Na praznik Vozdviženja Časnog Krsta Gospodnjeg, u crkvi Svetog Georgija pod Goricom, Episkop buenosaireski i južnocentralnoamerički Kirilo je služio Svetu arhijerejsku liturgiju. Preosvećenom Episkopu su sasluživala braća sveštenoslužitelji: protojerej-stavrofor Mirčeta Šljivančanin, starešina hrama, protojerej-stavrofor Gojko Perović, protojerej-stavrofor Mileta Kljajević, protojerej-stavrofor Dragan Stanišić, jerej Pavle Božović, jeromonah Amfilohije, nastojatelj manastira Svetoga Simeona Mirotočivog na Nemanjinoj obali i đakon Ivan Crnogorčević. Za pevnicom je odgovarao mešovit sastav pojaca, parohijana ovog svetog hrama.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala, pastirskom besjedom se vjernom narodu obratio Episkop Kirilo.
“Kada je Sveta carica Jelena našla tri krsta na Golgoti, a pošto nisu znali koji je Krst Gospodnji, u tom trenu je prolazila povorka sa mrtvacem; polagali su redom krstove na njega i kad su položili Gospodnji Krst, mrtvac je vaskrsnuo“, kazao je preosvećeni, objasnivši da stvar nije u obliku ni u materiji, već u sili i blagodati Božijoj koja je sa Časnim Krstom.
Episkop Kirilo je podsjetio vjerne i na činjenicu da su naši praroditelji Adam i Eva sagriješili u raju, na drvetu poznanja dobra i zla, te iako im je Gospod rekao da ne jedu od tog drveta, oni ga nisu poslušali i zato je Spasitelj svijeta trebao da postrada na drvetu, da bi spasio svijet i da bi bio ta životvorna hrana koja će nas izbaviti od Adamovog prestupa. “Dakle, pošto su izgnani iz raja, Evi je rečeno da će u mukama rađati svoju djecu i Adamu da će u znoju obrađivati zemlju”, podsjetio je, govoreći o njihovom izgnanju iz raja, te ukazao da je On dao obećanje dolaska Spasitelja, ali i da im je ujedno dao i jedan dar koji mnogi ne doživljavaju kao dar, a to je dar stradanja.
Vladika je ispričao svjedočanstvo jednog duhovnika, koji je ženama koje bi htjele da abortiraju, govorio da ne ubijaju dijete već da ga daju njemu da se on brine, a posle porođajnih muka koje je ta žena pretrpjela, dakle pošto je pretpjela stradanje za to dijete, nijedna nije pomislila da ga da njemu, nego sve su zadržale tu djecu. Takođe je objasnio da je stradanje dar jer time utvrđujemo ljubav, tu glavnu dobrodetelj. “Prema tom djetetu majka utvrđuje ljubav kad ga dobije kroz tu veliku muku”, rekao je.
“Kako na nas treba da djeluje Raspeće Gospodnje? Da izazove sastradavanje, a to nam pokazuju njegova majka, Marija Djeva i žene mironosice i apostoli koji su sastradavali sa njim”, rekao je Vladika i dodao da tako mi u sebe primamo tu silu krsta, shvatamo dubinu Njegove žrtve.
Episkop je takođe kazao da stradanje ima silu jedino ukoliko stradamo na pravdi Božijoj. “Vozdviženje Krsta, ono nam daje vertikalu stradanja jer krst mijenja naš koordinatni sistem, on nas veže za nebo. Do tada je stradanje vodilo dolje, u smrt, u grobnicu, a od tada vodi gore i upravo je to promjena koordinatnog sistema, promjena naše orijentacije, prema nebu, a ne prema zemaljskim stvarima“, naglasio je i dodao da to sve ide u domen rasuđivanja, koje nas često može odvesti do neke srdačne hladnoće, tako da treba da se pazimo tog nesastradavanja.
Vladika Kirilo je rekao da u ovdje u hrišćanstvu može da se stavi znak jednakosti sa milosrđem, jer nam u Svetom pismu kaže da nam Gospod neće suditi po tome šta smo uradili, već da li smo sastradavali sa svojim bližnjim.
Govoreći da nam je ova pandemija izvrstan dar, Njegovo preosveštenstvo smatra da je ona naravno negativna pojava i da je sama zlo po sebi jer ljudi umiru, stradaju, ali ona nam daje i mogućnost da sastradavamo, da participiramo sa tim bolom, tako da mi time prosvećujemo naš unutrašnji prostor.
“Ja sam, živjeći u tom katoličkom svijetu duže vrijeme, gledao njihove običaje crkvene i vidio sam da su se u suštini zaustavili tu negdje oko krsta. Ima kod njih ogromno raspeće u hramu i nema ništa drugo. Malo su te njihove katedrale, za nas hladnjikave, nema fresaka, nema ikona… Nijesam mogao to da razumijem”, počeo je Vladika i zaključio da je shvatio kad se se susreo sa jednom protestantkinjom, koja ga je pitala zašto on onda nosi krst, kad je Hristos Vaskrsao, a Vladika joj je uz Božiju pomoć odgovorio da Hristos jeste vaskrsao, ali da treba da se zapitamo jesmo li mi vaskrsli.
“Svi događaji posle stradanja Hristovog na Golgoti, ostali su u uskom krugu učenika. Apostol Pavle tamo nabraja, javio se Jakovu, javio se 500 braće, javio se Luki i Kleopi na putu za Emaus… Sve je to ostalo u uskom krugu Učenika i naravno prenijeto nama, kroz Sveta Pisma i kroz njihova svjedočanstva”, rekao je i zapitao se zašto je to tako. “Zato što su ti ljudi, već ovdje bili vaskrsli. Sve što se odnosi na Vaskrsenje i događaje poslije toga, to je stvar budućega vijeka i to samo mogu da vide i da osjete oni koji su zaista u ovom životu dostigli Carstvo Nebesko”, naglasio je i dodao da drugog puta za nas osim krsnog nema, te da ne treba da hulimo i ropćemo
“Bez stradanja, bez askeze, bez Krsta, nema spasenja. To i Njegoš kaže: Stradanje je Krsta, dobrodetelj“, podsjetio je i rekao da je potrebno da srdačno ispitujemo svoje saosjećanje i sastradavanje, da se unutrašnje osvećujemo kada dođe taj plač srdačni – zbog nepravde u svijetu, zbog zla…
“Vidjeli smo žestokosrdnost kod Jevreja koji su govorili: Nemamo mi drugoga cara bez rimskog imperatora, nije On naš car, a oni su bili najveći revolucionari, bunili se i dizali bune. Znamo onog Varavu što je bio zarobljen sa Hristom, on je zbog bune bio zatvoren, ubijao je rimske vojnike i očekivala ga je smrtna kazna koju je on izbjegao”, podsjetio je Vladika Kirilo i nadovezao se da su bili spremni da kazne Isusa Hrista pod vidom toga da oni nemaju drugoga cara. “Znači, oni su spremni da prihvate rimskoga cara, samo da se oslobode toga koji mnogo smeta, ali su time sami sebe osudili“, zaključio je.
Rekavši da je na Golgoti bio sud ovome svijetu. Da je svijet sam sebe konačno presudio, da nije spreman da primi Boga. “Nemojmo da se vežemo za ovaj svijet, dajmo da se, kroz umnosrdačnu molitvu, kroz skrušeno srce, kroz osjećanja, prema Bogu i bližnjemu, izbavljamo i da se duhovno rađamo”, naglasio je i rekao da je jedini put iz ovoga svijeta duhovno rađanje.
“Ko se krstom krsti, taj Krstovdan posti, dakle potreban je taj saosjećaj. Nećemo ništa od ovoga svijeta, jer postimo danas, ne ostaje ovaj svijet, ostajemo samo ako smo s Bogom i taj dvig Gospod od nas očekuje”, objasnio je i sjetio se počivšeg sveštenika Dimitrija Smirnofa koji senedavno upokojio, a bio je veliki propovijednik našega vremena. “Dakle, ako počnemo sa tom logikom, da ne saosjećamo, počeće da nam smetaju i ljudi. Takva je bila ideologija nacizma”, upozorio je i dodao da se onda pretvaramo se u zvijeri, ako nemamo milosrđe, te su nam potrebni bolesni, stari, bogalji, svi su nam oni potrebni zbog toga što je hrišćanstvo jednako milosrđu, a taj osjećaj srca će na s spasiti.
“Promijenila se mjera u svijetu, sistem vrijednosti se promijenio, a nama nije bitno ništa, ne treba nam zlato i srebro ovoga svijeta, potrebno je jedino da se sjedinimo s Bogom, naročito kroz Svete tajne Crkve. Neka nam Gospod svojim Časnim Krstom daruje, pokaže i neka nas spasi”, zaključio je Njegovo preosveštenstvo u svojoj besjedi, u hramu pod Goricom.
Nakon primanja Svete tajne pričešća, zajedničarenje Episkopa, sveštenoslužitelja i vejernog naroda Božijeg nastavljeno je u Svetogeorgijevskom domu, uz prigodno posluženje.
Elza Bibić
Foto: M. Matković
