Vjeroučiteljica škole vjeronauke pri Sabornom hramu Vaskrsenja Hristovog u Podgorici, Zorka Pejović, gotovo petnaest godina okuplja djecu oko Hrista i najvažnije životne nauke, nauke o vjeri. Iako je sa radom počela u vrijeme kada je bilo daleko manje dostupnih udžbenika i nastavnih sredstava za držanje nastave vjeronauke kod nas, kreativnosti za dobar čas joj nije manjkalo.
– Vjeronauku sam počela da držim prije 14 godina, sa blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, u crkvi u Momišićima. Mi smo bili jedna manja zajednica od ove kakva je sada na hramu. Bilo nas je oko tridesetak tada i sjećam se da smo polako, korak po korak kroz priču i igru krenuli i sa upoznavanjem i sa časovima, da bi eto kasnije postali ozbiljniji đaci.
Kaže da je dosadašnje radno iskustvo naučilo da djeca traže cijelog čovjeka, sa izrazitom željom da ga pobliže upoznaju i izgrade jedan lični odnos.
– Djeca traže da vas upoznaju, da im se predstavite. Ne samo da dođete na čas i da im ispredajete lekciju, već da čitavim svojim bićem učestvujete u toj zajednici sa njima. Traže i primjer. Oni gledaju kako mi nešto radimo, pa se onda i oni trude da nas oponašaju. I to je tako svuda, ne samo na vjeronauci. Tako je i u sportu i u školi i na svim drugim aktivnostima.
Pejović naglašava da je ipak za izgradnju kvalitetnog odnosa na relaciji vjeroučitelj-đak, potrebno vrijeme.
– Nije isto kada djeca dođu na jedan ili dva časa vjeronauke i odu, ili kada se djeca u toj prvoj etapi zadrže desetak časova. Zašto kažem da je potrebno više od dva časa? Zato što je za sve potrebno vrijeme. Kad se mi upoznamo, kad oni upoznaju zajednicu u koju su došli, kada vide da je to jedna zdrava sredina gdje se mi učimo dobrim, lijepim i korisnim stvarima, gdje učimo da poštujemo i volimo jedni druge, onda se vrlo lako vežu i za vjeroučitelja, a i za svoju grupu vjeronauke.
Da se u školama vjeronauke rađaju prijateljstva za cio život, potvrđuju i nerijetke situacije da kasnije kada odrastu, ta ista djeca međusobno postaju kumovi, poslovni saradnici, pa čak i bračni drugovi.
– Kad vidim neke od mojih starijih đaka sa vjeronauke, iz prethodnih generacija, srce mi zaigra od radosti. Baš smo nedavno vjenčali jedan par koji se upoznao na vjeronauci. Kad su malo odrasli i završili sa časovima vjeronauke, svako od njih je otišao naravno na svoju stranu u neke druge škole, ali su se onda kasnije ponovo sreli. Naravno, onda su u radosti evocirali te zajedničke uspomene sa naših časova, druženja, putovanja i tako su nekako ponovo otkrili to što ih povezuje i da na tome grade odnos. I eto, iz toga se Bogu hvala izrodila jedna blagoslovena bračna zajednica u kojoj će oni na isti način da vaspitavaju i svoju djecu sjutra i to je zaista za sve nas jedna velika radost. Da ne kažem da ima i onih naših đaka koji sada uveliko krštavaju svoju djecu i dovode ih na časove vjeronauke, kao što su nekada njih dovodili njihovi roditelji.
Saradnja vjeroučitelja sa roditeljima je veoma važan segment u procesu učenja djece pravoslavnoj vjeri.
– Dešava se i da djeca dovedu roditelje na vjeronauku. Dijete na primjer dođe prvi put sa nekim svojim drugom ili drugaricom, a onda roditelji iz želje i potrebe da vide i čuju šta to djeca uče i rade na časovima dođu kasnije sa njima, pa se i oni zainteresuju i dobiju inspiraciju, oslobode se da pitaju ono što ih zanima vezano za vjeru i Crkvu.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici djeca su na časovima vjeronauke podijeljena u grupe. Najmlađu grupu djece vodi vjeroučitelj i horovođa Ana Nenadić, profesor muzike.
– Na časove vjeronauke na hramu dolazi veliki broj djece, tako da smo mi podijeljeni u četiri uzrasne grupe. Prva grupa najmlađih i najslađih, koju mi zovemo ”Vaskrsenjko”, su djeca uzrasta do 3. razreda. Program je za njih zamišljen tako da se oni kroz igru, pjesmu, crtanje i druženje polako uče osnovne crkvene i duhovne pojmove, i oni u tom najmlađem uzrastu zaista dosta nauče.
Pripremljeni za ozbiljnije usvajanje znanja o svojoj vjeri, iz najmlađe prelaze u sledeću uzrasnu grupu u kojoj su djeca uzrasta do 6. razreda osnovne škole i tom prelasku kod svojih starijih drugara se veoma raduju.
– To je za njih jedan poseban trenutak, zato što taj prelazak u stariju grupu za njih predstavlja nešto jako podsticajno, jer eto oni nisu više mali nego prelaze da uče sa starijima. To je trenutak koji oni čekaju i raduju mu se kao da idu u neki drugi grad, a ne da prelaze u učionicu sprat iznad. I zaista se osjeti i kod djece taj trenutak da su sazreli i da je vrijeme da pređu na sledeći nivo usvajanja znanja. U toj uzrasnoj grupi imamo dva časa nedjeljno, čas vjeronauke i hor. Na časovima vjeronauke učimo, gledamo neke edukativne filmove i slično, a na horu sve to obradimo ali kroz prigodne duhovne pjesme.
Treća grupa okuplja djecu uzrasta od 7. do 9. razreda i ono što je za njih posebno karakteristično je izražena volja da se uključe u razne aktivnosti kojima mogu doprinjeti svojoj crkvenoj zajednici.
– Oni su već malo stariji i nekako očekuju da se tako prema njima i ponašamo, pa tako negdje i gledam da se ophodim prema njima, sa nekom laganom opaskom da su oni već moji mladi ljudi a ne djeca. Kod njih je primjetna jedna želja za uključenjem i u druge aktivnosti pri Crkvi. Često mi postavljaju pitanja: možemo li mi nekad nešto da radimo na hramu, nešto da vam pomognemo? To je za njih važno. Osjećaju se korisnim, uključenim i u druge segmente života Crkve.
Četvrta grupa obuhvata srednjoškolce i studente. Grupu omladinaca vodi sveštenik Pavle Božović, koordinator Katihetskog odbora Mitropolije crnogorsko-primorske i dugogodišnji vjeroučitelj na Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Časovi vjeronauke se odvijaju po planu i programu koji je propisao Katihetski odbor Mitropolije crnogorsko-primorske. No, to ipak ne znači da se uprkos propisanom planu, na času neće dobiti odgovori i na ona pitanja koja nisu vezana za lekciju koja se obrađuje.
– Važno je da radimo po planu i programu da bismo imali neki kontinuitet. Međutim, dešava se i to da djeca dođu sa nekim pitanjem mimo plana i programa, i najnormalnije je da ćemo mi da se pozabavimo tim pitanjem koje dijete u tom trenutku opterećuje ili zanima. Imamo vremena da nastavimo tamo gdje smo stali sa predavanjem, ali ne preskačemo interesovanja i potrebe djeteta, kaže u razgovoru za Radio ”Svetigora” vjeroučiteljica Zorka Pejović.
Časovi se održavaju subotom i nedjeljom od 16 do 19 časova, po rasporedu koji je utvrđen za uzrasne grupe. Upis je tokom cijele godine, a sve dodatne informacije mogu se dobiti na hramu, od vjeroučitelja ili sveštenstva.
Škola vjeronauke na Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici je počela sa radom 2004. godine, blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. Prvi vjeroučitelj je bio protojerej Mirčeta Šljivančanin, sadašnji starješina crkve Svetog Đorđa pod Goricom, koji je dugi niz godina bio i koordinator Katihetskog odbora.
Slava škole je praznik Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog, 3. maj, a ove godine će toga dana biti održana i svečana akademija povodom obilježavanja jubileja – dvadeset godina rada škole, koja je prošle godine odložena jer je dan slave pao na Veliki petak.
Polaznici škole redovno uzimaju učešća u raznim svečanostima koje se održavaju na hramu i u Mitropoliji. Tokom Dječijeg sabora na Cetinju, najvećeg i najvažnijeg godišnjeg sabranja djece u Crnoj Gori, učestvuju u brojnim kreativnim i sportskim aktivnostima, te kvizu znanja.
Tokom školske godine praktikuju odlazak na zajedničke izlete ili kraća poklonička putovanja.
Djeca zajedno sa svojim vjeroučiteljima učestvuju i u raznim humanitarnim aktivnostima.
O. B.
