RAZGOVOR ZA VLADIKOM KIRILOM, EPISKOPOM BUENOSAJRESKE I JUŽNOCENTRALNE AMERIČKE EPARHIJE SPC
JEVANĆELSKE VRLINE MILOSRĐA I LJUBAVI
Zasada imamo misiju u Argentini, Čileu, Brazilu, Venecueli, Dominikani, Ekvadoru, Peruu, Kolumbiji, Panami, Gvatemeli, Kosta-Riki, El Salvadoru i Meksiku (koje nam je odskora pripojeno jer je ranije bilo u sastavu zapadnoameričke eparhije), kaže vladika Kirilo
Intervju u cjelini:
Njegovo preosveštenstvo vladika Kiril, episkop buenosajreske i južnocentralne Eparhije Srpske pravoslavne crkve, rado se odazvao na naš poziv da govori za časopis SLOVO.
*Vaše preosveštenstvo kakve utiske nosite sa nedavne posete srpskoj zajednici u Kanadi?
-Prvo koristim priliku da pozdravim vašu Redakciju i čitaoce sa tekućim praznicima u svjetlosti Vaskresenja Hristovog, koje ni sjenka koronavirusa ne može pomračiti, i da vam se zahvalim što ste odlučili da ovaj razgovor uradite baš sa mnom, kaže vladika Kirilo. Drago mi je da je moja posjeta blagoslovenoj zemlji Kanadi prošla zapaženo i još draže ako su moje riječi nekome bile inspirativne. Moj dobri domaćin preosvećeni episkop Mitrofan sa saradnicima i vjernicima svakako se potrudio da mi boravak u Kanadi učini što prijatnijim, i svima sam im neobično zahvalan (neću da navodim sva imena da ne bih nekoga zaboravio). Kao što rekoh, cijela moja posjeta Kanadi bila je pod sjenkom te pandemije koja se širila svijetom, međutim to nije nimalo umanjilo moj lijep doživljaj cijelo vrijeme moje posjete. Osjećao sam se kao kod kuće jer sam zaista bio okružen prijateljima, braćom.
Srbi u Kanadi su sasvim očuvali svoju kulturu, jezik, tradiciju i što je naročito važno svoju pravoslavnu vjeru. To svjedoče mnogi divni Hramovi urađeni Bogu i njegovim svetim ugodnicima. Bilo je zaista lijepo vidjeti te ogromne hramove sa lijepom arhitekturom, upoznati toliko novih srodnih duša, boravak u manastiru Sveto preobraženje Gospodnje u Miltonu u toku četrdesetnice je takođe nezaboravno iskustvo. Pored sveg gostoprimstva koje sam doživio, episkop Mitrofan njegovi saradnici i vjernici su mi takođe izdvojili značajnu materijalnu pomoć za misiju naše Srpske pravoslavne Crkve u Srednjoj i Južnoj Americi, na čemu sam im posebno zahvalan.
*Za razvoj Srpske pravoslavne crkve u Južnoj Americi, kako ste naveli na jednom predavanju, bitan je i događaj iz 1945. u Sloveniji kad su komunisti kod Zidanog Mosta ubili 120 srpskih sveštenika i oko 10.000 Srba. Odmah poslije toga iz iste kolone su stradali, ali puno manje i ustaše kod Blajburga u Austriji. Kako vidite odluku Katoličke crkve da u Sarajevu održi pomen njima a da nikad dosad nije osudila pokolj naših ljudi kod Zidanog Mosta, kao ni u Jasenovcu, ni u Brodu na Drini, ni u logoru Jadovno, niti bilo gdje drugo?
-Da, svaki zločin, a naročito tako masovan, je vaseljenski i ima vaseljenski značaj. Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je sve ljude pobio, piše u jednoj mudroj knjizi. Ja nijesam istoričar ali procjene cifara nekih istoričara su u gornjem slučaju mnogo veće. Bilo kako bilo, to je svakako uticalo na situaciju u našoj emigraciju po svemu svijetu, pa i u Južnoj i centralnoj Americi gdje bi broj sveštenstva i vjernog naroda, da nije tog zločina, bio mnogo veći.
Taj zločin se desio i pred licem cijele hrišćanske Evrope (koja je odavno umrljala taj epitet hrišćanska) i tadašnjeg svijeta i ostao nekažnjen iako se znalo ko je tako nešto tada mogao da naredi. Zato nemojte da nas čudi ni današnje ponašanje nekih institucija ili država prema našim žrtvama iz drugog svjetskog rata. Slava Bogu što je u našem narodu i Crkvi sazrela svijest o poštovanju i sjećanju na te žrtve. Naša Pravoslavna crkva je uvijek imala poštovanje prema svakoj nevinoj žrtvi iz bilo kog naroda ili vjere, i u tom duhu je vaspitavala i vaspitava svoje vjernike.
Što radi Katolička crkva danas nije moje da sudim, ona ima pravo da poštuje i opoje svoje nevine žrtve ako ih je bilo, ali isto tako mislim da bi trebalo i da prizna i poštuje žrtve drugih naroda i vjera.
U konkretnom slučaju Blajburga i misi Katoličke crkve po tom povodu, mogu samo da navedem jedan veoma oštar protest našeg dabrobosanskog mitropolita Hrizostoma, koji u tom činu vidi pokušaj revizije istorije i opravdanje zločina koje je NDH izvršila, (pored ostalih) i na teritoriji Bosne i Hercegovine, pozivam čitaoca da pogledaju sajt Dabrobosanske eparhije po sledećem linku:
Blajburg u Sarajevu 2020. i reakcija Srpske pravoslavne crkve
Kako se vidi iz tog članka od takvih pokušaja rehabilitacije ustaške ideje ograđuje se i dobar dio katoličke javnosti u Austriji i čak Hrvatskoj.
*Možete li nam ukratko dati karakteristike Eparhije na čijem ste čelu ?
– Eparhija Buenosajreska i južnocentralno američka je zvanično osnovana 2011. godine od strane Svetog sabora SPC a na inicijativu mitropolita Amfilohija koji je bio tadašnji administrator te eparhije. Prije mitropolita Amfilohija su se trudili na toj njivi Gospodnjoj mnogi sveštenici a takođe i dva episkopa, Dositej britansko-skandinavski koji je tada bio arhimandrit i Mitrofan kanadski koji je dosta dugo radio na misiji naše Crkve u Južnoj i Centralnoj Americi, kao tadašnji episkop njujorški. Svi su oni dali veliki doprinos misiji naše Crkve na toj ogromnoj teritoriji.
Krajem 2014 godine na poziv mitropolita Amfilohija došao sam u Buenos Ajres kao arhimandrit i vrlo brzo 2018. godine sam postao i prvi eparhijski arhijerej novoosnovane misionarkse eparhije SPC, što je i velika čast ali i obaveza i nimalo lak zadatak.
Zasada imamo misiju u Argentini, Čileu, Brazilu, Venecueli, Dominikani, Ekvadoru, Peruu, Kolumbiji, Panami, Gvatemeli, Kosta-Riki, El Salvadoru i Meksiku (koje nam je odskora pripojeno jer je ranije bilo u sastavu zapadnoameričke eparhije). Sam spisak tih zemalja, ko poznaje dobro prilike i rastojanja među njima govore o tome da to sve nije lako nadgledati i obilaziti a posebno ne materijalno pomagati. Ali uz pomoć Mitropolije Crnogorsko primorske, eparhija naše Crkve u sjevernoj Americi i Kanadi, i drugih eparhija naše Crkve, kao i donacijama dobrih ljudi, mi se trudimo da unaprijedimo crkveni život, da prizovemo što više ljudi pokajanju i pravoslavnoj vjeri, da štampamo knjige i časopise na mjesnim jezicima, da gradimo i obanavljamo Hramove i manastire, da imamo svoja internet glasila i drugo.
*Čuli smo da nas rado prihvataju neka domorodačka plemena ?
-Pa već u vremenu kada je episkop Mitrofan bio zadužen za tamošnju Crkvu, prišli su nam sveštenici i ljudi iz mjesnog stanovništva sa sjevera Brazila, provincija Pernambuko sa glavnim gradom Resife. Tamo danas imamo dvije parohije i jedan manastir, sa tendencijom porasta broja vjernika. Kasnije u vrijeme Mitropolita Amfilohija osnovali smo parohije u Ekvadoru, Kolumbiji, i Peruu gdje su mahom vjernici iz domaćeg stanovništva. Tih pojava je sve više, naše je da sijemo dobro sjeme riječi Božije svuda i pored puta, i na kamenitom tlu i na dobroj zemlji pa će se Bog postarati da nikne i poraste i da dobre plodove.
*Možete li opisati kako izgleda krštenje domoroca po kanonu SPC?
-Obična praksa naše Crkve da krštenje zavisi od stanja i duhovnog uzrasta onoga koji se krštava. Tako ako čovjek nikada ranije nije imao dodira sa hrišćanstvom onda se on krštava punim činom krštenja i miropomazanja, uz izvjesnu katihetsku primremu prije krštenja. Ako je, kao što je to u većini slučajeva, čovjek već kršten u katoličkoj crkvi ili bio u nekoj od denominacija protestantizma, onda se on prima u pravoslavnu Crkvu ikonomijski kroz pokajanje, čitanje pravoslavnog ispovijedanja vjere i miropomazanje, a ponekad, po želji onoga koji se krsti i punim krštenjem.
*Nešto iz biografije: prilikom postavljenja, patrijarh Irinej je vama čestitao na životnom izboru- da se opredelite za sveštenika-monaha a da ostavite karijeru naučnika matematičara. Šta je presudilo u vama?
-Istina je da sam se prije mnogo godina godina bavio prirodnim naukama posebno matematikom i te nauke su mi dosta toga otkrile o prirodi to jest tvorevini a samim tim i o Tvorcu. Prirodne nauke su lijepe i sadržajne ali ni jedna nauka ne daje čovjeku informaciju o ključnim pitanjima čovjekove egzistencije ovdje na Zemlji: o biću, o smislu života, o nastanku života, o smrti, o budućem životu,… Odgovore na ta pitanja našao sam u hrišćanskoj teologiji. Ujedno je na mene uticalo sve to što se u zadnje vrijeme događa sa našim pravoslavnim narodom na Balkanu, i tražeći način kako bih najbolje pomogao svome narodu odlučio sam da prinesem moje lično pokajanje Bogu i da krenem putem monaštva. To su primijetili moji duhovni roditelji i evo sada sam, sigurno nezasluženo, episkop SPC.
*Za razvoj SPC u Severnoj i Južnoj Americi postoji niz zaslužnih ljudi crnogorskog porijekla- Sv Mardarije, mitropolit Amfilohije, vladika Kirilo: šta je tu pouka?
-Da. U vrijeme Svetog Mardarija, između dva rata, priča u vezi crkvenog života u Južnoj Americi nije bila još aktualna, a i nije bilo modernih sredstava komunikacije kao danas. Inače bi sveti Mardarije sigurno ugradio i Južnu i Centralnu Ameriku u svoj Ustav SPC za Ameriku i Kanadu, kojim je on želio da objedini pravoslavne ljude našeg porijekla koji žive na američkom kontinentu. Svakako da je on jedan od istaknutih misionara, naravno ne jedini, na teritoriji Amerike i svojim životom i molitvama daje veliko nadahnuće i podršku svim budućim misionarima na ovom kontinentu. Čast nam je što je on sa područja lješanske nahije, uspio nadahnut Hristom da krene od Crne Gore, preko Srbije, Rusije i stigne čak do Amerike i time pokaže da je zaista vaseljenski čovjek i da za njega ne postoje zemaljske granice između država i naroda u propovijedi Hristove Riječi. To je posebno važno u vremenu kada neki ljudi koji se prave pobožni, a sile vjere su se odrekli, u Crnoj Gori pokušavaju da iz usko nacionalnih, vlastoljubivih i ličnih interesa prave neke svoje privatne crkve koje nemaju nikakve veze sa hristovim jevanđeljem, već te i takve ”crkve” predstavljaju put pogibli za sve one koji tu ideju slijede.
Slava Bogu što nam je i u ovo vrijeme Bog darovao dobrog pastira mitropolita Amfilohija (i njegove saradnike) koji ide putem svetog Mardarija i putem svetog Vasilija i svetog Petra to jest putem Hristovim. On je i pored mnogih obaveza koje ima u Crnoj Gori uspio da nađe vremena da potraži ”izgubljene ovce doma izrailjeva” i na južnoameričkom kontinentu. Svakako da je njegov doprinos ogroman za obnovu crkvenog života ovdje. Pored toga što je osnovao mnoge parohije naše Crkve u Južnoj i centralnoj americi on je i priložnik obnove i izgradnje hramova i manastira koji će u budućnosti biti ti svetionici oko kojih će se okupljati naš narod ovdje a i svi oni koji su željni Istine Hristove. Moj doprinos je skroman, o tome neka govore drugi i drugom prilikom.
Želio bih da se još jednom zahvalim na vašoj pažnji prema misiji naše Crkve u južnoj i centralnoj Americi čime ste pokazali da imate istančan osjećaj za najveće jevanđelske vrline milosrđa i ljubavi. Osnovnu suštinu svake propovijedi bilo kog misionara Crkve Hristove od apostolskih vremena pa do danas čini blaga vijest o pobjedi Života nad smrću. Tako uprkos svim pandemijama, bolestima, strahovima od smrti, mi kličemo još jednom i mnogo puta Hristos Voskrese – Voistinu Voskrese!
SLOVO
REŽIM U CRNOJ GORI OTUĐEN OD NARODA
*Budući da ste poreklom iz Crne Gore, kako se tamo osjećaju danas vaši sunarodnjaci, iskreni pripadnici SPC i kako vidite događaje tamo?
Svjedoci smo da se u Crnoj Gori dešavaju čudesni i u dramatični događaji koji se tiču cijelog našeg naroda i koji su na Balkanu uslovili u prošlosti da mnogi naši ljudi potraže egzistenciju na nekom drugom mjestu pa i ovjde u Kanadi. Tamo je na djelu svojevrsna borba za očuvanje Pravoslavne Crkve i Vjere ali i Istine i Pravde te osnovnog ljudskog dostojanstva i slobode. Slava Bogu, još uvijek je to samo mirno izražavanje nezadovoljstva od strane ugnjetenog vjernog naroda, pa iako tamo hapse i tuku episkope i sveštenike i vjerni narod, nadamo se da situacija neće eskalirati.
Korumpirani režim u Crnoj Gori koji je otuđen od naroda, zarad očuvanja vlasti i dijelom nepravedno stečenog imetka trudi se na svaki način da u narodu posije sjeme razdora (nacionalnog, vjerskog, i dr…), kako bi zavadio i vladao, ili da takođe posije strah i paniku (tu je režim koristio čak i pojavu nove pandemije) po tom starom pravilu svih diktatorskih sistema. Imamo mi na Balkanu to iskustvo i iz prošlosti, pa se zna o čemu govorim. Ali sa druge strane Mitropolit Amfilohije, episkop Joanikije, episkop Metodije, sa sveštenstvom i monaštvom i vjernim narodom pokazali su da su tvrd orah, i zaista sa veličastvenim litijama sa parolom ”Ne damo Svetinje”, zazvonili kao ogromno Hristovo zvono koje se čulo sa kraja na kraj svijeta. I još se više i dalje čula parola ”Život damo Svetinje ne damo”, koju je narod uzvikivao na praznik svetog Vasilija Ostroškog, pokazujući da je sa svetim Vasilijem i sa svetom Crkvom njegova vjera jača od pandemija i strahova pa i od smrti. Takav narod se ne može pobijediti.
BLAGOSLOV FONDU „SVETI MARDARIJE“
Zamolili smo vladiku Kirila za mišljenje o inicijativi časopisa SLOVO za osnivanje fonda koji bismo nazvali Sveti Mardarije a cilj Fonda bio bi da materijalno pomažemo episkopijama i parohijama SPC koje se u borbi za razvoj naše crkve i vere susreću sa materijalnim poteškoćama.
-Svakako da podržavam tu ideju i dajem moj blagoslov za to, poručuje iz Buenos Airesa vladika Kirilo. Sveti Mardarije je posebna pojava u životu naše Crkve u Americi. Govorilo se-Mardarije crkvu gradi, a umire od gladi. Njegov primjer beskompromisnog služenja Bogu i bližnjemu podsjetio nas je u dvadesetom vijeku da ideali koji su vodili mnoge podvižnike Crkve hristove kroz vjekove nijesu neke stare priče davnih vremena nego da se njihovi podvizi mogu ponoviti i danas. Naša Crkva je to prepoznala i na predlog njegovog preosveštenstva episkopa Longina se dogodila i kanonizacija Mardarija u liku svetih naše Crkve. Sveti Mardarije je najbolji primjer svim misionarima Crkve Hristove, primjer žrtve i sastradavanja bližnjem. Mislim da bi vi trebali da taj predlog podnesete Episkopskom savjetu za sjevernu srednju i južnu Ameriku čiji je predsjednik episkop Longin i u koji ulaze svi arhijeri Srpske Crkve na američkom kontinentu i uvjeren sam da će taj predlog biti usvojen.
MISIJU VRŠITI KROZ SVETOGA DUHA
Pravoslavna Crkva u Južnoj, Americi može da pretenduje na jedan mali postotak stanovnika, recimo 2 odsto – izjavio je vladika Kirilo nedavno u Vindzoru, kako piše „Istočnik“. To je opet veliki broj, jer je Južna Amerika mnogoljudna.Tamo postoji velika šansa za nas zbog toga što je Katolička crkva u raznim problemima i narod traži alternativu. Međutim, ne smijemo i ne možemo se baviti sitnim prozelitizmom, da privlačimo ljude poklonima. Misiju moramo vršiti kroz Svetoga duha, Treba pokloniti nešto ljudima, molitvu,treba učiniti pažnju, treba posjetiti bolesnika ili učiniti milostinju, to je neosporno, ali to može da bude samo inicijalna kapisla za budući razvitak i uređenje Srpske Crkve na prostoru Južne i Centralne Amerike. Naravno, svo vrijeme treba imati na umu da pravoslavnu vjeru treba širiti i primati dubinski. Ne može se nigdje Pravoslavlje propovijedati površinski.
Piše: Dragan MIŠKOVIĆ
