Vladika Joanikije

Vladika Joanikije: Kad prođe epidemija, obnovićemo svenarodne litije koje su nam donijele toliko dobra i ohrabrenja

Ime: Vladika Joanikije - razgovor; Opis: Vladika Joanikije- godinu dana nakon Svetovasilijevskog sabora u Nikšiću Tip: audio/mpeg

Danas je u studiju Radija “Svetigora” gost bio Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki i administrator Mitropolije crnogorsko-primorske gospodin Joanikije, a povod razgovora bila je godišnjica od održavanja Svetovasilijevskog sabora u Nikšiću, kao i njegov značaj na društveni život u Crnoj Gori danas.

  • Na današnji dan prije godinu dana održan je Svetovasilijevski veliki crkveno-narodni sabor u Nikšiću, pa za početak našeg razgovora da se osvrnemo, sa današnje vremenske distance, na ovaj sabor, sa posebnim naglaskom na početak pobjede koji je tada naznačen.

Dolazak Svetog Vasilija u Nikšić i njegov blagoslov gradu Nikšiću, i svima onima koji su se prošle godine zatekli na tom crkveno-narodnom saboru oko kivota Svetog Vasilija je zaista bio izuzetan događaj. Događaj koji zaslužuje da se svake naredne godine obilježi i sa liturgijama i sa drugim podsjećanjima i kulturnim aktivnostima. Ove godine smo pod posebnim režimom, i sva okupljanja su smanjena, ali ne smeta, i mnogo je dobro, da se sjetimo dolaska Svetog Vasilija i tog velikog sabora oko njegovih svetih moštiju.

Povod je bio svima nama poznat. Namjera države da otme svetinje, da promijeni njihovu namjenu, da ugrozi našu vjeru, da ugrozi slobodu vjere, slobodu misli, da izbriše našu istoriju. Sve je to nekako bilo smišljamo podlo i zlonamjerno, da nije ni trebalo mnogo našem narodu objašnjavati. Prosto narod je iz dubine duše prepoznao tu zlu namjeru i pošto su svetinje bile na udaru i ćivot Svetoga Vasilija Ostroškog, nema nikakve sumnje, mi smo se najprije obratili samome svecu koji štiti Crnu Goru, prije svega od laži, od pakosti, od bratskih razdora, da on podejstvuje kod Boga, da nas uputi, i sve one koji žele dobro i Crkvi i državi, šta treba da činimo.

Sami taj događaj je proizveo jedno veliko objedinjavanje naroda, objedinjavanje narodne energije u jednoj misli, jednom duhu, u jednoj namjeri, da se odbrani naša vjera, po cijenu svih žrtava koje mogu da budu, i ta riješenost naroda se pokazala naročito zbog izuzetno velikog iskušenja sa vremenom. Božiji promisao je takav. Znamo da svetac može kad god blagoizvoli da zaustavi kišu i da mnoge pošasti druge zaustavlja, ali toga dana je bila kiša iz neba i zemlje, kao i prvi put kad su dolazile mošti Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšić. Kada smo vraćali Svetog Vasilija Ostroškoga iz Trebinja kako smo ulazili u Nikšić, počela je da pada kiša iz neba i zemlje, ali to nije spriječilo narod da dođe i da se okupi oko njegovog kivota. I to je bio veličanstven prizor kako narod po toj kiši prati sveca. Kako nailaze mošti, tako sav narod pada na koljena u lokve, u one vode, i isto je bila neka hladnoća. To je bio veličanstven prizor i tu se pokazala vjera koja je trijumfovala.

Prošle godine narod je stajao po šest i sedam sati u redovima da pristupi kivotu Svetog Vasilija Ostroškog, kasni dani decembra mjeseca, zima već, a niko da se pomjeri i niko da se prehladi. U redovnim prilikama, mi stariji ljudi, ako se skvasimo i stojimo petnaest minuta, dobićemo upalu pluća. Dakle po šest, sedam sati, staro i mlado je čekalo, kisnulo, svi mokri do gole kože, ali svi radosni! To je dakle bilo jedno veliko čudo i pokazala se riješenost naroda da slijedi Svetog Vasilija Ostroškoga, kao što je uvijek i slijedio, ali sad još malo više. To nam je dalo ogromnu snagu zaista, naročito što su mošti tu bile dva dana. Podsjetili smo se da je Sveti Vasilije stolovao 21 godinu u gradu Nikšiću. On je bio njegovo sjedište, a odlazio je u manastir Ostrog, povlačeći se radi molitve i tišine, ali ipak njegovo je sjedište bilo u Nikšiću i zato tolika vezanost Nikšića za Svetog Vasilija Ostroškog i za manastir Ostrog, ali naravno to prevazilazi sve okvire. Cijela Crna Gora i cijelo pravoslavlje, vezano je za Svetog Vasilija Ostroškog. To je bio događaj takvih razmjera, takve veličine!

Mogu da se sjetim jednog detalja. Kako smo odslužili Svetu liturgiju, vidimo puno naroda, koji sa radošću čeka u redovima, sa strahom Božijim i trepetom da pristupi svecu, a meni otac Momčilo Krivokapić kaže: „Vladiko, nema šta da se bojimo, mi smo pobijedili!“  A borba zapravo tek počinje, jer zakon za koji dan treba da se donese, i onda znamo šta nas čeka. Ja onako, vjerujem pokojnom proti Momu, a on kaže: „Ništa ne brini, pobijedili smo, Sveti Vasilije je danas pokazao sve.“ Eto, lijepo da se sjetimo oca Moma i našeg pokojnog Mitropolita, koji je sa velikom zabrinutošću pristupio Svetom Vasiliju Ostroškome i sa njime razgovarao, kad smo kretali iz manastira Ostroga sa njegovim svetim moštima, a i sa velikom radošću ga vratio posle u manastir Ostrog okrepljen tim čudesnim događajem i osnažen tom blagodaću koja se osjećala skoro u vazduhu.

Mi ljudi često se bojimo te kiše, ali kiša može da bude veliki blagoslov, da nas opere, da nas preporodi. Voda ima čudotvorno dejstvo i ta kiša je imala svešteno dejstvo toga dana.

  • Svjedoci smo upravo te borbe koja je uslijedila nakon Svetovasilijevskog sabora. Sa ove tačke danas, šta možemo reći o značaju ovog sabora u duhovnom preporodu našeg naroda ovdje u Crnoj Gori?

Mnogo je značio taj događaj, dolazak Svetog Vasilija Ostroškoga. To je nama dalo snagu da istrajemo, da idemo Božijim putem, da iako se borimo sa nepravdom, ne uzvraćamo novom nepravdom, nego da se borimo jevanđelskim sredstvima: molitvom, postom, slogom, bratskom ljubavlju, trpljenjem, hrišćanskim podnošenjem nepravde. To sve nam je dalo veliku snagu da istrajemo. I kad su ostali ljudi, koji su bili malo podalje, vidjeli na koji način mi vodimo tu borbu, onda su mnogi prišli. Vidjeli su da nema s naše strane vike, da nema mržnje, da nema psovki, da nema nereda, i na kraju smo došli dotle, a sve do ove pandemije, da su ljudi jedva čekali da dođu litije četvrtkom i nedjeljom, da se nađu u toj velikoj zajednici, u tom velikom jednomisliju gdje svi isto osjećamo, isto mislimo, imamo istu namjeru. Znate koliko je to divno osjećanje koje se nekako svuda razlilo u Crnoj Gori. Dalo nam je zaista veliku snagu, podsjetilo nas malo na ono što su naši preci činili, uvijek držeći narodno jedinstvo, čuvajući svoju vjeru i braneći svoje svetinje, ali na jedan novi način u novim prilikama, tako da smo osjetili kako je bilo našim precima koji su u vjekovima raznih iskušenja, vrlo često i okupacije, držali, čuvali vjeru i, hvala Bogu, očuvali je. Mnogi od njih su se i posvetili, Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Petar Cetinjski, Prepodobni Stefan Piperski, i mnogi za koje mi i znamo i ne znamo.

  • Sada nakon više od godinu dana borbe protiv tih spornih tačaka diskriminatornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, danas očekujemo izglasavanje izmjenjenog zakona od strane Skupštine Crne Gore. Možemo li danas reći da konačno dobijamo neki zakon koji važi ravnopravno za sve i koji nije diskriminatorski, kao taj koji je bio prije godinu dana?

Da budem do kraja iskren, da su bolje prilike i da je bolje raspoloženje kod nas oko toga, mi bismo zahtjevali da se onaj diskriminatorni zakon u potpunosti odbaci. Međutim, takve su prilike i ima mnogo tih nekih muka sa kojima se sreće nova Vlada, i svi mi zajedno u državi, sa ovom pandemijom, i sa siromaštvom, i sa nezaposlenošću, i u jednoj ovako teškoj situaciji, mi smo pribjegli, kao što smo često i govorili, da se zakon mora temeljito izmjeniti. Naši pravnici su to uradili, mi smo posmatrali poizdalje, puštajući ljude od struke da rade svoj posao. Mislim da su oni to uradili na najbolji mogući način.

Ove izmjene su u mnogo čemu dale drugi pravac, a što je najvažnije, nema diskriminacije, niko nije favorizovan, nego su sve vjere ravnopravne, što je mnogo važno. Svim vjerama su obezbjeđena imovinska prava, svim vjerama je zagarantovano da imaju pravni subjektivitet, da se ničiji kontinuitet ne ugrožava, da nikoga ne dovodimo u položaj, od tradicionalnih vjera u Crnoj Gori, da sad ide i da se prijavljuje kao novoosnovana vjerska zajednica. To je upravo predviđao onaj diskriminatorni zakon, da se Srpska pravoslavna crkva prijavi kao novoosnovana vjerska zajednica i da time izbrišemo svoju dugogodišnju i viševjekovnu istoriju, što je bilo ponižavajuće, neprihvatljivo i nezamislivo. To je uklonjeno. Mi ćemo svakako, ako ove izmjene budu prihvaćene, da uđemo, kao i ostale zajednice, u pravni sistem Crne Gore. Nećemo da budemo izvan zakona. Mi smo stalno govorili da treba zakon da se donese i da svi mi imamo zagarantovana svoja prava i obaveze u ovoj državi i da se reguliše taj položaj Crkve, kao i u ostalim uređenim evropskim državama. Mi smo cijelo vrijeme zahtjevali da se donese jedan savremen zakon po ugledu na najuređenije evropske države, kao što su recimo Njemačka i Italija, koje imaju svoju tradiciju u tom pogledu. Nažalost, naše bivše vlasti nisu imale sluha za to.

  • Za kraj našeg razgovora, možemo li kazati da je najveća pobjeda Svetovasilijevskog sabora, neki produžni Sabor u životu svih hrišćana i svih učesnika litija ovdje kod nas?

Te litije su izrasle iz tog Svetovasilijevskog sabora, a dublje gledano, Svetovasilijevski sabor, evo traje ravnih 350 godina, jer taj Sabor se zapravo nikada ne prekida. Cijelo vrijeme cio naš narod hrli moštima Svetog Vasilija Ostroškoga i to je glavna svetinja za koju se vezujemo. A ono što se dogodilo poslije Nikšićkoga sabora oko moštiju Svetog Vasilija Ostroškog u svim gradovima Crne Gore, zaista je bio blagoslov Svetog Vasilija cijeloj Crnoj Gori, i Svetog Vasilija i svih svetih iz roda našega. I to je takav doživljaj koji treba njegovati, ne treba ga zaboraviti.

Nikad veće zajedništvo, nikad veće sloge, nikad veće jednomislije, nikad više topline u našim okupljanjima nije bilo nego na tim litijama, počevši od Nikšića, pa sve do skoro.

Hvala Bogu, ako Bog da, mi ćemo na izvjesni način, kad prođe ova epidemija, da obnovimo makar za praznike te svenarodne litije koje su nam donijele toliko dobra i toliko ohrabrenja, i slava Bogu i Svetom Vasiliju za to.

Priredila: Tijana Lekić

Razgovor vodio: Rade Dulović