Mitropolit dabrobosanski i čuvar patrijarškog trona SPC, Hrizostom Jević, dao je intervju za Novu.rs. Mitropolit Hrizostom je govorio i o Mitropolitu Amfilohiju, kao i političkim i društvenim prilikama u Crnoj Gori.
Kako će se Crkva sjećati mitropolita Amfilohija?
-Riječ je o velikom mitropolitu, velikom čovjeku, filozofu, pjesniku, naučniku. On je bio poseban u svakom pogledu. On je, kao niko pre njega, kamenitu Crnu Goru uzorao i od nje napravio jednu duhovno bogatu žitnicu, a to je za istoriju. Posle Svetog Save i Svetog Petra Cetinjskog, možda niko nije više uradio od mitropolita Amfilohija Radovića.
-On je do samog kraja orao tu zemlju. Ako ste gledali fotografije na kojima on vodi litije, mogli ste da primijetite da Amfilohije svojom fizionomijom podsjeća na čoveka koji vuče jedan veliki plug iza sebe i ore. On je to činio zato što je volio svoju Crnu Goru i zato što je želio da u njoj vlada zakon i pravda, a ne bezakonje i nepravda. Njega je na to podstaklo nametanje jednog nepravednog zakona koji diskriminiše SPC u Crnoj Gori. Kako je moguće da se jedan režim tako okrene protiv Crkve, koja je tu državu vjekovima gradila?
Volio bih da, umjesto one Bećkovićeve poeme “Ćeraćemo se još”, sada zavlada “Razgovaraćemo kao braća”. Ja sam vladiki Joanikiju i ostalim episkopima rekao da moraju da razgovaraju sa svima – s lijevima, desnima, sa onima koji su bili na njihovoj strani i onima koji su bili protiv njih. Ljudi sve mogu razgovorima da riješe, a ako nismo ljudi, onda sve ide teško.
Da li vam premijer Crne Gore Zdravko Krivokapić uliva povjerenje?
-Ja sam ga lično dočekao u Patrijaršiji kad je došao na sahranu patrijarha Irineja. U pitanju je divan čovjek, profesor, intelektualac, ali i vjernik. Krivokapić u svojim džepovima nema nikakvih “oraha” i može svima da kaže sve. Mislim da on može da bude inspiracija svim mladim ljudima u Crnoj Gori. Pored njega, vidim i da se predsjednik Skupštine ( Aleksa Bečić) lijepo ophodi i govori, što me je veoma oduševilo. Vidim i da su ministri veoma dobri i da je u Crnoj Gori zavladala drugačija kultura razgovora.
Primjećujem i da je argumentacija koja se iznosi potpuno uravnotežena, odnosno da nije euforična i nasilna. Ne ide se više “utuk na utuk”, već ljudi koriste adekvatna obrazloženja, što je dobra poruka i primjer i za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu.
