Vladika Joanikije

Vladika Joanikije na godišnjem pomenu ocu Momčilu Krivokapiću: Njegova put je svijetli put, od početka do kraja

Ime: 23 04 2021 Pomen o Momu Krivokapicu; Opis: Vladika Joanikije na godišnjem pomenu ocu Momčilu Krivokapiću: Njegova put je svijetli put, od početka do kraja Tip: audio/mpeg

Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki i administrator Mitropolije crnogorsko-primorske g. Joanikije sa sveštenstvom služio je danas, 23. aprila, Svetu liturgiju pređeosvećenih darova, šestomjesečni pomen blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju i godišnji pomen protojereju-stavroforu Momčilu Krivokapiću u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice na gradskom groblju u Škaljarima.

Obraćajući se sabranima Preosvećeni Episkop je kazao da nas je danas “sabrala ljubav prema našem proti Momčilu Krivokapiću koji nas je prije godinu dana napustio, otišao iz ovoga u novi život, ali osjećamo iako nas je tijelom napustio, da je njegov duh i njegova duša i njegova ljubav sa nama”.

“Pravi istinski sveštenik Boga Višnjega na kome su se zbog njegove vjere, ljubavi, revnosti, odanosti Svetoj crkvi Božijoj ispunile Gospodnje riječi: tako da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i da proslave Oca našega koji je na nebesima”, kazao je vladika.

Dodao je da je biografija oca Moma, i kao čovjeka i kao sveštenika Božijeg, svijetla te da je njegova pojava unosila svima radost. Samo viđenje oca Momčila je bilo, naročito u komunističkom vremenu,  uzvišeno, a radost njegovog apostolskog djelanja u Crkvi Božijoj sve muke i sva iskušenja topila i potiskivala u zaborav i pretvarala u ništa.

“On je jednostavno bio nezaustavljiv, pun energije, pun dobre volje, uvijek idući naprijed, nikad ne posustajući. Možemo reći uvijek mlad jer ga je duh Božiji krijepio i vodio, tako da je njegov životni put svijetli put od početka do kraja. Sin čestitoga i napaćenoga sveštenika protojereja-stavrofora Rista Krivokapića, koji se mlad upokojio sa 54 godine”, besjedio je Preosvećeni vladika, podsjećajući na breme koje je palo na o. Moma u mladim njegovim godinama, da slijedi u svemu svoga oca.

Pored podrške tadašnjih episkopa Srpske crkve, o. Momo je imao duhovnu podršku i molitve Svetoga oca Justina kod koga je često odlazio i od koga je dobio blagoslov da ide u Crnu Goru, koja je tada bila u velikom iskušenju i govorilo se da vjera u njoj zamire. Podsjetivši na riječi blaženopočivšeg Mitropolita Danila da je njegova i uloga njegovih sveštenika bila da sačuvaju duhovni oganj koji je još tinjao pod pepelom od koga će nastati velika vatra koja će sagoreti sve nečisto i osvijetliti naše puteve i pokazati novo lice Crne Gore, vladika Joanikije je primjetio da je raspirivanju tog ognja najviše doprinio kao mlad čovjek upravo otac Momo.

Administrator Mitropolije crnogorsko-primorske g. Joanikije je naglasio da na godišnjicu oca Moma takođe vršimo i šestomjesečni pomen blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju s kojim je prota Momo duhovno vezan i na svaki drugi bratski način još od njegovih bogoslovskiih dana.

“Cio njegov kasniji život – biografija- prepliće se sa biografijom Mitropolita Amfilohija. I eto zajedno odoše, otac Momo šest mjeseci prije njega, kao Jovan Krstitelj pred Hristom”, naveo je Episkop.

Danas je otac Momo pomenut zajedno sa blaženopočivšim Patrijarhom Irinejem, sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem i blaženopočivšim episkopima Atanasijem i Milutinom valjevskim, što, kako je ocijenio Preosvećeni Episkop Joanikije, nije samo zato što su se svi upokojili ove godine već je to jedna generacija, a otac Momo je otišao pred svima:

“Jedna generacija koja je ostavila svijetli trag u ovom vremenu koje polako prolazi i ona će sigurno svijetliti i u budućnosti. Među tim svijetlim likovima sigurno će biti otac Momo po mnogo čemu jedinstven, istaknut i naročit.”

Među velikim bezbrojnim zaslugama o. Moma, vladika je naveo njegovu zaslugu kako je junački sa blaženopočivšim Mitropolitom Danilom dao otpor, i muški i sveštenički, rušenju Lovćenski kapele:

“Otpor tom bezumlju koje je bilo zahvatilo naš narod. Tom zlom činu gdje se pokazalo da Crna Gora nažalost ratuje sa Njegošem, i bojim se da taj rat još nije prestao, iako vidimo da zastupnici te zle ideologije polako odumiru. I ta priča je pokazala svoje nakazno lice još tada, a kako prolazi vrijeme sve više. Tada otac Momo podiže novu Lovćensku kapelu u svojoj parohiji i to je, koliko ja znam, prva, a onda je podignuta jedna u Njemačkoj. Do sada ih ima oko 30-ak podignutih na svim prostorima Srpske pravoslavne crkve”, istakao je Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije.

Dodao je da je još jedna njegova velika zasluga i to što je bio prvi rektor obnovljene Cetinjske Bogoslovije, ističući da je bilo izuzetno važno da jedan takav sveštenik utemelji obnovu Bogoslovije i nije bila ni malo slučajna ta odluka blaženopočivšega Mitropolita i Svetog arhijerejskog sinoda:

“On je nadahnuo mlade bogoslove i ulio im želju za svešteničkom službom tako da je Cetinjska bogoslovija od tada pa do dana današnjega prva među svim ostalim bogoslovijama po procentu njenih učenika koji su primali sveštenički čin. I ne samo da su primili službu nego su još tada zavoljeli službu i oduševili se ponajviše gledajući na primjer o. Moma”, kazao je vladika, primjetivši da se ne iscrpljuju njegove zasluge ni u jednom pojedinačnom dijelu jer je on uvijek djelovao i vršio svetu službu.

Prisjetio se vladika i onoga vremena kada je većina sveštenstva bila u svešteničkom udruženju koje se malo prilagođavao komunističkim vlastima ne bi li preživjeli i oni i Crkva, što se o. Momu nikako nije sviđalo. On je za razliku od njih uvijek i van crkve bio obučen kao sveštenik i to je narod znao da cijeni i u Kotoru i svuda:

“Otac Momo je bio pravi istinski sveštenik, borac, oduševljeni djelatnik na njivi Gospodnjoj svuda i na svakom mjestu, i djelom i riječju”, rekao je Episkop, prisjetivši se koliko je omladine privukao Crkvi, koliko njih je uputio na pravi put Božiji, koliko je domova utješio i ohrabrio u najtežim vremenima.

I u ovo posljednje vrijeme koje je iza nas, prota Momo je dao ogromni doprinos našoj borbi za slavu Crkve Božje i Časnog krsta i svete vjere pravoslavne i u tome vrhuni njegova borba koja nikada nije prestajala. Posvjedočio je Episkop i da kada smo svi malo bili zabrinuti, kada smo vidjeli kakvo nam se zlo sprema, o. Momo tu zabrinutost nije pokazivao nego je uvijek svjedočio Vaskrsenje Hristovo i vjerovao u pobjedu Crkve.

“A to znači svjedočio i vaskrsenje iz naših padova i krijepio svakoga od nas. Otac Momo je bio nadahnut duhom Božjim, prekaljeni borac od najranijeg svog djetinjstva vidio je kuda narod ide, kuda Crkva ide, i vidio je dejstvo nebeskih sila i anđela Božijih i Svetoga Vasilija Ostroškog. On je to osjetio i posvjedočio i tako je u tom poletu i otišao. I tajanstvena je njegova smrt, njegov odlazak. Niko ga nije vidio bolesnoga, niko nije vidio da mu se bliži kraj. On je jednostavno u tom poletu otišao iz ovoga svijeta Gospodu na veličanstveni način kao vitez vjere pravoslavne”, kazao je Episkop Joanikije.

Vladika je rekao da se otac Momo nastanio u Carstvu nebeskog i da ga je Gospod primio kao svoga vjernog služitelja, neodstupnog borca i sjajnog i svijetlog sveštenika u svakom pogledu.

“Bog da mu dušu prosti i Carstvo mu nebesko, a njegovoj porodici utjeha i radost što su imali takvog oca i takvog đeda”, zaključio je Vladika Joanikije.

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić, koji je takođe prisustvovao pomenu, rekao je da je otac Momčilo bio Hristov vojnik.

“Ali, ne običan – on je vitez. To se vidjelo i po njegovom ponašanju, i po njegovom stavu i onom što je zračio. Prisjećam se onoga dana kad se upokojio jednog vjetra koji, kao i sada, puva. Zadizao je svešteničke mantije. A to je bio simbol kako se otac Momo odnosio prema svemu. Nije ga mogla stići ni njegova mantija”, rekao je on.

Dodao je da bi, ako bi govorili o djelima oca Moma Krivokapića, trebali izgubiti čitav dan na tome i opet to ne bi bilo dovoljno.

“Ali, sjeme koje je on posijao nije sjeme koje je bilo pored puta nego u dobroj njivi. I to se danas vidi i osjeća”, rekao je crnogorski premijer..

Podsjetio je da je zahvaljujući ocu Momu ono što se desilo kao suimrak Lovćena nzasijalo u Prčanju.

“I ta svjetlost se širila ne samo iz Boke, nego po čitavom svijetu”, kazao je premijer.

Naglasio je da je ortac Momo bio i vaseljenski i bratsvenički i na kraju i porodični.

“Želim da njegov svijetli primjer svijetli svima nama u svakodnevnom životu, jer se radi o putokazu koji nam garantuje da ćemo biti uspješni”, zaključio je premijer Zdravko Krivokapić.

 

****

Protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić preminuo je 29. aprila 2020. godine iznenada u 76 godini.

Otac Momo KrivokapicO. Momo Krivokapić rođen je 1. jula 1945. u Herceg Novom. U Beogradu je završio Bogosloviju Svetog Save, a kasnije i Bogoslovski fakultet. Rukopoložen je za đakona 31. avgusta 1969, a za za jereja 7. septembra 1969.

U septembru 2019. godine navršilo se 50 godina svešteničke službe paroha Krivokapića, koji će ostati upamćen po svojim britkim riječima, ljubavi prema Bogu i svom narodu.

Njegovog oca, koji je bio paroh u Bijeloj, sa još nekolicinom sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske, protjeruju sa parohija, a u svoju eparhiju ih prima tadašnji Episkop zvorničko-tuzlanski Nektarije (Krulj). Otac Momčilo od svoje druge godine djetinjstvo provodi odrastajući uz blagorodno stanovništvo okoline Doboja. Od najranijeg djetinjstva, učeći se Jevanđelju, znao je da će krenuti očevim stopama.

Sa 14 godina, 1. septembra 1959. godine, odlazi iz roditeljskog doma, kao đak Beogradske bogoslovije. Pred kraj svog srednjoškolskog školovanja, upoznaje svoju buduću suprugu Smiljku Milin, ćerku čuvenog profesora doktora Lazara Milina. Nakon završene srednje bogoslovske škole, upisuje Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu. 1967. godine. Na samom početku studija, umire mu otac u svojoj 53. godini, a brigu o njegovom daljem školovanju preuzima blaženopočivši Vladika Sava Šumadijski, koji ga prihvata kao svog sina. U toku studija, 1967. godine, dobija poziv za odsluženje vojnog roka.

Dekan mu izlazi u susret i on u septembru polaže čitavu treću godinu, odlazi u vojsku, a 1969. godine, paralelno sa završetkom vojnog roka, privodi kraju i svoje studije teologije. Dobija stipendiju za nastavak školovanja na Oksfordu. U isto to vrijeme, dobija poziv od staroga protojereja Bogoboja iz Kotora da dođe i da ga nasledi na njegovoj parohiji. Na čuđenje svojih profesora, mladi Momčilo osjeća prizvanje i bez dileme prihvata poziv. Iako je sve drugo što mu se nudilo bilo zvučnije, logičnije i primamljivije, on je duboko bio siguran da je to jedina ispravna odluka. U odluci da prihvati poziv oca Bogoboja, podržao ga je i Sveti Justin Ćelijski, kod koga je otac Momčilo kao student često u manastir Ćelije odlazio.

Tako, umjesto da postane doktor psihologije na Oksfordu, otac Momčilo sa svojom suprugom, bira teži put i dolazi u Kotor, da bude nešto mnogo više, da u ovim najtežim vremenima za našu Crkvu, uzme Hristov Krst i bude bude Njegov apostol.

U to bogoborno vrijeme, kad se po njegovom svjedočenju, ranije sazrijevalo, mladi sveštenik Momčilo sa našom Crkvom prolazi golgotu komunizma. Otac Momo na svakom koraku svjedoči da je spreman da i životom brani Riječ Svetog Jevanđelja i kao prvi rektor Cetinjske bogoslovije iz perioda obnovljenog rada od 1992. godine. Spremnost da rizikuje, da sve žrtvuje i da uvijek na prvo mjesto stavi služenje Bogu i narodu, prepoznala je, ne samo njegova pastva, već Boka Kotorska i cijela Crna Gora, a i šire, te on postaje jedan od najsjajnijih svetionika naše cijele Crkve.

7. septembra, te 1969. godine, na Svetoj liturgiji na kojoj je rukopoložen, novi mladi dvadesetčetvorogodišnji paroh nadahnuto besjedi i uliva nadu mnogobrojnim vjernicima koji su se tada okupili u kotorskom hramu, što je bez prestanka činio  pola vijeka.

V.Dević/R. Vojinović