva nebeskog ovdje na zemlji. To je nebo, to je prozor u život vječni, to je prozor u drugi prostor i drugu realnost nebesku na koju nas je Hristos bogočovjek prizvao. To je smisao današnjeg praznika“.
„I smisao bitke na Grahovcu je to – opredjeljenje za nebo, a ne za zemlju, za ropstvo, za saginjanje, klečanje, puzanje da bismo sačuvali komadić zemlje, a izgubili nebo. Zato smo se danas na ovoj glavici sastali, ne da bismo mahali sa nekim obilježjima i hvalili se svojim precima slavnim, a u čemu smo mi doprinjeli tom njihovom opredjeljenju. I jedno i samo to će nas Hristos pitati u Njegovom drugom dolasku i u onom velikom i strašnom danu kad bude došao u slavi, posle ovog Njegovog vaznesenja kad drugi put na anđelima svojim i sa trubama nebeskim dođe i usklicima, ovdje da sudi živima i mrtvima i Čijem carstvu neće biti kraja“.
„Srećan vam praznik, draga braćo i sestre i draga djeco Božja, još jednom i da vas blagodat ovog praznika Hristovog vaznesenja čuva, osnažuje, krijepi na putu Jevanđelja i na putu neprestanog opredjeljivanja za nebo, a ne za zemlju, jer je grijeh odvojio zemlju od neba, a samo služenje Gospodu i pokajanje i molitva Njemu, Njegova blagodat ponovo će od ove zemlje napraviti raj i nebeski prostor“, poručio je Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije.
Na kraju Liturgije osveštan je i prelomljen slavski kolač i žito, čime je proslavljena hramovna slava.
Odslužen je pomen junacima i obilježena 167. godišnjica bitke na Grahovcu. Odigrala se u maju 1858. godine, u njoj su Crnogorci i Hercegovci odnijeli pobjedu nad Osmanlijama i predstavlja jednu od ključnih vododjelnica ukupne prošlosti Crne Gore.
Trpezu ljubavi i kulturno-umjetnički program organizovali su: Eparhija budimljansko-nikšićka, parohija grahovska i Zavičajno udruženje „Stara Hercegovina“.
