U nedelju četvrtu po Duhovima, 2. jula 2023. godine u minhenskom Hramu Svetoga Jovana Vladimira, Svetu arhijerejsku liturgiju služio je Njegovo blaženstvo Arhiepiskop belgorodski i rektor Kijevske duhovne akademije g. Silvestar uz sasluženje Njegovog preosveštenstva Episkopa diseldorfskog i njemačkog g. Grigorija i sveštenstva hrama kao i molitvenim učešćem vernog naroda.
Nakon Jevanđelja besedio je Vladika Grigorije, dok se Vladika Silvester vernom narodu obratio na kraju Liturigije.
– U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, danas u ovaj dan kada slavimo Vaskrslog Spasitelja našeg Gospoda Isusa Hrista, uvijek služimo božansku službu i čitamo Sveto jevanđelje. Današnje Sveto jevanđelje govori o vjeri jednoga kapetana i o njegovoj ljubavi prema sluzi njegovom, koji je bio nasmrt bolestan. Taj kapetan dolazi pred Hrista i kaže Gospode, samo reci riječ i ozdraviće sluga moj. Onda ste čuli kako ide dalje. Danas, braćo i sestre, usudiću se da ovu priču tumačim na jedan metaforičan način. Zamislite, svako od nas je kapetan i svakome od nas je najvjerniji sluga bolestan nasmrt. Pitate se, ko je moj sluga. Reći ću vam da imate jednoga najvernijeg slugu, koji za vas radi čak i kada noću spavate. Još se pitate ko je to. To je vaše srce, braćo i sestre. Ono neprestano radi da biste vi živjeli, ono služi životu. Ali, nekada, ne samo fizički nego i duhovno i duševno, iz nekog razloga naše srce se razboli, naše srce se uspava, naše srce ne radi kako bi trebalo da radi. Trebalo bi da se tada ugledamo na ovoga kapetana. Da idemo kod Gospoda i da mu kažemo reci samo riječ, i ozdraviće ,,sluga moj” – uspraviće se, ustaće, oživjeće duhovno moje srce. I On će reći uvijek, ama baš uvijek, neka bude živo, neka bude zdravo, neka bude živ ,,sluga vaš”, da vi budete živi. Ali, postoje određeni preduslovi koje preskočimo dok slušamo ovu priču. Jedan preduslov za pravu i iskrenu molitvu je smirenje. Kako pristupa ovaj kapetan? On ne kaže ja sam kapetan velike rimske vojske, molim Vas, ozdravite moga slugu, inače, uhapsiću Vas. On kaže Gospode, nisam dostajan da uđeš pod krov moj… Hajdete, da se vratimo našoj slici! Šta mi treba da kažemo ako hoćemo da oživi ,,naš sluga” – naše srce? Treba da kažemo Gospode, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nisam dostojan da uđeš u moje biće, ali reci samo riječ i ozdraviće ,,sluga moj”, ozdraviće moj srce. I Gospod će uvijek radosno primiti našu vjeru. Pitamo vas, braćo i sestre, šta je sadržaj vjere, zašto je veličanstven ovaj kapetan? Zato što on nije došao i molio za sebe nego moli za svoga slugu! On, koji, kada sluga umre, vrlo lako i brzo može da nađu drugog slugu, ali on je zavolio ovog slugu. Kao što i mi treba da zavolimo svoje srce, kao što on neće da njegov sluga umre, ni mi nećemo da umre naše srce, jer ako umre naše srce onda je sve umrlo, kao što dobro znamo. Zato je u ovoj priči bitna ne samo njegova vjera, nego je bitan sadržaj te vjere! Šta treba da bude sadržaj vjere? Bez čega je vjera mrtva? Bez ljubavi! Neće moći oživjeti naše srce samo ako vjerujemo, nego i ako ljubimo! Onda će ta vjera imati sadržaj. Koga to treba da ljubimo? Svakoga! I onoga koji nas ne ljubi! Danas, braćo i sestre, u ovom božanskom hramu, moje srce se raduje iz bezbroj razloga ali najviše zbog toga, što sam ulazeći u ovaj hram pomislio kazaću isto što i kapetan, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali reci samo i ozdraviće ,,sluga moj”, reci samo da se probudi moje srce. Za šta? Za ljubav! Prema kome? Prema svima, prema svemu!
Draga braćo i sestre, možda je inspiracija za takav osjećaj koji želim da prenesem vama i to što danas imamo jednog veličanstvenog gosta, koji je rektor duhovne akademije u Kijevsko-pečerskoj lavri. To je mjesto u kome se prelamaju sve naše sudbine u ovom istorijskom trenutku, u kome se prelama sudbina pravoslavlja, u kome se prelama, na jedan širi način, i sudbina hrišćanstva. Ako tamo, na osnovu vjere, trpljenja i ljubavi, budu živa srca onih koji tamo vjeruju, žive i pate, ne zbog napada sa Istoka ili napada sa Zapada, ili napada vjerujućih ili napada nevjerujućih, nego ih napadaju svi, i nemaju nikoga osim Boga i svoga srca i svih onih koji ih vole. Mi smo danas, braćo i sestre, ti koji treba da pokažemo da ih volimo. Njihovi životi su ugroženi, njihova svetinja je ugrožena. Ponavljam, od svih i sa svih strana! Oni su kao mladići u užarenoj peći u Vavilonu koja gori, ali ne sagorjeva mladiće, jer ih Gospod čuva. Za nas je, braćo i sestre, taj manastir toliko važan prvenstveno iz jednog razloga, ali iz milion drugih. Navešću vam samo taj jedan razlog, monasi iz toga manastira odveli su našega princa Svetoga Savu na Svetu Goru i da nije bilo Svetoga Save, kao što dobro znate, pitanje je da li bismo mi sada ovdje postojali kao narod, kao hrišćani, kao zajednica. Vladika Silvester je među nama i to je velika stvar za nas, jer je on danas, kao i mnogi koji žive na tom mjestu, svjedok, martir-mučenik, koji treba da istrpi vjerom, ljubavlju i nadom.
Danas, braćo i sestre, imam još radosnih vijesti za vas. Kao što znate, ovdje postoje pravila državna, postoje pravila crkvena. Sinoć je u ovoj crkvi bila Skupština od četrdesetak ljudi. Oni su se sastali i izglasali Crkveni odbor u kome će opet da služe ljudi kao dosad, i laici i sveštenici. Sveštenici dosad nisu bili u odboru i onda je Sveti sabor naše Crkve, na čelu sa našim Patrijarhom, donio odluku da sveštenici moraju biti članovi odbora, jer se oko njih okupljamo. Tako će odsad predsjednik biti otac Bojan, kao starješina hrama, a tu će biti i naš stari prota Slobodan Milunović, kao počasni predsjednik, da mu pomaže u svemu i da se nastavi kontinuitet i tradicija koji je ovdje započeo veliki i poznati prota Aleksa. Nadamo se da će svi ljudi biti razumni i da će shvatiti da nisam važan ja, nije važan Bojan, Petar ili Pavle među vama, nego da smo jedno važni svi mi zajedno. A kada smo to važni? Kada ima ljubavi među nama! Kada nema ljubavi među nama onda smo kao zvono koje zveči i praporac koji ječi i ništa smo, kaže apostol Pavle.
Još jedna radosna vijest, braćo i sestre! Otac Filip je dobio otpust iz Eparhije austrijsko-švajcarske. Bio je dugogodišnji sekretar tamošnjeg Episkopa Andreja. Mi smo se sprijateljili, otac Filip i ja, te sam ga zamolio i rekao dođi da nam pomogneš, jer si izvrstan sveštenik. Ovdje počivaju kosti njegovog oca, ovdje živi i njegova majka, koja je uzorna hrišćanka u ovom hramu. Otac Filip je ostavio i čast, i vlast, i starješinstvo Crkve Svetoga Save u Beču, i sekretarsku funkciju, i bolju platu, te sa svojom porodicom, suprugom i djecom, Lazarom i Milicom, došao da nam pomogne. Tvrdim vam, braćo i sestre, koliko ja znam da ne postoji bolji sastav sveštenika nego što ćete vi sada imati. Da li ste vi to zalužili, ne znam. Da li je to nama Bog dao što smo dobri ili što smo grešni, ne znam, Bog zna. Otac Bojan, otac Filip, otac Ilija, otac Dragiša, otac Dejan, otac Arsenije, svi su oni mladi i učeni ljudi ali iskreni vjernici, hrišćani koji neće da vladaju, nego koji hoće da služe. Zato im pomozite, preklinjem vas, ako treba kleknuću pred vama, njima pomozite. Svako ko bude ustao na takve ljude, neka se plaši ovih riječi koje smo čuli na kraju tame najkrajnje, škrguta i plača. Nemojte nikada ići protiv ljubavi i protiv onih koji imaju vjeru. Ne mogu vam opisati koliko sam ponosan, braćo i sestre! Mi jesmo kapetani svoga bića… Mi možemo reći pa kakvu mi to vlast imamo, kome ja mogu reći da ide? Možeš reći svojim osjećanjima, možeš reći svojim rukama, svojim nogama, svome umu, možeš svojoj volji, možeš svome biću, možeš svemu tome da naređuješ. Kada srce zamre onda ne može niko da nam pomogne osim Onoga Koji je kapetanu rekao idi, zdrav je sluga tvoj! Braćo i sestre, čućete jednu čudesnu riječ u Svetoj Liturgiji koja glasi gore imajmo srca, gore uzdignimo srca, to uvijek znači probudimo svoje srce! Ono se ispunjava vjerom čiji je sadržaj ljubav. Amin, Bože da tako bude!
