U kripti Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici nakon prethodno odslužene večernje službe i akatista Presvetoj Bogorodici, koji se služio i u paraklisu Svetog Amfilohija Ikonijskog pred ikonom Presvete Bogorodice Utješiteljke beba ubijenih u majčinoj utrobi, održano je dobrotvorno veče posvećeno radu i misiji „Doma za mame“ iz Beograda, koji pruža utočište i podršku trudnicama i majkama sa malom djecom, među kojima su i žene koje su, odlučivši da rode, ostale bez oslonca u svojim porodicama i najbližem okruženju.
O značaju ove misije, zaštiti nerođenog života i odgovornosti zajednice prema majci i djetetu govorili su Aleksandra Isailović i protojerej Jovan Plamenac, dok je program vodio Boris Musić.
Sabranju su prisustvovale i majke sa djecom iz Doma, a među prisutnima je bio starješina Sabornog hrama, protojerej Nikola Pejović.
Veče je bilo i prilika da se prisutni pozovu da novčanim prilozima, u skladu sa svojim mogućnostima, podrže rad Doma.
U uvodnom obraćanju, Boris Musić ukazao je na hrišćansko razumijevanje ljudskog života kao svetinje i dara Božjeg, naglasivši da dostojanstvo čovjeka, stvorenog po liku Božjem, ne zavisi od njegovog uzrasta, zdravlja, materijalnog položaja ili prihvaćenosti u društvu.
Govoreći o zaštiti života, Musić je istakao neophodnost da se sa pažnjom čuju strahovi, usamljenost i nevolje žena koje se suočavaju sa teškim životnim okolnostima. Naglasio je da hrišćansko zalaganje za život podrazumijeva konkretnu pomoć majci i djetetu, pružanje sigurnosti i spremnost da se podijeli teret, što je poziv očevima, porodicama, Crkvi i čitavoj zajednici. Posebno je ukazao na potrebu milosrđa i nade u Božje iscjeljenje za one koji nose bolno iskustvo abortusa, povezujući smisao sabranja sa jevanđelskim pozivom na ljubav potvrđenu djelima.
Predstavljajući rad Doma, Aleksandra Isailović objasnila je da je riječ o programu Saveza za rađanje i život, namijenjenom trudnicama i majkama sa djecom do navršene prve godine života. Pored privremenog smještaja, Dom pruža socijalnu i pravnu pomoć, kao i svakodnevnu podršku u kojoj učestvuju medicinske sestre.
Isailović je naglasila da je suština njihovog rada u tome da žena dobije oslonac u jednom od najosjetljivijih perioda života — tokom trudnoće i u prvim mjesecima materinstva. Istakla je da su majke i djeca koji su prisustvovali večeri najneposrednije svjedočanstvo značaja takve podrške, te da je misija Doma usmjerena na očuvanje života i osnaživanje porodice.
Ona je navela da se rad Doma finansira isključivo donacijama društveno odgovornih pojedinaca i preduzeća, bez stalnih prihoda, zahvalivši svima koji pomažu. Izrazila je i želju da se ova misija proširi, kako bi slični domovi bili osnovani i u Crnoj Gori.
Protojerej Jovan Plamenac je u svom obraćanju posebno istakao odgovornost sveštenika da razumiju nevolje ljudi koji im se obraćaju, ukazujući na povjerenje sa kojim im porodice povjeravaju svoje najteže životne dileme:
„Posebno je važno da ova tema interesuje sveštenike. Zašto? Zato što se mnogi nama sveštenicima obrate sa svojim problemima čak i prije nego svojim ukućanima, pa i prije nego medicinskoj struci. I zato je presudno važno da mi dubinski razumijemo ovaj problem o kojem ćemo večeras da govorimo.“
Govoreći o „Domu za mame“, otac Jovan je ukazao na značaj utočišta za žene koje trpe pritiske da prekinu trudnoću, ponekad upravo od onih od kojih očekuju najveću podršku. Prisustvo majki i djece na ovoj večeri izdvojio je kao živo svjedočanstvo smisla pomoći koju Dom pruža.
Tokom svog izlaganja prota Jovan je poseban akcenat dao na pravoslavno razumijevanje čovjeka kao biće psihosomatsko – sastavljeno od duše i tijela, čije dostojanstvo, kako je naglasio, treba prepoznati od samog začeća:
„Oni su znali da je čovjek čovjek od samoga svoga začeća i da je tada postao jedinstveno biće. Dakle, nije on tada postao čovjek tijelom, a ne dušom, niti dušom, a ne tijelom, nego je postao jedinstveno biće koje čine njegovo tijelo i njegova duša. Dakle, postao je ličnost, biće koje ima svoju slobodu, i po toj slobodi je bogolik.“
Iz tog stanovišta, otac Jovan je pitanje zaštite nerođenog života predstavio kao pitanje odnosa prema konkretnoj ličnosti. Ukazao je i na odgovornost očeva i najbližih srodnika, naglašavajući da se teret odluka i njihovih posljedica ne može svesti samo na ženu.
Osvrćući se na način na koji se o abortusu govori u javnosti, upozorio je na svođenje ove teme na demografske pokazatelje i broj stanovnika:
„Kada govorimo o abortusu, često kažemo: naš narod odumire. Onda brojimo koliko ljudi umre godišnje, govorimo da opada natalitet i da treba da zabranimo abortus da bismo imali više djece. Ružna je to računica. Nisu ljudi neke kuglice ili kocke koje ćemo pomjerati da bismo ispunili kvotu, neki broj žitelja u državi ili narodu. U pitanju je, prije svega, grijeh, grijeh ubistva.“
Prema njegovim riječima, hrišćanski odgovor na ovu temu mora da obuhvati ličnu odgovornost i preispitivanje sopstvenog života. Govoreći o pokajanju, naglasio je da ono zahtijeva promjenu koja se vidi u svakodnevnom odnosu prema drugima:
„Nije pokajanje u tome što mi vičemo: teško mi je, oče, to me tišti, to me pritiska. Nije samoosuđivanje pokajanje. Pokajanje mora biti djelatno. Pokajanje je proces. Pokajanje je naš život. Pokajanje je, kako i sama riječ metanoja kaže, preumljenje. Znači, moramo da promijenimo svoj život, da to više ne radimo i da se trudimo da to ni drugi oko nas ne rade.“
U završnom dijelu obraćanja, otac Jovan je povezao poziv na pokajanje sa konkretnom podrškom majkama i djeci. Pomoć Domu predstavio je kao priliku da se vjera posvjedoči trudom, odricanjem i brigom za bližnje:
„Evo, jedan od načina je da ovoj djeci koja su ovdje pomognemo, da i ona izađu na put. […] Kada priložimo, kada damo nešto, to nije samo zbog onoga kome to činimo, nego i zbog nas. To je naše pokajanje. To je djelatno pokajanje. Znači, bez truda, bez djela, bez odricanja nema pokajanja. Kajem se samo ako to pokažem svojim djelom, svojim životom.“
Sa večeri posvećene „Domu za mame“ upućen je poziv da briga za život bude praćena trajnom i konkretnom podrškom trudnicama, majkama i djeci. Predstavljena misija podsjetila je na značaj zajednice u kojoj žena, suočena sa neizvjesnošću i nedostatkom porodičnog oslonca, može da pronađe sigurnost, razumijevanje i pomoć.
Tekst, foto: Boris Musić
