Piše: Sveštenik Gojko Perović, paroh podgorički
Počinje sedmica crkvenog života u kojoj svi dani nose pridjev ”veliki”. To je zbog velikih događaja kojih se u njima sjećamo, i kojima posvećujemo sadržaj bogosluženja. Svim tim događajima zajedničko je jedno: Gospod ulazi u Jerusalim da postrada, dobrovoljno, znajući šta ga čeka, a ljudi reaguju različito. Pa ipak, u toj različitosti, svi su nemoćni i slabi. Niko, ali baš niko, od aktera ovih velikih događaja, ne uspijeva da spriječi zločin, da spasi Učitelja, ili da ostane dosljedan svojim uvjerenjima.
Opšta ljudska nemoć i slabost u ovim sudbonosnim zbivanjima proteže se od zaslijepljenosti judejskih prvosveštenika i učitelja vjere njihovim strogim formalizmom koji im nije dozvoljavao da pred sobom prepoznaju ”Onoga o kome govori Pismo”, preko kolebljivosti i dvoličnosti apostola, do Pilatovog ”pranja ruku”. U jedan tren, Gospodnji Krst je postao ogledalo u kom se odražavala galerija izdajnika, kukavica, podlaca, ubica, konformista… Rijetki junaci, poput Josifa iz Arimateje, Simona iz Kirineje, Jovana Bogoslova ili pokajanog razbojnika sa desnog krsta, nemaju moć da tragediju zaustave, nego postaju njeni nemoćni akteri.
Da, Gospod staje, predaje se, ne pruža otpor, bukvalno ćuti pred besmislenim i lažnim optužbama. Kao da čeka šta će reći ili uraditi ljudi. Kao da želi da kaže: hajde da vidim koliko i šta vi ljudi sami možete bez mene? Možete li donijeti pravdu? Možete li spriječiti bezumlje? Možete li pobijediti zlo? Odgovor na sva ova pitanja je zastrašujući. Od političara koji drže vojnu moć, preko učitelja vjere, do zanesenih revolucionara vjere i narodne mase, – svi su zakazali! Što više čitamo ove dobro poznate jevanđelske izvještaje, postaje jasnije da je Božija nemoć samo privremena, nekako pedagoška, unaprijed određena Njegovom voljom, i kao takva ima jasne granice svoje tragike. Ali nemoć ljudi je potpuno dekadentna i rasipa se unedogled.
Moćno carstvo postaje nemoćno pred razjarenom masom, učitelji Božije riječi nemoćni da prepoznaju Boga, vjerni učenici nemoćni da ostanu budni dok se Učitelj moli i da ga zaštite, jedan od rijetkih ljudi koji je u tim momentima ispovjedio vjeru u Hrista, umire sa njim. Postaje očigledno da bi se ta nemoć beskonačno širila, odnosno da ljudi ne bi bili kadri da obustave to stropoštavanje, da Gospod nije, poslije subotnjeg odmora u Grobu, svojom božanskom silom – ustao iz mrtvih!
I sada se, u tom Vaskrsenju, kao u nekom sasvim novom ogledalu, naše nemoći odražavaju ne više kao sile propasti i dekadencije, nego kao polazište, kao tačaka sa koje se naš duh uspinje ka Bogu, putem vjere. I prije i poslije Vaskrsenja, ljudi su jednako smrtni, prevrtljivi i nemoćni, ali poslije ovog nebivalog čuda i praznog Hristovog groba, ljudski rod je dobio priliku da svoj tužni i smrtni vijek okrene u dobrom pravcu, ka pristaništu vječnog života. Jedino što je potrebno, jedino što se od nas traži jeste vjera. Vjera u Hrista Vaskrslog.
Da, ona ista vjera koja je od kolebljivih i preplašenih apostola, od tugom skrhanih mironosica, učinila neustrašive vitezove jevanđelske propovjedi koji, najednom, nijesu marili da živote polože za istinu da je njihov Učitelj živ. Nema drugog ni boljeg objašnjenja za taj preokret od uvjerenja da su oni zbilja sreli, vidjeli, čuli i rukama opipali kao živog, Onoga koji bješe umro na Krstu.
Izvor: Žurnal
