Sinoć je na Trgu od ćirilice u Herceg Novom, a povodom kanonizacije Svetog Kirila (Cvjetkovića) – ispovijednika Bezdinskog, Dalmatinsko-bokeljskog i Baošićkog, održano veče Novi svjetilnik pravoslavlja, posvećeno ovom novokanonizovanom svetitelju.
O Svetom Kirilu ispovijedniku govorili su Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit budimski g. Lukijan, protojerej-stavrofor Marinko Markov-paroh temišvarski i dr Goran Komar.
Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije na početku je izrazio radost zbog sabranja u čast novokanovizovanog svetitelja i istakao veliku zaslugu pri otkrivanju njegovih moštiju koju imaju naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, kao i Visokopreosvećeni vladika Lukijan.
Govorio je o životu Svetog Kirila i naveo da je otkrivanje njegovih moštiju očigledan znak projave njegove svetosti, te da se dugi niz godina nije znalo ni za njegov grob, jer se borio protiv unijaćenja i zbog toga bio označen kao državni neprijatelj.
„Ali, vidimo da za Božije ljude mjerila ovog svijeta nijesu konačna i da Gospod projavljuje njihovu pravednost i pokazuje nepravdu koju su oni pretrpjeli kao što je Sveti Kirilo. Bez ikakve svoje krivice. Samo što se borio muški, hrabro, dosljedno, viteški za svoju vjeru. Zato je i bio i osuđen.
Međutim, s ove jedne vremenske distance, kada pogledamo na život Svetoga Kirila od njegovoga rođenja, pa do njegove blčažene končine, vidimo jednoga apostola Hristovog koga je Gospod doveo na ovaj svijet i zaista mu naznačio ulogu odmah, na početku njegovog života, jer on sam svjedoči kako je od najranijga svoga djetinjstva, vjerovatno gledajući Savinske monahe, sretajući se sa njima, dolazeći na svete službe u Manastir Savinu sa svojom blagočestivom majkom, da je zaželio da postane monah i da služi Gospodu i to je vrlo interesantan dio njegovoga života. Ništa ga drugo nije moglo spriječiti – ni očevo protivljenje i prijetnje, ni majčine suze. Vidjeli su i sami roditelji da je to put za njihovo dijete i oni su se ipak sa time na kraju složili i pomirili da on postane Savinski monah. Ali, njega je Promisao Božiji vodio dalje.
Ono što karaljkteriše njegovu ličnost je zaista duboka pobožnost, molitvenost koja izbija iz njegove autobiografije, iako mu je život bio tako trnovit i tako tragičan da dvadeset četiri godine robija u teškim austrijskim kazamatima. Kasnije, kada je tobož oslobođen, opet nije imao punu i pravu slobodu. Nije mogao da se vrati u manastir svoga postriga gdje je želio da skonča-u Manastir Savinu, nego se upokojio daleko od svoga otačastva. Ali, opet, u krilu naše majke Crkve, u zadužbini Jakšića- besjedio je Mitropolit Joanikije.
Mitropolit Joanikije je naveo da iz biografije Svetog Kirila vidimo i njegove susrete sa Svetim Petrom Cetinjskim, koji, iako ga nije mogao rukopoložiti, ga je riječima utješio, da je Sveti Kirilo znao da razgovara sa velikim Božijim ugodnikom.
„Sveti Kirilo, govorio je Visokopreosvećeni vladika upoznajući nas sa njegovom biografijom, imao je dar da vidi u ljudima dobro, da vidi vrine ljudi“, te da je to bilo veoma značajno naročito u vrijeme velikih iskušenja kada se borio protiv unijaćenja.
„Sa svakim je držao jako dobre odnose, sve dok nije počelo otvoreno unijaćenje koje je počelo tako što je vladika osnovao seminar, školu za buduća sveštena lica i doveo unijate iz Ukrajine s tim što su čekali oni da dođu tek onda kad im porastu brade, kad su se lijepo opremili da izgledaju kao pravoslavni sveštenici. Odmah je nastao problem, odmah je nastalo neko komešanje u narodu. Čak je jedan od tih visokih austrougarskih činovnika iz administracije tražio, govorio, predlagao da se ti unijati vrate tamo odakle su i došli. Bilo je i takvih ljudi. Bilo je i razumnih ljudi. Vidjeli su da će nastati haos, ali nažalost, vladika je već bio ušao u taj projekat i nije htio nazad.
Međutim, kada su došli ti momenti kada se on otvoreno morao suprotstaviti, znajući šta će ga snaći, on se izložio opasnosti. Hrabro, doborvoljno. Sabrao na jedan zaista veličanstven način, kao pravi duhovnik, dalmatinsko sveštenstvo, podržan od naroda, podržan od cijele Dalmacije i naravno, pošto nijesu na većoj intanci željeli da se urazume, da odustanu, moralo je doći do sukoba. Bilo je i nekih pokušaja atentata i eto, on je do tamnice, optužeen, ponižen, osuđen na najstrašnije tamnovanje preko dvije decenije. Pune 24 godine i tri mjeseca. Međutim, njegov duh nijesu mogli slomiti. Iscrpili su njegovo tijelo i njegovo zdravlje u tamnici, od nekoliko desetina ljudi koji su s njime bili osuđeni svega su dvojica izašli iz zatvora sa njime. Ali, njegov duh je bio nesalomiv. Kako se približavala njegova končina on je pisao svoju autobiografiju. Nažalost, nije je završio ali i to što je napisao jedno je zaista veliko i veličanstvemno svjedočanstvo.
Ono što me zaista zadivljuje, kako čovjek koji je toliko stradao, u svojoj tridesetoj godini je dopao tamnice. I zapravo, cio njegov život kasnije je bio mučeništvo, tamnovanje. I kad je izašao na slobodu, nije imao punu slobodu. To je bila prividna sloboda. Bio je pod takvom stigmom, takvim pritiskom cijeloga života. Nije mu, ni na koji način bilo dozvoljeno da se vrati u svoj zavičaj, u svoj Manastir Savinu, u svoje Baošiće. Ali, on nikoga ne osuđuje. On na svemu blagodari Bogu. On svima prašta. Njegov život pod svodovima tamnice prosto svijetli. Svijetli vjerom, svijetli nadom. Svijetli vrlinom. Svijetli ljudskošću, čestitošću, pažnjom, ljubavlju. On dobrovoljno strada za Hrista i svima prašta i ne žali svoga života- govrio je Mitropolit Joanikije.
Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je istakao da je kanonizacija Svetiog Kirila došlka posredstvom Duha Svetoga, poučio sve nas da se ugledamo na tog velikog Božijeg ugodnika, na njegove vrline, njegove zasluge, na njegovo mučeništvo, na njegovu hrabrost i viteštvo, a posebno na toplinu njegovog srca, na njegovu sposobnost da pored svih nevolja koje je pretrpio u životu da nikopga ni za što ne osuđuje i da svima prašta.
Lana Ostojić
