Sahrana Oca Isaka

Vladika Joanikije: Otac Isak, tihi monah i sveštenoslužitelj Hristov, poživio je među nama nenametljivo i skromno

Dobio je dosta rano tešku srčanu bolest koja ga je dugo mučila. Po nekoliko puta je bio blizu smrti, ali to njega nije mijenjalo. Uvijek je bio pribran, spokojan i spreman da ode u naručje svoga Gospoda. Nije pravio od svoje bolesti, kao što to ljudi čine, nekog velikog bauka. Znao je da u ovome životu čovjeku to sleduje: i bolesti i bolovi. A on je bio iznad toga i uvijek se znao našaliti, što je svojstveno monasima koji radosno služe Gospodu i dobijaju radost koju Bog uliva u njihova srca.

On je uvijek bio spreman da unese vedrinu u svaki susret i da to začini i duhovnom poukom, koju je lagano saopštavao. Ne sa neke visine, nego uvijek skromno kao najskromniji od svih nas.

Imao je jednu temu kojom se često zanimao. To je odlazak iz ovoga svijeta. Mislio je na ovaj dan pa je govorio o poslednjem vremenu znajući da svakoga od nas i prije konačnoga kraja ovoga svijeta i vijeka, čeka ovaj poslednji čas. Pa su se mnogi ljudi zbunjivali i mislili da on samo priča o kraju svijeta. Naravno, i o tome je mislio, jer ovaj svijet kako je nastao, tako će jednoga dana da se preobrazi u novi svijet. I dolazi kraj ovoga svijeta, kao što govori Sveto pismo, carstvo ovoga svijeta postaće Carstvo Božije u jednom momentu. I on je mislio na taj čas, pa ga je bratija cetinjska zvala Isak Poslednjih vremena. A to je bila dobra opomena svima da misle na svoj kraj. Ono što je naš narod znao uvijek: da se treba sjećati poslednjeg dana i časa. Umrlog časa, kako to naš narod govori. I bezuman je čovjek koji ne pomišlja na ishod iz ovog svijeta.

Naravno, on je o tome govorio sa nadom, jer za njega ishod iz ovoga svijeta je značio konačno sjedinjenje sa Hristom kome je služio kroz ovozemaljsko raspeće. I kroz ovu bolest koju je nosio i kkoju je trpio, on se sjedinjavao sa Hristovim raspećem da bi dobio udio u Hristu vaskrslome, da bi ga Gospod udostojio da postane pričasnik Njegovoga Vaskrsenja i Njegobe pobjede nad smrću.

Ovaj tihi i čestiti monah i posvećeni sveštenoslužitelj Hristov poživio je među nama nenametljivo i skromno. I tako i odlazi iz ovoga svijeta. Ali ostavlja divan spomen, svijetli spomen gdje je god bio – i u Cetinjskom manastiru, i u manastiru Dajbabe gdje ga je stigla njegova bolest i njegov krst koji ga je smirio i vratio u manastir njegovoga postriga i svome duhovniku Mitropolitu Amfilohiju. I tu je, pored ćivota Svetoga Petra Cetinjskoga provodio poslednje godine svoga života. Odlazu po našem osjećanju prerano, ali Bog zna zašto ga uzima u ovom vremenu. A mi imamo osjećaj da se on lijepo spremio i da se, i pored toga što mi tugujemo i pored toga što imamo tu misao da prerano odlazi. Imamo ipak dublje osjećanje da je on ispunio smisao svoga života ovdje na zemlji, pa je požurio.u naručje svome Gospodu.

Danas se sabrasmo ovdje, iako u ovim teškim vremenima ove opšte bolesti a i opštih nemira, i u našoj otadžbini i u cijelom svijetu, da se s njime oprostimo, da se pomolimo Bogu za njegovu dušu, da ga ispratimo sa molitvenim pjesmama i da mu poželimo blagosloven ishod iz ovoga života. Da ga Gospod primi u svoje živonosno krilo i da ga smjesti u raj neuvenljivi, u svoje vječno Carstvo jer se on vezivao samo za Hrista i Njegovo Carstvo, Njemu posvećujući svoje misli i svoju dušu, svoje srce i svoja osjećanja.

Neka ga Gospod nagradi za njegovu vjernost, za njegove trudove, za njegovu istrajnost, za njegovu nepokolebljivost u bolest, što nije nikada odustao. Mirno se upokojio primivši Svete tajne sjedinivši se sa Gospodom i rado krenuo na ovaj put u novi život.

(Besjeda na opelu i sahrani oca Isaka Simića, sabrata Cetinjskog manastira u manastiru Dobrska ćelija, 8. marta 2021. godine)