Irena Papić je već 17 godina vjeroučiteljica pri hramu Svetih Sergija i Vakha na Podima kraj Herceg Novog. Zbog apostolskog pregalaštva i dugogodišnjeg zalaganja, na 23. Dječijem saboru pripala joj je nagrada za vjeroučitelja godine. O vjeroučiteljskom pozivu, djetinjstvu, školovanju i uzorima, za Portal Mitropolije je govorila vjeroučiteljica Irena.
Vjeroučitelj godine
Nagrada „Vjeroučitelj godine“ je za mene u velikoj mjeri bila iznenađenje. Ne mislim da se svojim radom izdvajam od ostalih, svi mi dajemo sve od sebe kako bismo adekvatno odgovorili na potrebe djece za duhovnom izgradnjom i obrazovanjem, dakle otkrivanjem i obnavljanjem Božijeg lika ili obraza u tim mladim bićima kako bi njihov život, postavljen na dobrim i zdravim temeljima, bio posvećen svakom dobrom djelu, bogoljublju i čovjekoljublju.
Djetinjstvo
Iako sam najranije detinjstvo, školske dane, odrastanje i vrijeme kad se čovjek zapravo formira provela u Kotoru, rođena sam na Kosovu i Metohiji kome se uvijek i neprekidno vraćam. Srbica, mjesto u srcu Drenice gdje su moji živjeli, u neposrednoj je blizini manastira svetog Joanikija Devičkog koji je u 15. vijeku podigao despot Đurađ Branković. Prvi moji crkveni dani i koraci u Crkvi napravljeni su pored kivota svetog Janićija uz hrabru i nezaboravnu igumaniju mati Paraskevu i njeno sestrinstvo. Manastir je u svojoj istoriji više puta stradao, bivao rušen i obnavljan, a u vrijeme o kome mogu da posvjedočim bio je mjesto tihog i strpljivog nošenja krsta i podnošenja nevolja koje su sestre imale od neprestanih provokacija komšija Šiptara iz susjednih sela. Odlazila sam često tamo sa majkom i posmatrajući ih kako bez roptanja trpe noseći neku neobičnu radost na licima kakva se nije mogla sresti van tih zidina, nitipravilno shvatiti ako ne gledamo sa prave tačke gledišta a to je vjera, vrlo rano sam više osjetila nego spoznala da postoji neki izvor iz koga se napajaju i iz koga crpe svu tu radost i trpljenje. Tada sam bila suviše mala da pravilno razumijem odakle dolazi sva ta snaga i kako to da naizgled nemoćne starice tako uspješno odolijevaju svim nevoljama sa kojima se suočavaju, ali je u meni ostalo povjerenje u Boga o kome su mi pričale i koje su devičke monahinje duboko utkale u moje biće.
Uzrastanje u vjeri opredjeljenje za Pravoslavni Bogoslovski Fakultet
Jasniju predstavu o vjeri dobila sam uz oca Moma Krivokapića koji je nas djecu početkom devedesetih godina okupljao pod svodom crkve svetoga Nikole. Govoreći nam o Bogu, ljepoti Pravoslavlja i osnovnim istinama vjere njegovao je u nama ljubav i prema našoj istoriji, poeziji i kulturi. Vrlo često smo čitali Antologiju srpske poezije, pjevali pored duhovnih i starogradske pjesme i u mladim danima se formirali kao bogoljubive i rodoljubive ličnosti. To je zapravo bila najbolja moguća nauka o vjeri – učeći nas i govoreći nam o Bogu on nas je svojim ličnim primjerom, ljubavlju i nepokolebljivom vjerom naučio da i mi vjerujemo, da svim srcem zavolimo Gospoda i da tom ljubavlju obuhvatimo i jedni druge, cijeli naš rod i sav svijet. U tom periodu se kod mene pojavila želja za dubljim izučavanjem spasonosne Istine i na njegovu preporuku dobila sam blagoslov blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija za studije na Bogoslovskom institutu pri Bogoslovskom fakultetu SPC .
Beogradski Bogoslovski fakultet je već tada važio za jednu od kvalitetnijih visokih bogoslovskih škola u pravoslavnom svijetu. Studirali su tu i Grci, Rusi, Rumuni što nije ni neobično ako znamo ko su bili profesori: naši blaženopočivši Mitropolit Amfilohije i Episkop Atanasije, Vladika Irinej, Vladika Ignjatije, Vladika Atanasije, profesori otac Dragan Milin, otac Raša Popović, prerano upokojeni otac Radovan Bigović i mnogi drugi istinski duhovni i intelektualni gorostasi, poštovani i cijenjeni u cijelom Pravoslavlju. Bogoslovski institut je bio osmišljen da obrazuje mlade katihete koji će preuzeti odgovornost vjeroučitelja kada za to dođe vrijeme, odnosno kad se vjerska nastava vrati u obrazovni sistem nakon višedecenijskog izgnanstva.
Blagoslov Mitropolita Amfilohija i vjeroučiteljski počeci
Moj vjeroučiteljski rad započeo je blagoslovom Mitropolita Amfilohija koji je 2007. godine osveštao obnovljeni Svetosavski dom pri crkvi Sv Sergija i Vakha na Podima kod Herceg Novog. Uz podršku supruga, sveštenika Akesandra, okupili smo jednu grupu djece mlađeg uzrasta zainteresovanih da nauče nešto više o svojoj vjeri i krenuli sa vjeronaukom. Naša škola je kroz godine okupljala nekad manji a nekad veći broj djece, ove 2024/25. školske godine imamo upisanih trideset i troje polaznika.
Rado se sjetim tog početka iako, sa ove vremenske distance i sa ove tačke gledišta, vidim da nije uopšte bilo jednostavno. U nedostatku adekvatne stručne literature prilagođene dječijem uzrastu ne samo kod,nas nego i u Srbiji i Republici Srpskoj gdje je vjeronauka već bila ušla u školski sistem, pripremanje i osmišljavanje časova bio je izazovan i zahtjevan poduhvat koji je tražio veliku posvećenost. Trebalo je izabrati temu, naći odgovarajuću mjeru dužine predavanja kao prenošenja i usvajanja novih znanja kako bismo imali njihovu pažnju i koncentraciju, a ostaviti dovoljno vremena za razonodu i druženje pri kraju časa kako bi djeca školu vjeronauke doživjela ne kao nametnutu obavezu već kao mjesto gdje se dobro osjećaju i gdje žele ponovo da dođu. U novije vrijeme je pojačanim angažovanjem i trudom članova Katihetskog odbora umnogome olakšan rad. Osmišljen plan i program rada na nivou Mitropolije, preporuke o realizaciji predloženih tema i materijali koje dobijamo od neprocjenjive su pomoći i omogućavaju da naša nastava i samo provođenje vremena sa djecom bude kvalitetnije.
Važnost vjeroučiteljskog poziva
Veoma je velika odgovornost vjeroučiteljskog poziva. Zapravo svaki poziv koji u svom opisu pretpostavlja bavljenje djecom nosi izuzetnu odgovornost. Imajući u vidu tananost dječije duše i prijemčivost za sva nova iskustva kojima mogu biti izložena, pedagog ili prosvetni radnik, bilo svjetovni ili crkveni, u velikoj mjeri učestvuje u oblikovanju mladog ljudskog bića kao buduće odrasle ličnosti prenoseći mu neke određene stavove i vrijednosti. Doživljaj i iskustvo duhovnog života u dječijem uzrastu i ranoj mladosti i usvajanje bezvremenih, neprolaznih vrijednosti koje pravoslavno hrišćanstvo nudi, daje osnovu za razvoj zdrave ličnosti koja će se u životu rukovoditi dobrom i Dobrim, koja će lako odolijevati svim iskušenjima i lošim uticajima koja će mu se u životu naći na putu, a svjedoci smo da u naše vrijeme toga nažalost ima napretek. Vjeroučitelj, kao neko čija je dužnost da prenese djetetu znanje ili poznanje o postojanju Boga, o tome kakav je to Bog i šta je to u šta mi pravoslavni hrišćani vjerujemo, mora uvijek da ima na umu da od njegovog pristupa i stava zavisi da li će to dijete da zavoli Boga i samim tim lakše usvoji vjeru kao način života i temelj sopstvene ličnosti u budućnosti. Ukoliko uz Božiju pomoć vjeroučitelj uspije da u mladom dječijem biću usadi ljubav prema Bogu, povjerenje u Božiju ljubav i milost i saznanje da sve što je dobro, lijepo i plemenito ima svoj početak i izvor jedino i isključivo u Bogu – uspio je u svom pozivu i prizvanju.
Tijana Lekić
