Povodom 70 godina od stradanja velikog narodnog zbjega iz Crne Gore, Boke i Stare Srbije u Sloveniju, Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije i tadašnji Miropolit zagrebačko-ljubljanski, sadašnji Patrijarh srpski g. Porfirije osveštali su 13. juna 2015. godine u Kamniškoj Bistrici, na mjestu gdje se nalazi jedna od najvećih masovnih grobnica iz tog vremena, spomen-kapelu posvećenu Svetom sveštenomučeniku Joanikiju crnogorsko-primorskom i sa njim postradalim sveštenomučenicima i mučenicima, i u njoj sa sveštenstvom služili Liturgiju i parastos.
Slovo blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija izgovoreno na skupu u Kamniškoj Bistrici:
Prošlo je sedamdeset godina od kad je ovo mjesto, ova zemlja Slovenija postalo „mjesto lobanje“ – Golgota, sa koje odjekuju riječi Raspetoga: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine“ (Lk. 23, 34). Kao i na Hristovoj Golgoti, kao i svagda i svuda, kao i danas, svi su bili i ostali na svome djelu: Raspeti Hristos, koji izgovara ove riječi, i koji se žrtvuje za život svijeta, desni pokajani razbojnik i lijevi ubica, Juda koji „izdaje krv pravu“, Pilat koji pere ruke u krvi pravednika, prvosveštenici sa književnicima, starešinama i farisejima koji kliču sa masom i hule: „Raspni ga!“ i „Ako si Sin Božiji, siđi s krsta!“ (Mt. 27, 40-41).
Ovdje je, pored mnogih drugih, zajedno sa ostalih sedamdeset sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske ubijen i dr Luka Vukmanović, profesor Cetinjske bogoslovije i gimnazije, brat znamenitog jugoslovenskog revolucionara Svetozara Vukmanovića Tempa. Ostalo je zapamćeno da su njih dvojica, zajedno sa Brankom, njihovim bratom od strica čitali „Braću Karamazove“ Dostojevskog. Svetozar i Branko su se po čitanju opredjelili za Ivana Karamazova, a Luka – za Aljošu. Ideologija Ivana Karamazova, za koga nema Boga i besmrtnosti, pa je zato sve dozvoljeno, postala je zastava naših revolucionara, kako u Crnoj Gori, tako i na širim sveslovenskim prostorima. Ovdje postradali sveštenomučenik Luka, sledbenik Aljoše Karamazova zapisao je u jednoj svojoj besjedi: „Legioni demona nahranili su dušu naše nesrećne ljevičarske omladine. Uspalila ih jedna fantastična i luda ideja – ideja Kirilova, glavnog junaka romana Dostojevskog ‘Zli dusi’: on ubija samog sebe da dokaže da nema Boga… Tako i naši savremenici hrle revolucionarnom samouništenju sebe i čovječanstva.“
Ovaj Aljoša, zajedno sa svojim Mitropolitom i sabraćom sveštenicima i brojnim narodom iz Crne Gore, kao i sa desetinama hiljada ljudi iz drugih krajeva ondašnje Kraljevine Jugoslavije, popeo se na svoju Golgotu, ovdje u Sloveniji. Progonjeni naci-fašističkim obogotvorenjem krvi i tla, s jedne strane, i titoističko-boljševičkim obogotvorenjem klasne borbe, s druge strane, doživjeli su ovdje, njih preko sto hiljada – svoje raspeće i smrt. Lijeva i desna pseudomistika „tijela i krvi“, kao novog božanstva, trijumfovala je na ovom slovenačkom „mjestu lobanje“. Slijepa klasna mržnja, kao osnova stvaranja novog društvenog poretka, utemeljenog na bogoubistvu, a time i na oceubistvu i bratoubistvu – požnjela je svoju krvavu žetvu.
Danas su poraženi ne samo oni koji su krenuli, prije sedamdeset godina, na ovaj „put bez povratka“, nego i oni koji su ih bezdušno gonili i sve ono radi čega su ih progonili i uništavali i radi čega su napunili ovdje u Sloveniji preko 600 masovnih grobnica i jama, krajem Drugog svjetskog rata.
Ova spomen kapela, na ovom Via Crucis, na mjestu Golgote, i molitveni spomen koji vršimo, predstavljaju poziv potomstvu i lijevog i desnog razbojnika, na cjelivanje rana Hristovih i ovdje nevino postradalih za ime Njegovo, kao istovremeno i na otrežnjenje i iscjeljenje, svih bez razlike, od mračnog podzemlja kainovskog bratoubistvenog sindroma, tog grehovnog antibožnog usuda, ne samo našeg, nego sveukupnog ljudskog roda.
Od sljepila ovog i ovakvog duhovnog i duševnog pomračenja savjesti i bezumlja, zaborav zla i zločina ne može biti lijek. Istinski lijek je jedino probuđena savjest, i duboko saznanje i priznanje da od golgotske Ljubavi koja se žrtvuje za život svijeta i od brata čovjeka, a svaki čovjek nam je brat i vječni sabrat, nema ničeg svetijeg i važnijeg ni na nebu ni na zemlji.
Tu vječnu istinu i saznanje nije moguće steći bez pokajanja, bez uzajamnog praštanja i pomirenja svih. I bez svečovječanskim iskustvom stečenog znanja: da zlo i mržnja nikada i nikome nisu donijeli dobra i ne donose, kako na ličnom, tako i na sveopštem ljudskom planu.
Izvor: Časopis Svetigora br. 247
