U manastiru Podlastva u Grblju, gdje je po predanju rođen Sveti velikomučenik Lazar, car srpski, na Vidovdan je održan tradicionalni Vidovdanski sabor.
Svetom liturgijom je načalstvovao arhimandrit Benedikt, iguman manastira Svetog arhangela Mihaila na Miholjskoj Prevlaci, uz sasluženje brojnog sveštenstva.
Ocu Benediktu su sasluživali: iguman podmainski Rafailo, iguman reževićki Kozma, krstonosni protojereji Nemanja Krivokapić i Jovan Rajak; protosinđel Justin, nastojatelj manastira Podlastva; protojereji: Aleksandar Lekić, Mijajlo Backović, Branko Bogojević i Miloš Stanisavljević iz Kraljeva; jereji: Igor Pešikan, Milivoje Bakić i Lazar Krstić; jeromonah Ilija iz manastira Podlastva; protođakon dr Damjan Božić iz beogradske Saborne crkve, đakon Ognjen Boričić sa Cetinja i jerođakon Kalistrat iz manastira Podmaine.
Na Liturgiji su odgovarale sestre iz manastira Rustovo.
Učešća u liturgijskoj proslavi Vidovdana u manastiru Podlastva uzelo je i brojno monaštvo, te mnoštvo vjernog naroda iz raznih krajeva zemlje i inostranstva.
Besjedom poslije pročitanog Jevanđelja sabranima se obratio protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić, arhijerejski namjesnik kotorski.
”Svemogući Bog koji je stvorio ovaj svijet i nas u ovom svijetu i sve što postoji, taj Bog je došao na zemlju da nas nauči kakok mi da zadobijemo vječno Carstvo i kaže nam ovu naizgled jednostavnu rečenicu: – Da ljubimo jedni druge. Da se tako zadobija vječno Carstvo. Na još jednom mjestu kaže: – Da nema veće ljubavi od te kada svoj život položimo za svoje bližnje. Na današnji dan kada proslavljamo Vidovdan, jedan od najvažnijih praznika za nas Srbe, kada se sjećamo događaja koji su se dogodili na današnji dan – Kosovske bitke i naših slavnih predaka, Svetog cara Lazara i svih kosovskih mučenika, sjećamo se i toga da su ti naši preci itekako znali za ove riječi Hristove. Ne samo što su znali, nego su ih duboko u svom srcu držali, i onda kada je život od njih zatražio, oni su to i pokazali – da zaista tim načinom i žive. Svoje su živote položili za svoj narod, svoje otačastvo, svoje bližnje”, kazao je arhijerejski namjesnik kotorski, protojerej Nemanja Krivokapić.
On je dodao da nas Vidovdan podsjeća i na Kosovski zavjet koji su nam ostavili naši slavni preci, a to je da uvijek izaberemo dobro, a ne zlo.
”Biranje uvijek vječnih, neprolaznih, spasonosnih, misli i djela koja nas vode u vječno Carstvo. Kosovski zavjet nije nikakav mit, nego način života koji je nama dat i predložen. Prije svega Hristovim riječima, a onda potvrđen životom naših predaka. Ljubav jednih prema drugima. Dakle, Kosovski zavjet je ne samo u Boju na Kosovu, nego u svakodnevnom životu. Uvijek kada biramo dobro u odnosu na zlo, kada biramo istinu, pravdu, ljubav, to je Kosovski zavjet. To nas uče na današnji dan naši slavni preci Car Lazar i kosovski mučenici. Oni nas zapravo ne uče, nego nas podsjećaju na ono što nas je prije njih naučio Sveti Sava svojim Svetosavskim zavjetom. Kako smo mi Srbi bogati! Imamo i Svetosavski i Kosovski zavjet. A šta je zavjet? To je savez Boga i ljudi, kroz Božiju ljubav prema nama ali i našu ljubav prema Bogu, kroz naša djela”, zaključio je otac Nemanja.
Potom je ispred spomen-kosturnice gdje je sahranjeno 80 Grbljana, Krtoljana, Mainjana, Budvana, koji su postradali od bratske ruke novembra 1944. godine u Starom Baru, odslužen parastos svim stradalima za Krst časni i otečestvo, od Kosova do naših dana.
Nakon parastosa sabranima se besjedom obratio protojerej Mijajlo Backović, paroh tivatski.
”Mnogi kažu: ′Tužan je dan Vidovdan. Trpeza je monaška, a ne kneževska. Ne raduje se, ne pjeva se.′ Ali suprotno tome treba, draga braćo i sestre, u skromnosti, naravno, ali u velikoj vaskrsloj radosti. Danas Knez Lazar glavu svoju iznosi pred svoga Tvorca, zatvarajući, kao što to otac Justin reče ′sveto Jevanđelje Nemanjića, od Svetoga Save i njegovog zavjeta,′ kao što je otac Nemanja rekao u besjedi, ′pa do Cara Lazara′. Sve ono što je Sveti Sava potpisao sa Hristom u ime srpskoga naroda, to je Car Lazar ostvario i zaokružio to nemanjićko Jevanđelje putem golgote. Iznošenjem sebe na žrtvu, svojega naroda i svoje vojske. Iznošenjem na golgotu srpskoga naroda, ali na golgotu stradanja gdje znamo da će doći vaskrsenje”, kazao je između ostalog otac Mijajlo.
+ + +
Spomen-kosturnica u manastiru Podlastva, ispred koje se svake godine na Vidovdan služi parastos, podignuta je 1992. godine.
Na praznik Svetih Ćirila i Metodija, 24. maja 1992. godine, u nju su pohranjene kosti 80 Grbljana, Maina, Budvana, Pobora i Paštrovića. Ove nevine žrtve ubijene su bez suda i presude noću 24/25. novembra 1944. godine u Starom Baru od strane Drugog i Četvrtog bataljona Prve bokeljske udarne brigade.
Zaupokojenu liturgiju je služio blaženopočivši Patrijarh srpski Pavle sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem i još 13 srpskih arhijereja.
U besjedi nakon sahrane, blaženopočivši Patrijarh Pavle je između ostalog kazao:
”Celivajući ove unižene i patničke kosti naše braće, uludo pobijene bratskom rukom, mi se klanjamo ljudskom dostojanstvu, odajemo dug njima i pravdi Božjoj, da bi te kosti bile večita opomena nama i našim pokoljenjima da nikada više ne digne ruku brat na brata svoga. Sahranjujemo ih ne da bi bile poziv na osvetu, već u shvatanju večne istine da nema nikakve ideje ili ideologije toliko značajne da bi se smela za njih žrtvovati makar jedna kap nevine prolivene bratske krvi.”
O. B.
