U ime vladika, za trpezom ljubavi, nakon sahrane Mitropolita Amfilohija, Mitropolita i učitelja, besjedio je Vladika diseldorfski i sve Njemačke Grigorije.
Besjedu Vladike Grigorija prenosimo u cjelosti:
Danas smo čuli mnogo lijepih riječi. Danas smo čuli onih riječi koje su opisivale njegovu ličnost, i zato ću pokušati samo iz jednog ugla koji danas nije izražen danas, a sasvim je prirodno jer je to sve nemoguće izraziti, kako je lijepo rekao Vladika Joanikije, izražavaće se decenijama i stoljećima.
Prije 35 godina, kao osamnaestogodišnjak, poželio sam da mi Duhovnik bude Amfilohije, a to je valjda svaki mladić koji je postojao na tlu Srpske Pravoslavne Crkve želio. Kada sam došao kod Amfilohija, on mi je rekao: ”Hajde ti kod Atanasija, biće ti bolje”, i ja sam pomislio: ”Kud sad ovo, kako nemam sreće”, a onda me je Atanasije čitav život upućivao kod Amfilohija. I nemoguće je da budeš kod Atanasija, a da ne budeš kod Amfilohija i obrnuto, jer to prijateljstvo je zadivljujuće, vjernost u tom prijateljstvu.
Onda sam išao u Bogosloviju sa Jovanom, sinovcem Amfilohijevim, i tada sam upoznao njegovu braću i njegovu dinu majku Jovanku, Joku, i puno, puno lijepe hrane pojeo u njihovom domu, a od Pavića, kao od Amfilohija i Atanasija, učio sam koliko sam mogao o životu.
Ovom prilikom, pročitaću nešto što sam negdje drugo pisao, a mislim da će svaki arhijerej pronaći sebe, o našem odnosu, o Amfilohiju kao učitelju:
Na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, on je bio onaj učitelj koji nesebično otkriva svijet teologije, tumačeći nam autentično, ne samo učenje o Bogu, već i sam život i sve ono od čega je život sačinjen. Svojom pojavom, izuzetno širokim obrazovanjem, naročitom životnom energijom, nepokolebljivom i živom vjerom u Hrista Boga, a ponajviše svojim bezgraničnim čovjekoljubljem, od prvih dana se uz svog najboljeg prijatelja Atanasija, nametnuo kao naš učitelj i putevoditelj. Onaj kome se bezuslovno vjeruje. Onaj za kojim se ide, i to se ide bez zadrške. Kud on ide, mi idemo za njim punim povjerenjem. Ali ono što je najčudesnije, najdivnije, on to nikada od nas nije tražio. Idemo za njim sa najdubljim povjerenjem i ljubavlju, i to čak najtežim stazama. Takav neprikosnoveni autoritet potonjeg cetinjskog Arhipastira, ponad svega je izvirao iz njegove duhovne i duševne širine, kojom je umio da prigrli i razumije svako ljudsko biće, bez obzira na prirodu njegovog posrnuća ili na težinu pada. Kakvi god da smo, pred njim smo svi bili jednaki, u njegovoj ljubavi i sverazumjevanju koje nam je pružao, dozvoljavajući nam svima podjednako da nesputano uzrastamo uz njegovu dobrotu i strpljenje.
Takav je bio Amfilohije kao učitelj.
Još jedan detalj, koji je, ja mislim, vrlo važan da ga se sjetimo, pogotovo mi koji živimo, moglo bi sev slobodno reći, u raskoši, mi kojima mnogi služe, mi koji naređujemo, a to je slika koju ćete mnogu u svojim očima vidjeti kad vas podsjetim. Ako ste bilo kad i bilo gdje sa Amfilohijem naišli pored ubogog i siromašnog, to je onaj trenutak kad mi najčešće ubrzavamo korak, lakše nam je da ga ne gledamo, lakše nam je da ne gubimo vrijeme sa njim, pa i ako mu nešto damo, to damo nabrzinu ili ne damo ništa. Ali ako ste nekada išli sa Amfilohijem gdje ima puno takvih, morali biste izgubiti cijeli dan, jer bi on sa svakim od njih pričao kao da je car i kao da je kralj, i svakome bi tiho, ispod ruke, ponešto dao, sve što bi imao od novca. Ali ono što je najvažnije ljudima, pored kojih ljudi obično prolaze brzo, on im je davao pažnju. On je bio vrlo pažljiv prema njima i slušao je dosadne bake, lude, kljaste, uboge i siromašne, kao da su najumniji, najpametniji, najčestitiji, i tako pokazivao Hristovu ljubav. Moj utisak je da je, to što ponekad zaboravimo, bila najveća i najdragocjenija slika koju smo mogli da zapišemo u svoj um i svoje srce.
Treća slika, koja je najvažnija, makar za mene, pogotovo danas, a to je slika, to je osjećaj da u ovom trenutku, ovoga dana u Crnoj Gori, mnoge duše plaču. Mnoge majke plaču, mnoga djeca, djevojke, narod plače. Ovoga dana je vaskrsno osjećanje. Ja cijeli dan, tako mi se čini, ne mogu da se otmem tom utisku da je danas Vaskrs. Da je danas pobjeda. I to pobjeda onoga ko je kao rijetko ko, kao niko znao u naše doba da Vaskrsenja ne biva bez smrti. I zato je on pobijedio. Prije svega zato što je Hristov, zato što je išao za Hristom, zato što je časno nosio ime Hristovo, ali zato što je on to sve sprovodio u život. Svaku Hristovu riječ, pa i tu riječ da ne prezre nikoga. Zato je on gledao te siromahe tako, i koliko danas siromaha u Crnoj Gori plače, jer znaju da neće više niko biti takav da njih sluša, uskoro to neće biti moguće, jer se to vrlo rijetko rađa.
Dakle, osjećaj Vaskrsenja, danas je najveći osjećaj koji možemo da imamo. Zbog te žrtve i zbog tog odnosa prema siromasima i onima koji su poniženi, zbog toga Mitropolit nikad nije imao straha od onih koji su bogati i moćni. Ne možete nemati straha od bogatih i moćnih, a prezirati siromaha. A kad siromaha vidite kao velikog i moćnog, onda i bogatog i moćnog vidite kao siromaha. Zbog toga je nepotrebno opet da pominjemo da je Amfilohije i otac, i svetitelj, i učitelj, i putevoditelj, i nama arhijerejima je najveći problem.
U Crnoj Gori je Amfilohije rodio svoje sinove duhovne, koji mogu, zahvaljujuči njegovoj nadljudskoj borbi, ipak sad polako da upravljaju brodom kroz mirno more. Sveti Sava će sigurno imati sve to u vidu, moliće se bogu, dobiće uskoro Mitropolija novog Mitropolita, ovdje neće biti velikog vakuma. Ali treba nekako sad da shvatimo da nećemo moći u saboru da imamo onog drugog Mitropolita, nećemo moći da imamo drugog Amfilohija jer on ne postoji. U tom smislu, možda je danas najbolja poruka da se onome naučimo čime je on živio, a to je ljubav i praštanje, nezlopamćenje.
Ne postoji nijedan čovjek koga sam sreo na zemlji, a vjerujem da to svjedočite svi, kome ste mogli reći sve u oči, sve što vam se ne sviđa, ma sve protiv njega i sve na njega, i da onda očekujete da vam kaže: ”Dobro ti meni reče, čovječe, ovu riječ.” Da vas zagrli i da vas pomiluje po glavi, a ne da vam o glavi radi.
To je Amfilohije.
Zato je danas Vaskrs.
Hristos vaskrse!
Tijana Lekić
