Na ostacima drevnog manastira, posvećenog Svetom velikomučeniku Pantelejmonu u Samogradu kod Bijelog Polja, čija je obnova u toku, Svetu arhijerejejsku liturgiju, na praznik Svetog velikomučenika Pantelejmona, u nedjelju 9. avgusta 2020. služio je Episkop budmimljansko-nikšićki g. Joanikije.
Sasluživalo sveštenstvo i monaštvo Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke. U arhipastirskoj besjedi sabranima vladika je ukazao na riječi Svetog apostola Pavla: Ne znate li da ste hram Božji, i da Duh Božji obitava u vama.
„Danas proslavljamo jednog od Svetih za koga možemo reći da je, još, ovdje, na zemlji postao hram Božji, da je Duh Sveti obitavao u njemu, a to je Sveti velikomučenik Pantelejmon iscjelitelj. Od svoje mladosti zavolio je Hrista, primio Svetu Tajnu krštenja od Svetog sveštenomučenika Ermolaja, koji se pominje zajedno sa njim, ispunio se vjere i svih darova Božjih, a posebno Božje blagodati. Ime njegovo znači onaj koji je svetimilostiv, pun Božjih darova, koji vrhune u Božjoj milosti i ljubavi. On je samo riječju, koju mu je Gospod dao, vjerom i prizivanjem imena Hristovog liječio bolesnike.
Znao je i ljekarsku vještinu, ali je više liječio molitvom i prizivanjem svesilnog, čudotvornog imena Hristovog, koje je izvor života i zdravlja. Tako je činio mnoga čudesa, dajući zdravlje nemoćnima i bolesnima”, besjedio je Episkop Joanikije.
Vladika je kazao da se i mi, u vrijeme bolesti i zaraze, poštujući medicinu, još više uzdamo u Božju milost i Božje dejstvo, u blagodatno posredništvo Svetih Božjih ugodnika, kao što je Sveti velikomučenik Pantelejmon iscjelitelj.
„On će odagnati od nas svaki virus, a ponajviše da odagna virus nevjerja, mržnje, zlopamćenja, pakosti, zavisti i ostalih nesreća koje unižavaju dostojanstvo čovjeka, kao što je Njegoš rekao: “Zloća, zavist, adsko naslijeđe, ovo čojka niže skota stavlja“. I, zaista, čovjek je uzvišeno biće da se izjednačava sa anđelima, sa onima koji su bez ikakvoga grijeha, ali čovjek može i da padne toliko nisko, da bude niže od životinje i da se izjednači sa đavolom. Toliki su rasponi čovjekovi i mogućnosti prema dobru, ali, na žalost, i prema zlu. Svako od nas ima izbor da li će se upodobljavati Bogu, Njegovim anđelima i Svetima ili će se upodobljavati đavolima, da li će se upodobiti Bogu, Koji je izvor svekolikog dobra, ljubavi, čovjekoljublja i svih čovjekovih darova, da li će otvoriti svoju dušu, svoje srce, po riječima apostola Pavla: Da se Duh Sveti nastani u njemu, Hristos Gospod da počine u njegovom srcu, da bude Bogonosac i Hristonosac i Duhonosac, da se ispunjava Božjim darovima, ljepotama i mudrošću, a svemu tome osnov je sveta vjera pravoslavna, ili će, na žalost, krenuti putem otpadništva i putem zla“, naveo je vladika budimljansko-nikšićki.
Osvrnuo se, takođe, i na one riječi Svetog apostola Pavla da onaj koji goni hrišćane, taj razara Hram Božji, a njega će razoriti Bog. To se, pojasnio je Episkop Joanikije, odnosi na one koji ugrožavaju svetu vjeru pravoslavnu i svetinje Božje.
„Kao što su hrišćani osvećeni, tako su i sveti hramovi osvećeni, u njima Bog obitava i oni su za to namijenjeni, da u njima Bog obitava, da se u njima sveta služba Božija vrši. Zato su naši preci podizali hramove Božije, posvećivali ih Bogu, da bi se oni i njihovo potomstvo u njima osvećivali i više je nego jasno čemu služi hram Božji. Služi svetoj službi, služi Bogu i onima koji u njega dolaze da se osvećuju. Samo za to, nizašta drugo. Ono što priliči hramu Božjem ne priliči ničemu drugome, ono što se obavlja na nekom drugom mjestu ne može se obavljati u hramu Božjem.
Nažalost, vidimo po cijelome svijetu da je ovo novo pokoljenje, a i ranije je toga bilo, pretvorilo Božje hramove, koji su Bogu posvećeni, u nekakve druge ustanove, u galerije, u najboljem slučaju muzeje, a, vrlo često, i u neke druge ustanove koje su profitabilne ili, ne daj Bože, nešto još gore. Vidimo da je Sveta Sofija Konstantinopoljska iznova pretvorena u džamiju. Nije to njena prvobitna namjena. Ona je nasiljem pretvorena u džamiju u davna vremena i pretvaranje Svete Sofije iznova u džamiju je obnavljanje toga nasilja. U davnim vremenima je pretvaranje Svete Sofije u džamiju bio znak da će mnogi drugi hramovi, koji su slavili Boga Živoga u Svetoj Trojici, u kojima se prizivalo ime Hristovo i Njegovih Svetih, poslije Svete Sofije, biti pretvarani u džamiju, a mnogi su i porušeni.
Naši su preci to zapamtili, to je pamćenje ostalo u našim kostima i mi znamo šta to znači. Ovi naši vlastodršci, koji žele da prisvoje ono što se prisvojiti ne može, što je samo Bogu posvećeno, što ima svoju jasnu namjenu, hoće da pretvore u nešto čija namjena nije jasna. Oni kažu: Neka se crkve upišu na državu, a vi i dalje tu služite, a, onda, dodaju: Dok mi drugačije ne odlučimo. Koje licemjerstvo, koja pakost i koji cinizam! Naš narod je dobro osjetio šta to znači, narod koji je toliko žrtvovao za vjeru i svoje svetinje, ne samo u davnoj prošlosti, nego i u ovo naše vrijeme. Mi, sveštena lica smo svjedoci koliko je naš narod, samo u ovih posljednih 30 godina, žrtvovao za svoju Crkvu, za hramove, za obnovu svetinja, za podizanje novih, odvajajući od svojih usta da da za svoju svetinju i mi to moramo ispoštovati.
Većinu svetinja je podigao siromašni narod, dajući dinar po dinar, prilažući svoj trud i znoj, više se žrtvujući za svetinju, nego za svoj dom, znajući da će, žrtvujući za svetinju i svoj dom sačuvati i svojoj porodici najbolje zavještanje ostaviti – da ljube Boga, braću, svoje bližnje i svoje svetinje, jer, naše svetinje su izvor Božjeg jevanđelja koje nas prosvećuje i osvećuje. Pravilno je kada roditelji, pored onog vaspitanja koje daju u domu, vode svoju djecu u crkvu da slušaju riječ Božju, da se njihove mlade, nježne duše osvećuju na vrijeme Božjom istinom, milošću, blagodaću i ljubavlju. To je pravo, istinsko vaspitanje i, hvala Bogu, na našim službama i litijama vidimo, ponajviše, djecu i omladinu. U tome je naša nada, u djeci i u omladini, koji su krenuli putem svojih predaka i koji se osvećuju Božjom ljubavlju i istinom.
Sveti Pantelejmon, u čijem se hramu nalazimo, je postradao za Hrista. I ovaj hram je mnogo postradao, ali i Sveti Pantelejmon i ovaj hram su kroz stradanje postali još svetiji. Započela je, hvala Bogu, obnova drevnih svetinja na Samogradu. Treba da imamo mnogo strpljenja, jer ovdje treba da se primjeni najveća struka, znanje i strpljenje u obnavljanju ove svetinje. Najvažnije je da se vrši služba Božja neprestano. Naš brat u Hristu, monah Pantelejmon je došao ovdje da uloži svoj trud, znanje i ljubav u obnovu ove svetinje, sa njim je jeromonah Isihije iz bratske Ukrajine, koji je kao monah jerusalimski došao na temeljima ove drevne svetinje da služi svetu službu Božiju. Narod prepoznaje njihovu žrtvu i ljubav i pomaže”, kazao je vladika.
Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, prije Liturgije, u čin čteca proizveo je Zvonka Jevrića i Milana Nedovića.
Praznično sabranje uveličao je čin dodjele arhipastirskih gramata za ljubav i žrtvu iskazanu prilikom obnove manastira Samograda: Ranku Damjanoviću iz Bijelog Polja, Momčilu Nedoviću iz Prijeloga, Vukanu Nedoviću iz Prijeloga, Marku i Milici Marković iz Berana, Ristu Drekaloviću iz Podgorice.
Vladika Joanikije je dodijelio i arhipastirske zahvalnice: Zdravku Mišeljiću iz Herceg Novog, Danijeli Dabetić iz Berana i Ivanu Mićkoviću iz Nikšića.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
