Njegovo preosveštenstvo Episkop slavonski g. Jovan služio je danas, 1. novembra, u molitvenom prisustvu Visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija, Svetu arhijerejski liturgiju u Cetinjskom manastiru povodom spomena Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca.
Preosvećenom Episkopu Jovanu sasluživalo je sveštenstvo cetinjskog namjesništva i bratija Cetinjskog manastira, uz molitveno učešće vjernog naroda.
Poslije pročitanog jevanđelskog začala, besjedio je Vladika Jovan koji je naglasio da smo danas u prazniku koji je nov, a opet drevan. Po njegovim riječima, kao znaka preporečnika, kako kažu za Hrista da je bio znak preporečnika, kako je to lijepo preveo Vladika Atanasije, riječi se lome i oko današnjeg praznika, oko Svetoga Petra Drugog Njegoša, najvećeg pjesnika srpskog roda i jednog od najvećih pjesnika u istoriji ljudskoga ljudskog roda.
“Lome se riječi jer ljudi ne razumiju šta je to ustvari, kakvo je to jedno stado, jedan pastir i kuda ih to vodi taj pastir Petar Drugi Petrović Njegoš i zašto je on toliko veliki i zašto ga prepoznajemo kao Svetoga. Prepoznajemo ga kao Svetoga, zato što jasno znamo kud on vodi i kako vodi”, besjedio je Vladika i dodao da se u Gorskom vijencu vidi punoća tog narodnog prepoznavanja svog pastira kada se na Novu godinu, nakon što su oslobodili veći dio stare Crne Gore, ustanici Crnogorci sliježu u Cetinjski manastir, ljube ruku vladici i igumanu Stefanu, koji se, opijen radošću zbog slobode, zapita zašto Nova godina nije u proljeće kad se sve obnavlja i dobija novi život, kada se zbiva sve i postaje novim, kao što Hristos govori za sebe.
To možemo razumijeti, kako je kazao, tek kroz knjigu koja je bila pod rukom i Njegošu i njegovom zamišljenom igumanu Stefanu, koji je u stvari Sveti Petar Cetinjski, složen od više ličnosti i više ljudi, ali najviše izobražen u Svetom Petru Cetinjskom.
“Tu knjigu je prepisao polovinom 15. vijeka jedini srpski monah koji je ikada dobio nadimak Jerusalimac, Nikon, koji je živio na Skadarskom jezeru i tu knjigu sastavio negdje 1440. godine. I kao pravi isihasta, noseći sve osobine pogotovo drugoga vremena isihazma, drugoga talasa iz 15. vijeka, kao što su svi isihasti se odjednom u 14. i 15. vijeku obrnuli šestodnevima. Znači ponovo prepisujući, ponovo čitajući, ponovo tražeći u njima nešto, svi su oni odjednom počeli da prepisuju te stare šestodneve i da ih čitaju, i svaki skoro isihastički zbornik sadrži šestodnevnik“, naglasio je Vladika.
Pitajući zašto se vraćaju ljudi molitve, ljudi isposništva, ljudi kao što su danas Prohor Pčinjski, Jovan Rilski, šta oni to traže i kuda oni vode to stado, opisano u Jevanđelju današnjem, Episkop slavonski je zaključio:
“Hristos nam je na Preobraženje pokazao kako izgleda prva svijetlost koja je zasijala na početku stvaranja. To je svijetlost koja sija na gori Tavorskoj, to je svijetlost koja je zaslijepila apostole, izvela ih iz uma, oni su bili van svoga uma ljudskoga pa govore: Gospode da načinimo tri sjenice: jednu tebi, i jednu Mojsiju, i jednu Iliji; ona ih izvodi iz ovog običnog ljudskog uma, ta svjetlost, jer je zasijalo ono kako je Gospod stvorio svijet. Blagodatno svijetlo i tu svijetlost, prvobitno koja je zasjala kroz Preobraženje Gospodnje, prepoznali su isihasti čiji je daleki potomak potom bio i iguman Stefan, čij je daleki potomak bio i Petar Drugi, apostol dovijeka kroz ono što je pisao, kroz ono što je nagovještavao, kroz ono što je poznao i ono čemu je vodio narod svoj – Carstvu nebeskom, Carstvu Oca i Sina i Svetoga Duha, Trojice jednosuštne i nerazdjeljive, kojoj slava u vjekove. Amin!”
Po zaamvonoj molitvi Njegovo preosveštenstvo Vladika slavonski g. Jovan služio je pomen upokojenim rektorima, profesorima i učenicima Cetinjske bogoslovije.
Vesna Dević
Foto. Nikola Joksimović
