U podgoričkom Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja Veliki petak obilježen bogoslužbeno: ,,Hristos je svojim vaskrsenjem od dva metra groba napravio mjesto pobjede odakle je zasijala svjetlost života.“
Na Veliki petak, 18. aprila 2025. godine, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici odsluženi su Carski časovi sa početkom u 8 časova.
U ovom bogosluženju vjerni narod je prolazio kroz časove isto onako kako je i Spasitelj naš, u dane svoga stradanja radi nas, prolazio kroz mnoge časove suđenja i muka.
Shodno tome i shodno sjećanju na stradanja Gospoda našeg, sabrani vjerni narod je sa pažnjom pratio čitanje Psalama i Jevanđelja.
U toku jutra, djeca koja pohađaju Školu vjeronauke pri Sabornom hramu danas na Veliki petak su farbali i ukrašavali vaskršnja jaja.
Naime, vjeroučiteljice Zorka Pejović i Ana Nenadić okupile su brojnu djecu koja su ovom prilikom pokazala svoju kreativnost crtajući i farbajući vaskršnja jaja u slavu svijetlog i svehvalnog vaskrsenja Gospoda i Spasa našega Isusa Hrista.
Takođe, sa početkom u 15 časova, sveštenstvo Sabornog hrama je odslužilo veliko Večernje bogosluženje na kome je iznesena Plaštanica, Sveto Jevanđelje i Časni krst iz Svetog oltara u Naos hrama i položeni su u Hristov grob – na Plaštanicu.
Sveštenstvo Sabornog hrama se poklonilo sa svima sabranima izobraženom liku Gospodnjem, podsjećajući se time saborno upravo na Njegovo stradanje, raspinjanje, skidanje sa Krsta, polaganje u grob i oplakivanje.
U nastavku, sa početkom u 19 časova odsluženo je jutrenje Velike subote, sa pjevanjem Statija u spomen Hristovog pogrebenja, koje su služili protojerej-stavrofor: Dalibor Milaković, protojereji: Miladin Knežević, Predrag Šćepanović, Branko Vujačić, Nikola Pejović, Igor Balaban, jereji Leka Vujisić, Velimir Bugarin, Konstantin Dojić, kao i đakon Vedran Grmuša.
Na kraju jutrenja, sa Plaštanicom se krenulo u litiju (ophod) Sabornog hrama dok je vjerni narod prolazio ispod Plaštanice, ulazeći potom u hram.
Na samom kraju svima sabranima obratio se protojerej Nikola Pejović.
,,Evo nas ovdje ispred groba Hristovog, gledamo u grob, gledamo i oplakujemo ne Gospoda koji se u njemu nalazi, nego rod ljudski koji je razapeo dobrotu, spasenje, one kojima je vid vratio dao im je mogućnost da ga vide raspetoga na krstu i da zaćute, onima kojima je vratio govor uzvikivali su mu: ,Raspni ga raspni!“, one koje je vaskrsavao iz mrtvih sada su ga pohranjivali njega darodavca života, spasitelja, iskupitelja svijeta. Ima li išta strašnije u životu od smrti, od grijeha, od rastanka i od groba? Ima li išta užasnije u čovjeku i šta nemoćnije nego u trenucima, kada se čovjek susretne u svojoj bližoj ili daljoj okolini sa smrću?“ – rekao je prota Nikola.
U daljem obraćanju on je istakao da je Hristos svojim svehvalnim vaskrsenjem od dva metra groba napravio mjesto pobjede odakle je zasijala svjetlost života:
,,Čovjek je nemoćan, kaže otac Justin, pred smrću kao komarac, jer se život ovim našim vidljivim čulima i opipljivim završava u ona dva metra groba. Ali tajna čovjeka i tajna Boga je nešto sa svim drugo.
Od onog mjesta strave i užasnog poraza čovjekova napravio je mjesto pobjede. Iz toga je zasijala svjetlost novoga života. Vaskrsao je Gospod iz groba. Vaskrsao je i otvorio je ne samo Njegov grob, nego je sišao u dubine Ada“.
Prota Nikola je potom rekao da je primajući hranu besmrtnosti na svakom čovjeku kako će da pripremi za taj susret srce i dušu podsjećajući da klica vaskrsloga Hrista i danas živi i da će živjeti do kraja svijeta i vijeka:
,,Nije li ta sila vaskrsloga Hrista u moštima Svetog Vasilija Ostroškoga, Svetoga Petra Cetinjskoga i svih svetitelja koje mi proslavljamo i čijih se moštiju dotičemo? Nije li ta sila vaskrsloga Hrista u Crkvi Njegovoj pravoslavnoj, nije li u njoj dato da se hljeb i vino pretvara i preobražava u samo Prečasno Tijelo Njegovo i samu Prečasnu Krv Njegovu, ne pričešćujemo li se mi tim Tijelom i Krvlju i postajemo besmrtnici?
Primamo hranu besmrtnosti, sjeme besmrtnosti, na nama je samo kako ćemo da pripremimo srce i dušu, da li će to biti plodna zemlja ili će biti tvrda kao kamen ili puna korova. Ali ta klica vaskrsloga Hrista, ona i danas živi, živjeće do kraja svijeta i vijeka, jer Hristos je vaskrsao iz mrtvih i to je istina na kojoj se temelji naša vjera i kojom se pripremamo za vaskrsenje“.
,,Tom vjerom u Vaskrsloga Hrista sve se drugačije vidi. Drugačije vidi čovjek samog sebe, drugačije vidimo jedni druge, ne posmatramo više jedni druge kao neku konkurenciju i prepreku i protivnike i neprijatelje, nego gledamo jedni druge lice u lice, noseći bremena jedni drugima kao vječnu braću i sabraću, kao one koji idu putem Hrista raspetoga i vaskrsloga“. – poručio je na kraju svog obraćanja protojerej Nikola Pejović.
Tekst, foto: Boris Musić
