Po blagoslovu Episkopa budimljansko-nikšićkog g. Metodija, u subotu, na praznik Svetog Meletija Antiohijskog, Episkop zahumsko-hercegovački Dimitrije načalstvovao je Svetom liturgijom u Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Nikšiću, uz sasluženje sveštenstva Eparhije budimljansko-nikšićke i Mitropolije crnogorsko-primorske. Nakon Liturgije, služen je četrdesetodnevni pomen na grobu protođakona Vladimira Jarmaza.
Besjedeći po Jevanđelju, Vladika Dimitrije podsjetio je sabrane vjernike na riječi apostola Pavla o plodu Duha Svetoga, objašnjavajući da nemaju svi iste darove, ali da bi svi trebalo da imaju plod Duha Svetoga. Potrebno je da se plod Duha Svetoga začne u srcu čovjekovom Riječju Božijom, smirenjem, vjerom, Svetom liturgijom i Pričešćem. Plod je ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, blagost, dobrota, vjera, krotost, uzdržanje, mjera u svemu. Za te darove Gospod govori da su svima pričasni i da je zbog tih darova Njegov jaram blag i breme lako, a njima Hristos otkriva svog Oca kao milostivog. Za vrijeme života, čovjek — postom, molitvom i liturgijskim životom — u srcu treba da začne ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, blagost i dobrotu. Vladika se prisjetio da je takvu ljubav i radost ovaploćavao i pokazivao na djelu novoupokojeni đakon Vlado.
Po Otpustu, Vladika Dimitrije poželio je da svi sabrani vjernici sa Svete liturgije ponesu blagoslov Božiji kako bi zračili mirom, blagoslovom i svjetlošću, kojom se crkva pričešćuje na Svetoj božanstvenoj službi. Pojašnjavajući da Crkva Božija i upokojne molitveno prinosi pred Lice Božije i milost Božiju, Vladika je molitveno zaželio da Bog podari Carstvo nebesko đakonu Vladimiru, naglašavajući da je svaki čovjek pozvan da se priprema za susret sa Gospodom, jer je svaka Liturgija radost, milost i ljubav, ali i sud čovjekovoj savjesti i srcu. Sveštenici od Mostara, Duvna, Konjica do Trebinja; od Dubrovnika, Sutorine, Metkovića do mučeničke Pridvorice; Gacka i Nevesinja, pominju ga kao ukras i simbol obnove života Crkve u Hercegovini i u Crnoj Gori — oblastima koje je Sveti Vasilije povezao jednom zauvijek.
Nakon četrdesetodnevnog pomena na grobu protođakona Vladimira, besjedio je otac Boris Brajović, naglasivši da je život hrišćanina sav u ljepoti i radosti i da je smrt kraj od kojeg čovjek počinje, jer, na ovom svijetu čovjekov kraj počinje, ali se tu ništa ne završava. U nadi na susret i bratski razgovor, otac Boris je dirljivo naglasio da sabrani na grobu ne tuguju, već da su se samo uželjeli đakonovog osmijeha.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
