Pošto su se slegli utisci sa 25. Pravoslavnog dječijeg sabora i vjerska nastava u našoj Mitropoliji krenula svojim redovnim tokom u novu školsku godinu, vjeroučiteljica Zdenka Jovićević, dobitnica priznanja Vjeroučitelj godine, govori o svom djetinjstvu, životu u Crkvi, kao i o vjeroučiteljskom pozivu.
Ona je dugogodišnji prosvjetni radnik i svoje bogato iskustvo, službu i ljubav prema djeci, prirodno nadograđuje i uzdiže kroz vjeroučiteljsku službu i tako je uzor i oslonac mnogim vjeroučiteljima. Aktivno učestvuje u aktivnostima Katihetskog odbora, kroz pripremu i realizaciju kreativnih radionica, pokazuje spremnost da svoje znanje, iskustvo i darove stavi u službu unapređenja vjerske nastave.
Prije dolaska u Riječku parohiju, vjeroučiteljsku službu sa velikim uspjehom obavljala je u komansko-bandićkoj parohiji, gdje je, u sredini ruralnog karaktera i sa malim brojem djece, uspjela da okupi značajan broj učenika i pokaže da se vjeronauka može uspješno razvijati i u takvim uslovima. Po postavljenju njenog supruga na Riječku parohiju, Zdenka odmah pokreće rad sa djecom i obnavlja školu vjeronauke u Rijeci Crnojevića, što se moglo vidjeti i na svečanom otvaranju ovogodišnjeg Dječijeg sabora, kada su djeca iz ove škole vjeronauke pozdravila sabrane svojom pjesmom.
Djetinjstvo
Rado se sjećam svog ranog djetinjstva. Sa roditeljima, starijom sestrom i bratom živjela sam u skromnoj kamenoj kući u Zagoriču. Pred moj sedmi rođendan stigla je i mlađa sestra. Vidim sebe u tipičnom primjeru patrijahalne porodice , u kojoj su djeca uz ogroman roditeljski trud i primjer vaspitavana i podizana. Majka je bdila nad svima nama, dok smo svakodnevno, često do kasno u noć, čekali oca da se vrati sa napornog rada. Umjesto umora sa njegovog lica bi uvijek zablistao osmijeh.
Naš dom bio je uvijek otvoren za mnoge ljude. S obzirom na prostor s kojim smo raspolagali, djeca su često bila prisutna kada su se vodili razni razgovori, tako da su moji prvi učitelji bile tetke, bake, ugledni gosti, razne životne okolnosti kojih nije bilo malo.
Uz stariju sestru i brata naučila sam da čitam i pišem prije polaska u školu. Prva pjesma koju sam samostalno naučila bila je Himna Svetom Savi. Učila sam je iz crkvenog kalendara. Tada nisam znala njenu melodiju, već sam je rado recitovala. U to vrijeme u našoj kući nije bilo mnogo priče o vjeri, crkvi, pobožnosti. Kroz tatino svakodnevno „Pomozi Bože“, u lijepim i teškim trenucima „Božija volja“, majkinu česnicu u koju bi stavila svijeću i okupila nas da se prekrstimo i lomimo kolač, post za Badnji dan i veliki petak, znala sam da Bog postoji.
Te 1980. godine, sa useljenjem u novu kuću, našu porodicu čine bogatijom djed i baba koji su određeni period živjeli sa nama. I opet ćutanje i primjer. Djed je svakodnevno čitao Sveto Pismo koje je, umotano u listu novine, bilo na stolu dostupno svima, a baba bi po bašti sakupljala jestive travčice i pravila posnu čorbu. Ponekad bi rekli ocu: „Treba djeca da se krste.“ Sa njom sam prvi put ušla u crkvu Svetog Đorđa, pored koje sam prolazila svakog dana na putu do škole.U to vrijeme nije mi bilo jasno zašto se svi obredi odvijaju tiho, porodično. Iz današnjeg ugla vidim majku, uplašeno siroče, čija je porodica višestruko stradala u toku Drugog svjetskog rata, rastrgnutu između žrtve, uvjerenja i nade u djecu koja su odrastala i učila u doba komunizma. Posebnu „teškoću“ sam joj pričinjavala ja, koja sam htjela sve predmete da naučim za peticu.
Život u Crkvi
Život je tekao svojim tokom, za koji često nisam znala kuda me vodi. Ponekad bih se pitala „Zašto meni?“ , ali brzo bih se sjetila i onih tatinih „Božija volja“.
Krstila sam se zajedno sa suprugom i najstarijom kćerkom 1994. godine. Od tada za nas počinje novi život. Uz porodicu i spremanje za učiteljski poziv, dosta vremena provodila sam u crkvi. Pomno sam slušala i upijala čitanje Svetog Jevanđelja, čitanje Apostola, brojne besjede, a posebno me je radovalo čitanje Prologa.
Naša djeca su dugo godina pohađala časove vjeronauke pri crkvi Svetog Đorđa, gdje se i meni pružila mogućnost da više vremena provodim sa njima, kako u crkvi tako i na mnogobrojnim događajima. Posebno onim kojima bi prisustvovao blaženopočivši Mitropolit Amfilohije. Zato često kažem da su i djeca učila mene.
Crkvena zajednica uvijek mi je pružala osjećaj punoće, prihvaćenosti, cjeline, poznanstva bez imena, prijateljstva bez interesa. Često se riječima ne može iskazati osjećaj Božije ljubavi među ljudima koje prvi put srijećemo.
Roditeljski primjer je od neizmjernog značaja za svako dijete, kako u svakodnevnom životu, tako i po pitanju vjere. Vodeći računa o svom životu, svojim postupcima, interesovanjima, roditelj u velikoj mjeri trasira put svojoj djeci. Počevši od razgovora koje vode, preko aktivnosti, raznih sadržaja, literature, roditelj je taj koji najvećim dijelom usmjerava i vaspitava dijete za život. Danas su brojne mogućnosti ali i brojni izazovi pred svakim od nas. Zato je obaveza svakog roditelja da pazi na vaspitanje i odrastanje svog djeteta.
Mi roditelji smo pozvani da u ovom brzom načinu života na prvo mjesto stavimo porodicu. Da djecu vežemo za Crkvu, usmjeravamo ih na časove vjeronauke, gdje će kroz zajednicu i život u Hristu graditi sebe, a istovremeno vaspitavati se da čuvaju i poštuju tekovine društva, vjeru i tradiciju.
Učiteljski i veroučiteljski poziv
Učiteljski poziv mi se dopadao od djetinjstva, po ugledu na svoju učiteljicu i brojne nastavnike koji su mi predavali. Njime se sa zadovoljstvom bavim gotovo tri decenije. Ponovo bih birala isti poziv, jer rad sa djecom, ljubav i zadovljstvo koje osjećam pri njihovom učenju, odrastanju i uspjehu ne bih mijenjala, a biti vjeroučitelj za mene predstavlja neizmjernu čast i odgovornost. Svako dijete je Božiji dar koji zaslužuje da zna istinu o svom Tvorcu. Na vjeroučitelju je da nastoji da gradi dobar temelj u vjerskom vaspitanju, da pomogne djeci da u svakodnevnom životu razumiju i primijene vrijednosti vjere.
Vjeronauka u seoskoj sredini
Organizovati vjeronauku u seoskoj sredini, u našim uslovima nije nimalo lako. Porodice koje dolaze na Svetu Liturgiju uglavnom žive u gradovima. Ogromna ljubav, vjera i svijest o važnosti očuvanja Crkve i sela, u malom broju dovodi ih u Crkvu. Uz Božiju pomoć, počeli smo sa časovima u novoj školskoj godini u obnovljenoj školi vjeronauke na Rijeci Crnojevića.
Kombinovana nastava
Za vjeronauku su najzainteresovanija djeca od ranog školskog uzrasta pa do četrnaeste, petnaeste godine. Tada oni utvrđeni i najaktivniji ostaju, pojedina djeca ukoliko imaju uslova pridružuju se starijim grupama ili već sami biraju sadržaje, literaturu… Neka djeca polaze za novim interesovanjima.
Rad u kombinovanoj nastavi je otežan ali ima i svojih prednosti. Uz dobru organizaciju časa, djeca su u mogućnosti da sarađuju, stariji učenici bivaju uzor i podrška mlađima.
Dok mlađi savladavaju novo gradivo, stariji obnavljaju i dopunjuju svoje znanje. Posebno budu lijepi trenuci zajedničkih aktivnosti, gdje se djeca najčešće trude da daju svoj maksimum.
Nije lako, ali svaki vjeroučitelj treba da promisli o ulozi koja mu je povjerena, da se trudi da je opravda. Na svako dijete treba da gledamo sa ljubavlju i željom da doprinesemo da izraste u što boljeg čovjeka. Možda se u ovakvom vidu nastave malo lakše snalazim, jer imam iskustvo i učiteljsko obrazovanje, ali znanje se svakako prije svega stiče trudom, voljom i zalaganjem. Takođe, danas imamo mnogo načina da stičemo i upotpunjujemo znanje, kroz razgovor sa iskusnijim kolegama, na primjerima drugih, kroz literaturu, edukativne onlajn kanale, vlastitu praksu…
Titula Vjeroučitelj godine
U životu sam se dosta trudila nikada ne očekujući nagradu. Rad je za mene svakodnevnica, život. Ovo priznanje mi je donijelo neizmjerno iznenađenje i radost, posebno jer je uručeno od strane uvaženog Mitropolita, gospodina Joanikija. Zahvalna sam Katihetskom odboru i svima koji su smatrali da zaslužujem da ponesem ovu titulu. Ona me podstiče i obavezuje da se trudim u svom daljem radu. Iznad svega, ona je za mene potvrda mog opredjeljenja, učenja, vjerovanja, koje sam jednog Savindana, davne 2001. godine stavila u stihove:
„Što je to što nam daje snagu?
Vjera!
Što je to što nas naprijed tjera?
Vjera!
Što je to što nam daje nade,
Što u nadanju drži i stare i mlade?
Vjera!
Vjerujem da ćemo jednom sabrati
i dobra i loša djela,
da će nam kao tren izgledati
ova stvarnost cijela.“
Tijana Lekić
