U susret Vidovdanu večeras, 24. juna, na platou Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, Društvo za njegovanje tradicionalnog srpskog pjevanja uz gusle “Sveti Sava” priredilo je svečani program pod naslovom “Crna Gora kad posta Kosovo, Obilić se rodio ponovo”.
O Kosovskom zavjetu besjedio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, koji je u uvodnom dijelu svog arhipastirskog slova ukazao na činjenicu da srpski narod ima tu povlasticu i prednost da ima svoj ep:
,,S tim što je naš ep naslonjen na tragične događaje koji su obilježili našu istoriju. Ali ti događaji nemaju samo istorijsko značenje, nego i duhovno i metaistorijsko, nadistorijsko. Kosovska žrtva je žrtva koja prinešena Bogu na dar – svjesno.”
Mitropolit Joanikije je potom ocijenio da je nasuprot mišljenju nekih istoričara, Sveti knez Lazar sasvim svjesno sa narodom podnio žrtvu koja je uistinu žrtva za Carstvo nebesko:
,,Često ćemo čuti od naših istoričara, kojima ja lično ne vjerujem u tom pogledu, iako cijenim njihovo znanje, da je Sveti knez Lazar bio siguran da će da pobijedi i da je zato spremio vojsku. Ja mislim drugačije, mislim da je on bio svjestan da ne može pobijediti tursku silu, ali da je mora zaustaviti, jer nije mogao gledati da njegovu zemlju i svetinje, i ljepotu naših svetinja i ljepotu naše svete vjere, Turci pregaze bez žrtve, bez odbrane. To je bila svjesna žrtva za Carstvo nebesko kao što i govori naša epska pjesma.”
Vladika je akcentovao da je kosovska žrtva svijetlila našem narodu kroz cjelokupnu našu istoriju:
,,Kosovska bol i kosovska žrtva su se polako pretvarali u slavu i u svetost i u poeziju, na takav način se nastavila Kosovska bitka, nastavila u onom smislu da se po svaku cijenu očuva pamćenje, identitet, kultura, jezik, duhovnost, svetinje. Ona se na izvjestan način preselila u kulturu i u duhovnost jer naša kultura koju smo stvarali i naša duhovnost su svaka sa svoje strane osvjetljavale kosovsku žrtvu – odnosno kosovska žrtva je svijetlila našem narodu kroz cjelokupnu mukotrpnu našu istoriju, pa i do dana današnjeg a tako će to biti do skončanija svijeta i vijeka”.
Mitropolit Joanikije je zatim dao poseban osvrt na Njegošev lik i djelo koji je u značajnom dijelu doprinio razumijevanju tajne Kosovskog zavjeta:
,,Prije svega svojim velikim djelom Gorski vijenac, ali i kroz svoja pisma i kroz svoje ukupno djelo i djelovanje. On je Crnu Goru doživio kao ostatak Carstva Dušanovog – Crna Gora je po njemu nastala iz pepela razvaline Dušanove veličine.”
Vladika se potom u nastavku nadovezao i na lik i djelo svetopočivšeg Mitropolita Amfilohija koji je, tumačeći Njegoša, definisao da Kosovska grobnica ima silu od groba Hristovoga i da je karakteriše nadanje, a ne beznađe:
,,Naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije je tumačeći Njegoševo djelo to definisao tako da Kosovska grobnica ima silu od groba Hristovoga i to je tajna Kosova, tajna Kosovske žrtve. Nadanje je naše zakopano – to je Njegošev stih, a Mitropolit Amfilohije je naglašavao – nadanje, a ne beznađe! Ta žrtva je izvor nade, izvor nadahnuća, izvor duhovnosti i zato ona dodaje našem narodu snage da se bori, da nastavi Kosovsku bitku.”
Naglasio je da je kroz istoriju za naše pretke posebno za Njegoša, svaka pobjeda bila lijek duboke kosovske rane:
,,Tako je isto nastavio i kralj Nikola, u toj ideji, u toj poeziji njegova najveća pobjeda – gdje je on lično komandovao vojskom na Vučjem Dolu i odnio sjajnu pobjedu je bila po njegovim riječima lijek naše duboke kosovske rane. Možemo misliti samo koliko je čestiti Knjaz, koji je pjevao onu himnu koju trebamo dobro da naučimo i da je često pjevamo Onamo ‘namo koliko je bio srećan kada je oslobodio Metohiju i kada je oslobodio Pećku patrijaršiju i Visoke Dečane. To je zaista bio vrhunac njegovih uspjeha i naravno on je time ostvario i Njegoševu zamisao.”
Vladika je istakao da je važno da se sjećamo kad god se čuje pjesma o Kosovu, i Njegoša i kralja Nikole, a posebno junaka koje su predvodili Janko Vukotić i Radomir Vešović:
,,Ja bih volio kada god se čuje naša pjesma o Kosovu, bilo uz gusle bilo iz grla bijela, da se sjetimo i Njegoša i kralja Nikole i posebno onih junaka koje je predvodio Janko Vukotić i Radomir Vešović, takođe veliki junaci koji su oslobodili Kosovo i Metohiju i da se sjetimo našeg blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija koji je stalno govorio u ovo novo vrijeme: Crna Gora se odreče – ne naravno narod nego vlasti, velikaši, savremeni velikaši koji nisu ni do koljena onim prethodnim velikašima, ali zapalo ih je pa su se tako lako u ovo novo vrijeme, još u vrijeme bombardovanja odrekli Metohije, Pećke Patrijaršije i Visokih Dečana.
Međutim, onaj ko nosi Zavjet najčešće nisu velikaši, nego Miloš Obilić, a to može biti pojedinac, a može biti i cio narod. Ja sada mislim da je cio vjerujući pravoslavni narod u Crnoj Gori nosilac Kosovskog zavjeta i to potvrđuje i svjedoči svaki dan”, poručio je napposlijetku Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
U slavu Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, Kosova i Obilića uz strune gusala pjevali su članovi Društva: Maksim Vojvodić, Vitomir Arsenić, Radosav Rajo Vojinović, Željko Vukčević, Damjan Vojvodić i Sekule Cerović, dok je svoje stihove o Kosovu kazivao poznati srpski pjesnik Blagoje Baković.
Tokom ove svečane večeri nastupile su i vokalne solistkinje – etno pojci: Branka Zečević, Bojana Radović i Maša Vojvodić.
Boris Musić
