Veselin Dželetović: Zbornik „Ne damo svetinje“ predstavićemo u Crnoj Gori tamo gdje je i potekao; Odbranom svetinja braća u Crnoj Gori su odbranili i svetinje na Kosovu i Metohiji“
Stihovima njegove pjesme „Ne damo svetinje“, koji su se našli u istoimenom Zborniku poezije, započeli smo razgovor sa književnikom, vitezom od pera i od Kosova i Metohije, Veselinom Dželetovićem. Zbornik ,,Ne damo svetinje“ će, po riječima Dželetovića“ biti predstavljen krajem ovog mjeseca u Crnoj Gori, tamo gdje je i potekao: 22. aprila na Žabljaku, 23. aprila u Pljevljima, 24. aprila u Nikšiću i 25. aprila u Budvi.
Dželetović kaže da su u Crnoj Gori braća i sestre dozvolili da se donese diskriminatorski zakon o slobodi vjeroispovijesti to bi se isto kasnije, po uzoru na Crnu Goru, desilo i na Kosovu i Metohiji
Dželetović je u nastavku razgovora govorio i o svojoj novoj knjizi ,,Nebeski adelfat“ (adelfat označava doživotno izdržavanje koga je manastir davao u nadoknadu za poklon koji mu je dat u imanjima ili novcu).
Dželetović je podsjetio naše slušaoce i na svoju knjigu ,,Poslednji vitez“ o vitezu našega roda Milošu Ćirkoviću, koju je posvetio našem blaženog spomena Mitropolitu Amfilohiju, crkvenim velikodostojnicima, sveštenstvu i monaštvu Srpske Pravoslavne Crkve koji su, u to vrijeme, bili na Kosovu i Metohiji.
,,U svojoj novoj knjizi opisao sam strahote koje su se dešavale u selu Belo Polje kod Peći. Miloš Ćirković ostaće upamćen po onoj svojoj rečenici: ,,Vi idite ja neću“ a cio roman priča je o ognjištu koje se ne napušta. Zadivljen sam ulogom našeg sveštenstva u ovom periodu. Ostaće mi zauvijek urezana u sjećanju slika Mitropolita Amfilohija, koji, stojeći uspravno, služi opijelo u Belom Polju, i ne primjećujući metke koji zvižde oko njegove glave, dok su vojnici KFOR-a zalegli na zemlju“- sjeća se Veselin Dželetović.
Djelo po kojem Dželetovića prepoznaju je ,,Srpsko srce Johanovo“. Roman je pisan po poemi koja je nastala po istinitom događaju, o Njemcu koji nosi srce Srbina kidnapovanog na Kosovu i Metohiji 1999. godine koji doživljava i svoju ekranizaciju u filmu ,,Žetva“ američkog režisera i scenariste Pola Kampfa o trgovini organima Srba na Kosovu i Metohiji krajem devedesetih godina prošlog vijeka. Sa snimanjem se kreće 20. aprila a očekuje se da zadnje scene budu snimljene u junu u Italiji ili u Crnoj Gori.
Dželetović kaže da je ,,Žetva“ borba za njegov zavičaj. Vidjeli smo tizer za film koji prati divna pjesma ,,Ječam žnjela Kosovka djevojka“ a muziku za film je radio Goran Bregović.
Potresnu priču ,,Srpsko srce Johanovo“ Dželetović je pretočio najprije u poemu a zatim i roman.
,,Ovaj roman je plod jednog susreta. Lično sam upoznao čovjeka koji nosi srce kidnapovanog Srbina sa Kosova i Metohije, 2004. godine u vrijeme kada se još nije govorilo o trgovini organima i kada je sve to za mene bilo nepoznato. Priča koju mi je ispričao proizvela je tako veliki bol u meni, koji je dugo tinjao, da sam poemu ,,Srpsko srce Johanovo“ napisao za dva sata. Na molbu velikog broja ljudi, koji su na internetu pročitali poemu, na osnovu nje sam napisao i roman koji je do sad doživio četrnaest izdanja jer su se za ovu priču sva vrata otvarala i roman je sam nalazio put do svojih čitalaca. Ova priča je prevedena na ruski (tri izdanja), italijanski, grčki i jermenski jezik. Istina je kao voda koja sama nalazi svoj put, nešto je uvijek otvaralo ta vrata i tjeralo da se ta strašna istina o stradanju Srba na Koosvu i Metohiji sazna“- kaže Veselin Dželetović.
Dželetović kaže da se na jednoj sahrani na Kosovu sreo sa čovjekom koji nosi srce Srbina.
,,U periodu od tri godine, koliko je on dolazio na Kosovo i Metohiju da vidi dijete, ja sam vodio razgovore sa njim i ispričao mi je cijelu svoju priču. Taj Njemac je obolio od teško bolesti srca i plus toga je imao uvećano srce. Doktor mu je rekao da mu nema spasa i dao mu dvije-tri godine života rekavši da mu je jedini spas da se uradi transplatacija organa, što znači da se nađe neki donor za srce i uputio ga humanitarnoj organizaciji “Evrotransplant“ da tamo pokuša da nađe donora za srce. Tu su mu rekli da je poslednji na listi čekanja i da tek za nekih dvije godine može naći donora. Tada mu je prišao jedan od sedamdeset koordinatora koji rade u toj humanitarnoj organizaciji i rekao da srce može i da se kupi. Ne znajući o čemu se radi on je pristao da kupi srce i dao ogromnu sumu novca. Operacija i postoprativni tok prošli su u najboljem redu. Johan sa novim srcem počinje novi život, počevši da sanja neke slike koje nikad ranije nije sanjao. Zbog svega toga on je poželio da sazna ko je taj čovjek zbog koga je živ i koji mu je spasao život. Javio se onom koordinatoru i dobio ime i prezime čovjeka sa Kosova i Metohije. (Izgleda da su Srbi, kada su bili kidnapovani iz svojih kuća, bili primorani da potpišu papire da su donori organa, čime su to Albanci pokušali da sve to uvedu u legalne tokove).
Saznavši ko je čovjek čije srce nosi, on je krenuo put Kosova i Metohije da, s obzirom da je plemićkog porijekla i jako bogat, ponudi novac porodici čovjeka zbog koga je živ. Otišao je do njegove kuće gdje je doživio onaj prelomni susret sa djetetom Srbina čije je srce sada kucalo u njegovim grudima. Mnogo je zavolio dječaka, toliko da je kada ga je sreo prvi pu, srce samo htjelo da iskoči iz njegovih grudi. I dječak je mnogo zavolio Johana. Nakon što je majka djeteta izvršila samoubistvo, Johan je dobio neobjašnjiv poriv da usvoji dječaka, jer nije mogao da se smiri dok to ne učini. Zbog svega toga Johan Vagner mi je i ispričao ovu istinu. Međutin, stric nije želio da dijete da na usvajanje iako je i sam mnogo zavolio Njemca, s obrazloženjem da ne želi da dječak, kao poslednji predstavnik njihove porodice bude pounijaćen, da pređe u katolike. Na to je Njemac rekao da to nije nikakav problem jer će i on preći u Pravoslavlje što je i uradio. Tako je Johan usvojio mališana“-priča Dželetović.
Kao što smo i počeli razgovor završili smo ga pjesmom Veselina Dželetovića ,,Nebeska litija“ posvećenom blaženog spomena Mitropolitu Amfilohiju:
Pritisnu tama Metohiju
mrak prekri Kosovo celo
i polje – nepregledno belo.
I tajac. Muk. Tišina grobna!
I strava neka teška, turobna.
Gle! Zaiskri tanani zrak!
I razbi tamu i crni mrak.
To neka duša k nebu se vinu
kao da hita kroz ljutu tminu!
Odjednom zasta. Tu negde gore
Lebdeći sija, kao da čeka
I uto, svuda, ko vojska neka
Dižu se svetla sa raznih strana
Od Peći, Prizrena, Gazimestana…
Varniči nebo dok prima zvezde
Koje sa zemlje hitaju gore
To duše srpske lagano jezde
ko da bi litiju neku da stvore.
Zaklani Srbi, bačeni kraj puta
Starice, starci, sirotinja ljuta
Dečica krhka smrskanog lica
Hitaju k nebu, brže od ptica!
I kruže, sjaje, sijaju gore
kao da neko sazvežđe tvore?
I mraka nesta! Tišina presta!
Ta čudna svetlost lagano krenu
I dugo gledasmo silinu njenu.
Nedugo potom, nad Crnom gorom
Ta svetlost zasta nad pokrovom
Od sjaja nasta kapija neka
Kao da svojtu sa zemlje čeka
I da joj putem svetlosnog sjaja
Otvori vrata nebeskog raja
A tamo dole, blaženo sija
duša i telo Amfilohija!
Njima se smeš i još ih teši
Onaj što njihove grehe prosti
Koji je skupljao njihove kosti
Bio sa njima u najtežim danima
Opelo držao i pod rafalima!!!
Čekaju svetlo, najdraže čedo,
Da ih put neba povede Đedo!!!
Video: Bandur Film
Foto: screenshot
