Na današnji dan, 10. decembra 2024. godine, navršava se 61 godine od upokojenja Mitropolita crnogorsko-primorskog Arsenija (Bradvarovića). Tim povodom podsjećamo na besjedu Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija izgovorenu nakon godišnjeg pomena Mitropolitu Arseniju (2022) u dvorskoj Crkvi Svetog velikomučenika Georgija na Ćipuru, kao i gostovanje monaha dr Pavla (Kondića), upravnika Arhiva i biblioteke Mitropolita Amfilohija, sabrata manastira Stanjevići, u emisiji “Razgovornik” TV Hram, autora i voditelja Save Samardžića (2020. godine).
Besjeda Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija nakon godišnjeg pomena Mitropolitu Arseniju (Bradvaroviću), 10. decembra 2022. godine
Navršilo se punih 59 godina od upokojenja blaženopočivšega Mitropolita crnogorsko-primorskoga Arsenija (Bradvarevića). Kao što je uobičajeno prilikom godišnjeg pomena naših svetih prethodnika, sjećamo se njihovih vrlina, moleći se Bogu za oproštaj njihovih grijehova i da ih Gospod nagradi za sve njihove trudove u Carstvu svome. A kada je riječ o blaženopočivšem Mitropolitu Arseniju, ponajviše se sjećamo, iz njegove bogate arhijerejske biografije, njegove golgote koju je doživio na Cetinju u Crnoj Gori. Istina, nekoliko godina makar, koliko mi znamo u teškim okolnostim, naravno, proveo je poprilično mirno.
Došao je za arhijereja u Crnoj Gori 1947. Godine, mada je ranije postao episkop. Bio je vikarni arhijerej već od 1940. godine, proveo je teške ratne godine u Beogradu kao jedan od najbližih saradnika blaženopočivšega Mitropolita skopskoga Josifa, koji je tada, možemo reći, upravljao Srpskom crkvom pošto je svetopočivši Patijarh Gavrilo (Dožić) bio u zatvoru cijelo vrijeme rata, kao što znate. Ali bilo bi to dosta opširno kad bismo sad pričali o ratnim i neposredno poratnim godinama kada je došao blaženopočivši Mitropolit Arsenije na Cetinje. Dočekan je od strane vlasti veoma oporo. Uglavnom bilo je veoma teško, mali broj sveštenika je ostao, većina sveštenstva je pobijeno u toku rata, nešto od okupatora, ali najveći broj od komunista. Ubijen je i Mitropolit Joanikije (Lipovac) na pravdi Boga, bez suda i bez presude, ne zna mu se ni groba ni mramora. Možemo samo zamisliti, mi koji ta vremena ne pamtimo, kako je to bilo, kakav je strah zavladao u narodu od komunističke torture za sve one koji su u Boga vjerovali i za sve one koji su Bogu služili. Dobar dio sveštenstva ostao je bez hleba i morali su mnogi da pređu u državnu službu, a ostali su se, da bi nekako preživjeli, da bi opstali, učlanili u udruženje sveštenstva, a udruženje sveštenstva, šta god ko pričao, bilo je organizovano od strane vlasti. Ono je forme radi izgledalo kao da je neko samostalno udruženje, ali ono je bilo pod kontrolom vlasti radi malih sitnih povlastica i većina sveštenstva je prešlo u udruženje sveštenika. Pojedini karakterni sveštenici nijesu htjeli da uđu u takve strukture koje je vlast kontrolisala, kao što je bio sveštenik Radovan Novović. Bilo ih je sigurno još, ali se sad ne mogu sjetiti svih njihovih imena. Kasnije, naravno, od mlađih sveštenika, prota Momo Krivokapić, prota Radojica Božović, prota Radoman Bubanja nijesu htjeli da se upisuju u svešteničko udruženje, ali to su bila malo, nešto, lakša vremena.
Šta hoću da kažem, Mitropolit Arsenije se našao u krugu svešteničkog udruženja u Crnoj Gori. Iako nije bio veliki broj sveštenika, ali to su mu bili, možemo reći, skoro jedini saradnici, osim nekoliko čestitih monaha koji takođe nijesu htjeli da budu članovi svešteničkog udruženja, kao što je bio iguman Boris (Kažanegra), a onda tada mladi jeromonasi Georgije (Mirković) i Kirilo (Raičević), koji su ostali svome Mitropolitu vjerni do kraja. Naravno bilo je još onih koji su ostali Mitropolitu vjerni kada je on došao na red da ga vlast slomi svojom silom.
Šta se zapravo dogodilo? On je bio optužen da podriva državu, da se bavi antidržavnom djelatnošću, ali nijesu mogli naći nikakav suštinski dokaz da se on nešto ogriješio o državu, osim toga što je bio antikomunista. Pa naravno, kako bi jedan arhijerej koji je položio zakletvu Gospodu da će Njemu služiti, da će braniti vjeru i da će čuvati Crkvu, mogao biti komunista ili neki saradnik komunista na planu razaranja Crkve, a komunizam je na ovom području upravo to radio i to brutalno, boljševički.
Kada je došlo do suđenja, to je obavljeno po kratkom postupku. Pošto su mu uzeli za grijeh i veliko ogrešenje to što je bio antikomunista i što nije podržavao taj režim, tu ideologiju, on je optužen i osuđen za antidržavnu djelatnost i izrečena mu je presuda od 11 godina i 6 mjeseci zatvora. Ali su mu „širokogrudo“ ponudili da se pokaje, ovdje na Cetinju se to sve upravo događalo, i rekli su mu: Druže, pravedna presuda tebi izrečena je 11 godina i 6 mjeseci robije, ali s obzirom na tvoje godine i na tvoj položaj, mi ti nudimo jednu mogućnost, da se ta kazna skrati pa ako se kaješ, mi ćemo ti smanjiti kaznu na šest godina. Šta je on odgovorio? Naravno, kao apostol Hristov je ustao i rekao: Ja sam na svojoj arhijerejskoj hirotoniji se zakleo da ću čuvati Crkvu i braniti vjeru, a vi meni uzimate za grijeh što čuvam svoju Crkvu i što branim svoju vjeru. Ako bih se ja sad ovdje pred vama, kako vi kažete, pokajao, ja bih izvršio moralno samoubistvo i obrukao bih svoju Crkvu. Prema tome, gospodo, kaznite me vašom najstrožijom kaznom! I naravno bio je odmah strpan u kotorski zatvor, gdje je obolio. Kasnije je nešto kazna ublažena, ali ostao je u kućnom pritvoru do kraja života. Govori se da je, kada se pominjalo da bi mogao Mitropolit da se vrati na svoj presto na Cetinju, Blažo Jovanović govorio: Neće mu biti dozvoljeno ni da preleti preko Crne Gore, a kamoli da se vrati za mitropolita crnogorskoga.
Tada je stradao jedan broj sveštenik. Međutim, nisu se svi podjednako držali. Onaj ko je ostao potpuno nepokolebljiv i potpuno slijedio Mitropolita Arsenija u svome ispovjedanju vjere i vjernosti Crkvi Božjoj, bio je sveštenik Luka Vujaš iz Grblja. Ne možemo ništa loše reći za ostale sveštenike, bilo kako je bilo, ali Luka Vujaš je slijedio upravo one riječi Mitropolita Arsenija, ne tražeći nikakvo pomilovanje za sebe da bi nekako izbjegao kaznu i stradanje, nego je išao putem svoga Mitropolita, odnosno putem Svetih apostola i putem Hrista Gospoda. On se zajedno sa svojim Mitropolitom uspeo na Hristovu golgotu.
Veliki je stradalnik bio Mitropolit Arsenije. Kad mu je kazna ublažena, on zapravo je ostao jako usamljen i nije više mogao stupiti na arhijerejsku dužnost. Izabran je za Mitropolita u Budimskoj eparhiji, ali tamo nikada nije mogao otići. Jedno vrijeme je proveo u manastiru Ozrenu, naravno, pod neprestanim pritiskom i praćenjem od strane Udbe i ostalih službi špijuna, došnika. Kasnije se prebacio u manastir Vavedenje i upokojio se u svojoj osamdesetoj godini. Veliki stradalnik i što je najvažnije veliki ispovjednik vjere 20. vijeka. Zna se i koga je optužio i ko mu je presuđivao, to se ovdje događalo na Cetinju. Evo jedan detalj koji je pričao profesor Novak Ražnatović sa suđenje. On je kao mlad čovjek tada prisustvovao suđenju, prosto našao se u nekom društvu i oni su otišli. Ali sala je već bila puna i to uglavnom mladih policajaca i ostalih državnih činovnika koji su po zadatku došli da ispune salu, da ne bi vjernici možda ispunili salu ili da se ne bi stvorila neka atmosfera nepovoljno za sud. Sve je to bilo režirano i to jako dobro kako su to komunisti i znali da urade, da ne prepuste ništa slučaju. Izrečena je Mitropolitu kazna, onda je cijela sala ustala, bio je veliki aplauz i uz sve te radnje i povika: dolje izdajnik i ostalo, prišla je jedna žena u crnini, ne znamo ko je, možda bi se nekako moglo doći do imena te čestite starice koja je u sred te gužve prišla odnekud i uzela od Mitropolita blagoslov. To je bio incident za njih, sve im je na neki način tu propalo, odmah su tu jadnu staricu skopali i izbacili iz sale, ali s time su vidjeli da ipak narod neće moći da okrenu protiv Mitropolita Arsenija. Nijesu svom svojom silom i pritiskom mogli ni tu staricu da uplaše i ona je ispovijedila vjeru, tu pred svima javno, junački. I, naravno, narod je znao da su komunisti nepravedno osudili Mitropolita Arsenije i on je ostao u srcu svoga vjerujućega naroda.
Treba da se sjetimo da još bilo jako čestitih vjernika u Crnoj Gori tada. Bili su malo povučeni, ali je ostalo nešto od te stare čestitosti u Crnoj Gori i ona je bila na strani Mitropolita Arsenija i on je to znao. I radi toga čestitog naroda, on je do kraja života, čak i kada je izabran Mitropolit Danilo, govorio: Ne zaboravite, ja sam još uvijek mitropolit crnogorsko-primorski. To je i Mitropolit blaženopočivši Danilo pričao kada je on izabran za mitropolita i poslan u Crnu Goru. Kao što je njegov prethodnik Sveti sveštenomučenik Joanikije (Lipovac) postradao na pravdi Boga bez krivice, samo zato što je branio vjeru i što je bio antikomunista, eto i on je doživio skoro njegovu sudbinu. Možemo reći da je i on mučen, mada one koji nijesu prolili svoju krv za Hrista ne zovemo mučenicima nego ispovjednicima, ali njegovo stradanje je trajalo od 1954. godine pa do njegove blažene končine, punih devet godina bez prestanka u velikom poniženju, u nemaštini, u bijedi, u ostavljenosti, pod neprestanim pritiskom Udbe i špjuna i raznih drugih družina koje su se tako dodvoravale vlastima da rade neprestano protiv sveštenika i protiv Crkve. Užasno je to vrijeme bilo, ali to nije slomilo čvrsti karakter i nepokolebljivi duh blaženopočivšega Mitropolita Arsenija.
Reklo bi se, tako je to ispočetka izgledalo, da sa Mitropolitom Danilom dolaze neka mirnija vremena. On je bio već stari iskusni sveštenik, postao arhijerej u odmaklim u svojim godinama mudar, trezven, znao je dobro kakvi su komunisti. Bio je veoma ugledan prota u svoje vrijeme, došao da pomiri, da uradi što se može uraditi, govorio je: Našao sam vjeru kao oganj ispod pepela u Crnoj Gori i ja ne mogu, čini mi se, ništa drugo uraditi nego da taj oganj nekako sačuvam dokle se jednoga dana ne razgori. Daće Bog! Ali i on je doživio grdne neprijatnosti kada su komunisti riješili da sruše Lovćensku kapelu. On se naravno tome usprotivio, usprotivio se gaženju Njegoševog amaneta i rušenju svetinje, skrnavljenju groba Njegoševog, usprotivio se tom bezumnom naumu u kojem je uloženo toliko sredstava i organizacije, ali nije mogao ništa učiniti. Tu se grdno zamjerio. Međutim, nije on za to mario, on je samo slijedio Njegošev amanet. Znamo dobro kako je poslije Mitropolita Danila prošao trnoviti put naš prethodnik Mitropolit Amfilohije. I svi su bili optuživani za antidržavnu djelatnost, a vršili su antidržavnu djelatnost onoliko koliko je vršio i Mitropolit Arsenije – samo su branili vjeru i čuvali svoju Crkvu i poštovali svoju arhijerejsku zakletvu. I naravno tek dolazi vrijeme da se istaknu kako valja vrline blaženopočivšega Mitropolita Arsenija i ostalih arhijereja koji su stradali od komunizma i neokomunizma. Evo, sad se u Skupštini Crne Gore govori o tome kako je Mitropolit Amfilohije u vrijeme korone privođen, ispitivan i saslušavan i maltretiran i zadržavan nezakonito poslije tog ispitivanja. Naravno, već se zna i ko je to naredio i ko je za to odgovoran, ali zar nas to ne podsjeća na suđenje Mitropolitu Arseniju (Bradvareviću). Dakle ti tragovi u našim vlastima postaje do dana današnjega, nadamo se da to vrijeme komunizma i neokomunizma polako prolazi, ali verovatno će proći na cijelom području Jugoslavije mnogo prije i da će poslednji tragovi komunizma ostati ovdje u Crnoj Gori.
Mi, dakle, podsjećajući se na stradanje Mitropolita Arsenija možemo da se oplemenimo njegovom hrabrošću, njegovom vjerom i čvrstinom njegovoga karaktera i snagom njegovoga duha. Ostao je nepokolebljiv na slavu Božiju i upisao se u knjigu života vječnoga. Upisao se, u to smo potpuno sigurni, među Svete ispovjednike svete pravoslavne vjere i vjerujemo da dolazi taj dan, da ćemo ubrzo imati priliku da ga proslavimo među Svetima, da ga pričislimo liku Svetih. Ali šta god Crkva uradila, on ostaje, on se upisao u istoriju Crkve, upisao se u njeno pamćenje, a što je najvažnije upisao se u vječno pamćenje Božje, jer je išao putem Hristovim, putem Svetih apostola. Uspeo se na Hristovu golgotu i hrabro ispovijedio svoju vjeru i čuvao je i sačuvao do kraja. Veliki je to kapital koji nam je ostavio Mitropolit Arsenije cijelim svojim životom, a posebno svojim junačkim držanjem na nepravednome sudu ovoga svijeta.
Neka ga Bog pričisli liku Svetih, neka ga nagradi za njegove velike trudove i stradanje, i za njegovo junačko držanje u najtežim momentima i za njega i za Crkvu Božiju u Crnoj Gori. Njemu neka je vječna slava i vječni pokoj. Amin, Bože daj!
Vesna Dević
Foto: Nikola Joksimović
Monah dr Pavle Kondić, upravik Arhiva Mitropolije crnogorsko-primorske, sabrat manastira Stanjevići
Stradanje Srpske crkve u Crnoj Gori u toku Drugog svjetskog rata nesmanjenim obimom nastavilo se i poslije, ne samo rušenjem kapele 1972. godine, koja je simbol tog stradanja, već na različite načine: otuđenjem naroda, odumiranjem klira, sveštenstva, nedostatkom podmlatka, stradanjem crkvenih objekata, tako da ono što je zatekao od Mitropolije crnogorsko-primorske, kada je preuzeo svoju službu, Mitropolit Arsenije (Bradvarević), nema razlike od onoga što je zatekao Mitropolit Danilo (Dajković) na Petrovdan 1961. godine kada je preuzeo službu i 1990. godine 30. decembra Mitropolit Amfilohije.
Hvala Bogu da je ipak Bog sa oba oka, možemo tako reći mirne duše, pogledao Mitropoliju crnogorsko-primorsku kroz duhovni preobražaj crkvenog i narodnog života u Mitropoliji i Budimljansko-nikšićkoj eparhiji čiji smo svi svjedoci, a zlatni pečat toga su litije. Taj opšti duh koji nas je sabrao je pečat i potvrda duhovnog preobražaja. Ali mučeništvo naših mitropolita i životi njihovi i njihova krv i mučeništvo savjesti, kao i našeg sveštenstva i monaštva i naroda, u dugom poratnom periodu, temelj je tog duhovnog preobražaja.
Fenomen bogotpadije i bogoborstva dobro je poznat iz biblijske istorije Kaina i Avelja – bratoubistva, to je činjenica ljudskog života koja je prisutna i u starozavjetnoj i u novozavjetnoj istoriji.
Pogledajte ruski blagočestiv narod, tu golgotsku putanju od 1918-1919. godine pa sve do 1989. Desetine miliona ljudi su pobijeni u ime neke nove ideologije i taj požar boljševički, lenjinistički, staljinistički je prenet kroz partizanske puške i oroze i ovdje na prostore srpskih zemalja, među srpski narod, ali moramo biti iskreni i reći da nije samo u srpskom narodu.
I to nemilosrdno krvavo kolo je odnelo Bogu na istinu toliki broj naroda, sveštenstva i monaštva na čelu sa Mitropolitom Joanikijem (Lipovcem) i na tu, da kažemo, kravavu ledinu, došao je Mitropolit Arsenije (Bradvarević). On je bio rame uz rame sa drugim zlatnim stubovima Srpske pravoslavne crkve u ratnom i poratnom periodu, kao što je bio Mitropolit skopski Josif (Cvijović), kao što je bio Patrijarh srpski Gavrilo (Dožić). Dakle, bio je zajedno sa Mitropolitom Josifom, Patrijarhu Gavrilu i leva i desna ruka. Naravno, ima i drugih ličnosti. Vladika Nikolaj i drugi stradalnici su bili time što su uhapšeni, internirani, već mučenici, ali nisu bili u mogućnosti da djeluju kao arhijereji, a ovi su, pogotovo Josif i Arsenije, mogli i činili zaista izuzetna dobra djela, kao i Vladika bački Irinej (Ćirić), koji nije slučajno i nasumice kanonizovan. Upravo je on podignut na taj pijedestal svetosti zbog njegovih djela. Jer neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode, ući u Carstvo nebesko; nego oni koji tvore volju Oca moga koji je na nebesima. A koja je to volja Oca našeg nebeskoga, opet je sam Hristos rekao u Jevanđelju: Kada god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Gladnog nahraniste i žednoga napojiste i u tamnicu zatvorenoga posjetiste i u bolnici bolnoga posjetiste i utješiste, i gologa i odrpanoga odjenuste. I sve su to radili ovi naši ljudi i sve je to radio i naš Mitropolit Arsenije (Bradvarević).
On nije ličnost koja je mnogo poznata ili da kažemo medijski prisutna u savremenoj crkvenoj misiji i zato sam vam beskrajno zahvalan i ja, a vjerujem i naš Mitropolit Joanikije, i sama duša Arsenijeva se raduje, što ste mu posvetili ovo vrijeme, da upravo ovim blagoslovenim talasima TV Hram približimo i osvetlimo njegov časni i zaista sveti i u svakom pogledu uzorni lik i život i njegova djela.
Svetislav mu je bilo kršteno ime, Svetislav Bradvarević, nekom starinom i on je, to je sam negdje i pisao i znao, sa prostora Stare Crne Gore, ali rođen je u Banatskoj Palanci 1883. godine 24. septembra. Završio je prije Prvog svjetskog rata, šestorazrednu staru Karlovačku Bogosloviju, koja je u to vrijeme po školskom programu i po naučnom dignitetu bila u rangu teološkog fakulteta. 1909. godine se oženio i rukopoložen je iste godine od tadašnjeg vršačkog Episkopa, koja je bila njegova matična eparhija, Gavrila (Zmejanovića) i tako mlad postao je sveštenik u nekoliko manjih parohija u Banatu.
U toku Prvog svjetskog rata, kao i jedno 40-ak naših sveštenika, bio je mobilisan i imao službu vojnog sveštenika za pravoslavne vojnike i to je jedna velika tema, jer vojno sveštenstvo u vojsci Austrougarske monarhije u toku Prvog svjetskog rata je manje poznata tema u odnosu na vojno sveštenstvo u vojsci Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore. Među tim sveštenicima sa prostora Austrougarske monarhije, znači Bosne i Hercegovine i Vojvodine, dakle iz Slavonije, teritorije Karlovačke mitropolije, bio je i naš prota, mladi sveštenik Svetislav Bradvarević i o tome je on ostavio jedan svoj izvještaj. Dakle, ovdje na prostorima Srbije bio je vojni sveštenik za pravoslavne vojnike u Austrougarskoj monarhiji, jer nisu bili samo mobilisani Srbi nego je bilo pravoslavnih i Moldavaca i Rumuna i Ukrajinaca, dakle sa svih prostora koje je pokrivala Austrougarska. Treba imati u vidu da je njemački jezik bio službeni jezik austrougarske vojske i jedan od uslova, pored drugih, za tu službu bilo je dobro znanje njemačkog jezika. Sveštenik Svetislav je to imao i zato je bio mobilisan za vojnoga sveštenika.
Odmah, to je vrlo važno reći, po okončanju Prvog svjetskog rata, u oktobru i novembru mjesecu 1918. godine, on je bio jedan od brojnih poslanika Velike narodne skupštine srpskog naroda u Novom Sadu koja je izglasala ujedinjenje tih prostora Srema, Bačke i Banata sa Kraljevinom Srbijom, prostora i Baranje i Međimurja. Tako je i tu kao mlad sveštenik već imao čvrsto utemeljenje u svetosavskom duhovnom nasleđu i predanju nemanjićkom i pokazao svoju zrelost, bivajući poslanik Velike narodne skupštine u Novom Sadu.
Vratio se na svoju parohiju mlad i energičan čovjek. Imao je troje djece, ali, nažalost, jedna ćerkica je vrlo mlada otišla Bogu na istinu, a sin i ćerka su ga dogledali, čak i u toj poznoj starosti nadživjeli, hvala Bogu.
Završio je Pravni fakultet 1924. godine i računalo se da ima dva fakulteta, jer stara Karlovačka bogoslovija je bila u rangu fakulteta. Ministarstvo pravde je izdalo sertifikat da se učenicima, zna se tačno iz kog perioda Karlovačke bogoslovije, uči Prvog svjetskog rata kada ona bila šestorazredna, prizna stepen fakulteta. Od 1924. do 1933. godine bio je na dužnosti sekretara Crkvenog suda, odnosno Konzistorije Vršačke eparhije. S obzirom da je 1931. godine stupio na snagu Ustav Srpske crkve i počela da se vrši generalna reorganizacija crkvene administracije, on je pošto je imao to devetogodišnje iskustvo u Vršačkoj eparhiji, postavljen za sekretara Velikog crkvenog suda. Pored diplome, gledao se moralni, ljudski lik onoga ko će doći u crkvenu centralnu upravu i zato je jedan takav sveštenik, prota Svetislav Bradvarević postavljen za sekretara na to izuzetno važno i odgovorno mjesto. Članovi su bili birani na mandat, dakle mijenjani su, jedino je sekretar Velikog crkvenog suda u kontinuitetu vršio svoju službu, koordinirao njegov rad koji je obuhvatao ne samo najkomplikovanije brakorazvodne parnice koje dođu na tu poslednju instancu, nego i disciplinarna pitanja klira: epitimije (crkvene kazne) i raščinjenja sveštenika, što je izuzetno delikatna stvar i velika odgovornost. I ta velika služba mu je povjerena, sa punim pravom, od strane Patrijarha Varnave, 1933. godine i on je nju vršio sve do 1940. godine u Beogradu.
U međuvremenu, nažalost, umrla mu je supruga i on je ostao udovac. Postoji tradicija, koja nije od juče u Srpskoj crkvi, da udovi sveštenici budu izabrani za episkope, arhijereje i poglavare Crkve i pokazalo se kroz život Crkve da takvi ljudi ništa manje nisu dragocjeni služitelji Oltara Božijeg u arhijerejskom činu od ovih isposnika poput našeg Patrijarha Pavla. Svaki je na svoj način služio Bogu i narodu i Crkvi Božijoj, sveštenstvu i monaštvu, brinuo o njima sa očinskom ljubavlju. Na tom tragu, na toj tradiciji je i naš Arsenije Bradvarević izabran za episkopa moravičkog, vikarnog episkopa Patrijarha srpskog Gavrila (Dožića). Februara mjeseca 1940. godine rukopoložen je i postao njegov vrli saradnik.
Vrlo brzo je došao 6. april 1941. godine i on je sa Mitropolitom Josifom primio na svoja pleća težinu nošenja bremena, stradanje Srpske crkve i srpskoga naroda.
Da bi shavitili šta je on radio, moramo da zamislimo tu rijeku izbjeglica, ne samo sveštenstva, nego i naroda s kojima se sretao ovdje po Srbiji, takozvanoj ,,Nedićevoj Srbiji“ sa djelom Banata, gdje je brinuo o njima sa Mitropolitom Josifom. Tu su dolazile svakodnevno ne samo vijesti o genocidu koji se vrši na prostorima Endehazije i drugim prostorima nad našim narodom i sveštenstvom, nego i splavovi i leševi koji su plivali Savom i ovdje vađeni i sahranjivani.
Sve su to žive rane koje je on nosio na sebi, a onda se sa tim živim ranama susreo već prvih dana oslobođenja bivše Jugoslavije: od 20. oktobra, od oslobođenja Beograda, pa redom kako je išao taj talas. Već prvih dana, 29. oktobra 1944. godine imenovan je za vikarnog episkopa sremskog: Srem mu je povjeren u administraciji jer to je bio prostor do Zemuna NDH genocidne. Odmah je pohrlio i Mitropolit Josif ga je uveo u Sremske Karlovce da brine o našem narodu, sveštenstvu i o svetinjama, jer je bilo mnogo razorenih manastira na Fruškoj Gori, preko 28 crkava parohijskih je razoreno, mnogo je naroda stradalo. Patrijaršijska palata u Sremskim Karlovcima je tada, kada je on došao u oktobru mjesecu 1944. godine, bila puna ranjenika, pretvorena u vojnu bolnicu, kao i svi ti objekti tamo. I tu je naš Arsenije ispunjavao Božiju zapovjest da ih tješi, da im čita molitve i da ih sahranjuje.
Onda kako je oslobađan taj sjeverozapadni dio naših prostora, 6. juna 1945. godine povjerani su mu u administraciju ogromni prostori Eparhije pakračke (Slavonija), zagrebačke, dio oko Zagreba, prostori Gornjokarlovačke eparhije, koja je najviše stradala toku Drugog svjetskog rata, i Dalmatinske eparhije. Dakle, na prostorima Hrvatske naše eparhije su sve od reda ostale bez episkopa, samo je dalmatinski Episkop Irinej (Đorđević) bio živ, ali je on odavno bio u italijanskom zarobljeništvu i potom negdje u Engleskoj, gdje je umro. Tako da je on od Svetog sinoda i našeg mudrog Mitropolita Josifa dobio tu službu.
Šta je on radio? Da li možemo da se prenesemo u njegov um i njegovo srce kada se susreće s našim narodom toliko stradalim u toku rata i sa našim sveštenstvom, svešetničkim udovicama i siročadi. Pa zar je to manje stradanje, stradanje savjesti, stradanje po duhu, nego oni koji su krv svoju lili i na kraju životom platili vjernost Bogu? E to je radio od 1941. u Beogradu, a potom od 1944-1945. na prostorima od Srema prema Sloveniji, na prostorima Hrvatske, naš Vladika Arsenije. I to je isto od Petrovdana 1947. godine radio, mučio se i dovijao na prostorima Mitropolije crnogorsko-primorske, koja se u to vrijeme manje-više poklapala sa granicama avnojevske ili kako je blaženopočivši Mitropolit Amfilohije zvao fildžan Crne Gore, gdje nam je veliki broj, preko 120 sveštenika i vjeroučitelja i monaha progutao Drugi svjetski rat i prve poratne godine. Bilo je mnogo svešetničkih udovica, svešteničke siročadi, ogromno siromaštvo, glad. Sva crkvena imovina je uzurpirana i u toku rata, ali i poslije rata zakonom o agrarnoj reformi 1945. godine i to bez onih pravnih kategorija gdje je bilo propisano da budu neki spomenici kulture prve, druge, treće kategorije, pa je bilo propisano da se ostavi nešto zemljišnog posjeda. Ništa to nije poštovano u Crnoj Gori i ostalo se bez crnog ispod nokta, a to malo pomoći što je dolazilo preko Crvenog krsta i Svjetskog savjeta crkava, to mu je i došlo glave upravo, Mitropolit Arsenije je dijelio sveštenstvu i narodu.
Njega je Patrijarh Gavrilo (Dožić), a svi znamo golgotsku putanju u toku Drugog svjetskog rata i poslije rata našeg Patrijarha ispovjednika Gavrila, predložio za Mitropolita kao odgovarajuću ličnost jednoga zrelog, kvalitetnog i iskusnog čovjeka, a naravno Sveti sabor izabrao.
Mitropolit Arsenije krvavi znoj je lio od 1947. godine pa sve dok nije uhapšen jula mjeseca 1954. godine. On je bio razuman čovjek, miran, tolerantan. Međutim, jedan dio, mali, 15-16 sveštenika i civila bivših vjeroučitelja, koji su bili manje-više u državnoj službi poslije Drugog svjetskog rata, u vjerskoj komisiji, bili su velika opstrukcija. I sama vlast na čelu sa Blažom Jovanovićem, koji Mitropolita Arsenija nije priznavao za mitropolita i sve druge državne strukture ignorisali su njegove bezbrojne predstavke i proteste zbog stradanja i produženog proganjanja naroda i Crkve i sveštenstva na prostorima Mitropolije od 1947. godine. Inače to je bio jedan veliki talas progona i stradanja našega episkopata i sveštenstva početkom pedesetih godina, tako je stradao i Mitropolit zagrebački Damaskin i Vasilije (Kostić) Banjalučki episkop i drugi episkopi koji su bili proganjani… tako je stradao, malo ranije 1946. godine, Episkop Irinej (Ćirić).
Tako je na tom talasu je stradao i Mitropolit Arsenije. Isfabrikovan mu je sudski proces, koji je imao uvod svoj sa hapšenjem i osudom prvo jednog izuzetno znamenitog sveštenika Nikole Markovića, koji je bio sekretar Mitropolije od 1919. godine, u čitavom međuratnom periodu i ratnom, koji je čvrsto držao uzdignuti barjak Srpske crkve na Cetinju i u Mitropoliji, a onda je penzionisane 1947. Ali u svakom slučaju je uhapšen, a šta će drugo nego zbog besjeda na Savindan u Cetinjskom manastiru, sa lažnim svjedocima, naravno. Onda trojica sveštenika, najbližih saradnika, su uhapšeni 1952. godine i iste te godine uhapšen je Leontije Mitrović i cijela bratija manastira Ostrog. Sistematski se korak po korak išlo da se slome krila tih najvjernijih saradnika Mitropolita Arsenija. I onda je i on uhapšen, osuđen prvobitno na 11 godina i 6 mjeseci. Starcu koji je tada imao već 71 godinu, to je značilo doživotni zatvor i onda mu je skraćena kazna na pet i po godina zatvora i izdržao je do poslednjeg dana, prvo u zatvoru u Kotoru. Kao teški plućni bolesnik, asmatičar, prebačen je u manastir Gomionica u Bosni, a potom je bio u manastiru Vavedenje u Beogradu i kada mu je istekla kazna u decembru mjesecu 1960. godine, on je već bio star i nemoćan i bolestan. Onda se radi crkvenog mira, iz razloga viših, povukao sa službe mitropolita i stavio na raspolaganju službu mitropolita Patrijarhu Germanu i Svetom arhijerejskom saboru. Titularno je dobio da bude aktivni episkop, mitropolit budimski, ali nikad tamo nije nogom stupio. Upokojio se 10. decembra 1963. godine u manastiru Vavedenje i sahranjen je opijelom koje je vodio Patrijarh German i šestorica drugih episkopa.
Mitropolit Arsenije je izuzetna ličnost! Čestit, skroman, pošten. Sve što je imao, svojim testamentom dao je Crkvi i narodu i tim eparhijama u kojima je služio. Potresna su ta svjedočanstva. Istu sudbinu je imao i Mitropolit, njegov savremenik i saradnik, Josif (Cvijović). Čestiti ljudi, među njima i naš Mitropolit Arsenije (Bradvarević).
Transkript: Vesna Dević
Izvor: Emisija “Razgovornik” TV Hram, 29. novembar 2020. godine; autor i voditelj Sava Samardžić
