Draga braćo i sestre, dragi Mitropolite, hvala puno na ovom daru da budemo zajedno, ali još više zbog čega smo zajedno, a to je pomen našeg izvrsnog oca i to je naša slava Lučindan, slava ove zemlje i ovoga naroda, kao i ove porodice kojoj je naš Mitropolit cijelog života služio.
Saldo mog života je radost pred Gospodom
1990. godine kada je postao Mitropolit, Amfilohije je, obraćajući se vjernom narodu, dao riječ da je došao tu da zajedno s njima obnavlja dušu toga naroda zajedno sa svojom dušom. Imali smo tada nepokolebiv osjećaj da on izgovara neke proročke riječi. Tada je između ostalog, a to nije bio neki dugačak govor pred manastirskom kapijom, rekao da nema ništa svetije od ljudske duše i da nema ništa važnije od dostojanstva ljudske duše, da je to najveća svetinja.
2020. godine, u manastiru Morača, Mitropolit je dao jednom mladom novinaru iz Beograda intervju, dobio je jedno čudno i iznenadno pitanje od tog novinara, koji je iznosio argumente i za i protiv našeg Mitropolita. Za njega i za sve nas koji smo gledali taj intervju, iznenada je upitao: „Šta je saldo Vašeg života?“ Mitropolitov odgovor je bio: „Saldo mog života je radost pred Gospodom.“ Takav odgovor, u trenutku kad još nije bilo jasno kako će se završiti borba koja je tad bila u jeku, za mene je najbolji odgovor koji može jedan čovjek da da na kraju svog ovozemaljskog života.
Da vidimo na trenutak, kako je on zaradio ili skupio taj saldo. Jednostavno, on je nekako do te 1990. godine, po mom dubokom uvjerenju, činio sve da se pripremi za jednu izvanrednu i neobično važnu misiju. Od rođenja je živio po našem poetskom i epskom predanju, vjerovatno pod najvećim uticajem svog oca, a onda je nastavio da se školuje u manastiru Morača i da taj svoj jezik nadopunjuje Njegošem, i kasnije Svetim pismima. Učio se u Morači, kao što znamo, zatim u Beogradu, niže i visoko bogoslovsko obrazovanje, a živeći nekako kraj Morače i u Dečanima. Natapao je svoju dušu tim sokovima tog jezika i te teologije, da bi se sve završilo studijama u Atini, gdje je doktorirao, kao što su već govorili upućeniji od mene, na najsloženijem teološkom pitanju i taj njegov rad bio je briljantan.
Kao što svi već znate, nakon vrhunca svog školovanja, otišao je na Svetu Goru, u monašku pustinju, i kako kaže: „Tamo je negdje nazreo sebe.“ Kad je otišao u Pariz pa se vratio u Beograd, i u Parizu i u Beogradu se već moglo osjetiti da je među nama jedan misionar. U Beogradu još više i dublje, jer je imao priliku da se obraća mladim ljudima na svom jeziku, na jeziku kojim je nekako duboko ulazio više u srca i duše ljudi, nego u njihove umove. To je bilo nešto sasvim novo.
Misionarski zemljotres
Sada ću vam reći jednu rečenicu koja će vas sigurno iznenaditi, a nema dvojbe da nije tačna. U čitavoj istoriji Beograda, a u 20. vijeku sam siguran sto posto, nikada se nije čuo jače glas jednog misionara, jednog teologa, jednog mistika. To je bio jedan pravi zemljotres. Kada se tu malo pripremio, došao je u Crnu Goru i rekao te riječi da hoće da obnavlja dušu naroda.
Moje duboko uvjerenje, kad imamo u vidu sve ono što je preživio, pretrpio, da to može da pretrpi samo jedan misionar, koji nema pogled na ovaj svijet iz istorijskog ugla, već iz perspektive vječnosti. On je znao da je brod kojim on upravlja i koji plovi, brod koji ide u vječnost i čija je kotva zabačena u vječnost. Samo misionar može da govori takvim jezikom koji stalno ide ivicom da bude preoštar, a nikad ne biva tako preoštar da ubije i nikad ne biva tako slab da ne budi. To je jezik koji prolazi i prodire u ljudske duše i biće, a istovremeno prozreva te ljude i bića bolje nego što oni sami sebe čuju i vide. To je ono što on kao misionar govori ljudima, a sa druge strane, kao što reče jedan uman čovjek: „Osobina umnog čovjeka ili gospodina je u tome da je on jedan savršeni slušalac drugih ljudi. Kad ste imali priliku da razgovarate sa Mitropolitom, mogli ste čuti kako vas on sluša. Kao što znamo, to nije česta osobina ljudi na zemlji. Nekad ljudima govorimo, a oni ćute, ali nas ne čuju. Sve to je bilo, po mom dubokom uvjerenju, povezano sa tim da je on bio duboko ukorijenjen u predanje i istoriju, a još više u ono što je bio njegov cilj. Njegov cilj je bio da ide ka Bogu, ali je kao misionar, čvrsto odlučio da tome Bogu neće ići bez naroda. Istovremeno je odlučio da neće taj narod da vodi Bogu, a da je on bez Boga.
Da pomenem da je ovdje među nama Vladika Teodosije, koji je dečanski Vladika, a Dečani su cijelo Kosovo. Dečani i KiM su Mitropolitova kolijevka i njegov grob u koji se dobrovoljno sahranio, ali kao onaj koji će vaskrsnuti i vaskrsava. Kad kažemo „komplentna ličnost“, ja to volim da govorim malo drastičnije, izražajnije, da ljudi stvarno razmisle o čemu se ovdje radi.
Bio sam u Čikagu, upoznao sam suprugu pokojnog Dušana Popovića, koji je bio sekretar Vladike Nikolaja Velimirovića, brat čuvenog Milorada Popovića, vojvode iz Gacka. Njegova supruga je živa i govori mi za večerom: „Imam jedan problem, o. Grigorije, uđem u crkvu i gledam onog čovjeka, sveca na fresci. Sjetim se da sam mu kuvala čorbu, nisam znala da je svetac, ali nešto sam osjećala.“ Tako i mi, nešto smo osjećali, ali nismo bili baš svjesni i sigurni.
Ono što bih htio da kažem, na sve ovo što su ovi ljudi divno rekli, nešto što može da nam promakne kada razmišljamo o Mitropolitu Amfilohiju. Gospodin Lakićević je rekao po ko zna koji put, otac Gojko je rekao: „Komplentna ličnost.“ Nema kompletnije ličnosti, sličnije Svetom Savi u našoj istoriji, a da je bio arhijerej. Gradnja, nauka, kultura, umjetnost, humani rad, pastirski, misionarski rad… Šta god da pomislite da je radio Sveti Sava, to je radio Mitropolit Amfilohije. Ima jedna stvar koja nam može promaći, a to ne bih volio. Već sam rekao to da je samo misionar mogao da izdrži takve napade, jer misionar ide svojim putem, ako se sjećate makar filmova koji su o tome snimani.
Najjače nešto je bio njegov lik. Kad biste u tom smeću od tabloida slušali one nezapamćene napade: „Izdajnik“, „Hoće da odvoji“, „Hoće da prevari“, kad čitaš to, vidiš sliku i vidiš: „Nije“, kakvu god sliku su birali, ona sve to pobriše. Tako isto, možete da se naljutite na njega, da vas načepi, povrijedi, vi ljuti kao ris, pođete tamo, vidite ga, a ono sve nestane! Kako jedan lik, a svi imamo crte lica, ali ničije lice nije govorilo i ne govori kao njegovo.
Sinoć sam razgovarao sa nekim ljudima, filosofima, otišao sam kući i na telefonu nešto napisao. Molim pjesnike da ne budu previše kritični, ali je ta slika bila toliko moćna, te ću vam pročitati ukratko šta je iz toga proizašlo:
Tek sam nedavno, nakon toliko godina otkrio i shvatio šta je to zapravo ikona.
Istina, oduvijek sam znao šta je to ikona, da to nije samo preslikana slika ljudskog lika.
Znao sam, kad stanem pred ikonu, da pognem glavu i zaklanjam vid,
Jer me je bilo stid.
Jer ne gledam samo ja ikonu, nego i ona gleda mene
i svaka laž i prevara moja tada krene
da se komeša i skriva.
Zato ne stajem lako pred ikonu, ali kad si hrišćanin, to se mora i treba.
Međutim, ovih dana, dogodilo mi se nešto u najmanju ruku neobično.
Sjetio sam se, naime, ikone Svetog Luke i slave kod đeda Petra,
te likova kojih ovdje više nema: baka, tetki, ujaka, sestara, susjeda, kuće stare, pjesme, voštanice, svijeće i smjeha,
tišine, radosti praznične, bakine posteljine i hljeba krsnog,
milosti blagodatne i dobra svakovrsnog.
A onda mi jednom pred oči izađe Mitropolit Amfilohije, živ.
I osjetih da mi se glava saginje u skrušenost, a kod mene je to bila sramota.
Podignem glavu da mu nešto kažem, da kažem nešto kao molitvu za oproštaj,
a on me gleda blago. Bješe mi milo.
Zar je toliko vremena trebalo da shvatim u čemu je tajna duboko skrivana?
Zašto su se svi prevarili koji su te kamenjali, psovali i rugali ti se,
koji su te tumačili riječi žive
iz svoje perspektive?
Promucah nekako tiho, rekoh mu: ”Čovječe Božiji, ovo je prilika da ti kažem da su se ljudi o tebe ogriješili, jer ti nisi slika,
nego si ikona prvolika
Onoga koji je najljepši od sinova ljudskih, iz čijih usana blagodat toči
gdje mi je bila pamet, gdje su mi bile oči?
I ne samo meni, nego i njima.
Da, gledali smo dolje u zemlju, ali ako, dobro je, kako si sam govorio, dok još stida u nama ima.
No bolje bi bilo da smo te gledali u oči, da smo se ogledali u njima,
pa bi i ti vidio šta svak od nas u sebi ima.
Ni ovako ipak nije loše, a nije ni suviše kasno,
postadosmo poslanica tvojim suzama ispisana, ma kakvi da smo.
I to su nam sada nada, i iskustvo, i molitva, i pjesma, i slava,
Sveti Luka i Sveti Petar i pored njih tvoja sveta, na ikoni, glava.”
(Izlaganje na “Danima Mitropolita Amfilohija”, Podgorica, 29. oktobra 2021. godine)
