U subotu 25. marta 2023. godine, kod hrama Svetih apostola Petra i Pavla, u starom Gradskom groblju u Nikšiću, Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je opijelo istaknutom umjetniku Ratku Vulanoviću.
Sasluživalo je sveštenstvo nikšićkog i podgoričkog namjesništva, a opijelu su prisustvovali članovi porodice, rodbina, prijatelji, kolege umjetnici, građani Nikšića i drugih crnogorskih mjesta, koji su došli da se oproste od poštovanog i priznatog vajara i slikara Ratka Vulanovića.
Preosvećeni Episkop se obratio riječima utjehe, navodeći da u ovom trenutku kada „pratimo našeg divnog umjetnika i čovjeka, hrišćanina, oca, brata i prijatelja dragog Ratka Vulanovića svako od nas svoj život treba da ispuni blagoslovenim sadržajem i smislom na šta nas ovo Jevanđelje koje čusmo i Gospod priziva“.
„Nažalost, imao sam malo vremena, prilike i blagoslova da provedem sa Ratkom, ali se sjećam rijetkih trenutaka kada sam, kao studet u Podgorici, dok se gradio hram Hristovog Vaskrsenja, u kojem smo svi, na neki način, učestvovali, srcem, ljubavlju i čudesnom energijom, tih 90. ih godina, ipak, je to bilo neko posebno vrijeme. Sjećam se da smo sreli čuvenog umjetnika, koji se trudio i pravio prve korake u izgradnji Hrama i doprinosio ljepoti koju je posle u potpunosti dobio. Ostalo mi je u sjećanju one zipe koje su donošene i koje niko od nas nije razumio kako će one da doprinesu ljepoti i estetici hrama, koji treba da bude najsofisticiraniji, najobrađeniji kamen da bude, on je skoro sirov donošen i ugrađivan u donju zonu“.
„Mitropolit ga je pitao kako će da ispadne i da izgleda hram kad je započet na ovaj način. Kažu da mu je Ratko odgovorio: Vladiko Visokopreosvećeni, želite li Vi da ovaj Hram bude stvoren ljudskim rukama ili da bude rođen. Mitropolit promišlja šta to pitanje treba da znači i kaže: Da bude rođen. Rekao mu je tada Ratko: Kako majka zna kako će dijete biti dok ga ne rodi, pustićemo ga da se na taj tajanstven način oblikuje, kao što se dijete oblikuje u utrobi majčinoj, a mi ćemo ga ugledati kad se rodi, tad ćemo vidjeti njegovu konačnu formu i oblik; imajte u to povjerenja“, besjedio je Njegovo preosveštenstvo, dodajući da Ratka ispraćamo iz prolaznog života na blagosloveni put, koji je pripremljen duši njegovoj s nadom na vaskrsenje i u život vječni.
„Tada će najljepši dio njegovog bića, koji odlazi Bogu u naručje da se, ako Bog da, po vaskrsenju mrtvih, spoji sa tijelom na cijelu vječnost. Ako Bog da, da se i mi u tom saboru nebeskom zajedno s njim, naše su molitve na to upućene, saberemo oko svih onih s kim smo dijelili naše dane u ovom životu, trudodane, trudeći se da ispunimo svoj život sadržajem i smislom na koji smo prizvani“, kazao je Episkop budimljansko-nikšićki Metodije.
U ime porodice i prijatelja od Ratka se biranim riječima oprostio književnik Budimir Dubak, podsjećajući da su se upoznali u Beogradu, na jednoj od prvih umjetnikovih izložbi skulptura, kada se rodila njihova bliskost, koja je prerastala u prijateljstvo i bratsku ljubav.
„Tokom mnogih dana i noći razgovarali smo o svojim životima i stvaralačkim mukama i radostima. Ali još više o teškim vremenima u kojima smo živjeli i sudbini našeg naroda. On je u svim nevoljama pokazivao snagu, pribranost i nepokolebljivu vjeru u Gospoda, čija dobrota i beskrajna ljubav čine da svagda dobro caruje nad zlom. Iz te vjere je nastajalo i njegovo veličanstveno likovno djelo. O Ratkovim skulpturama su s divljenjem govorili najistaknutiji likovni kritičari, umjetnici i pisci“.
„Povodom nagrade „Politike“ 1988. godine Ratku Vulanoviću za „Veliki predio“ Stevan Stanić je u „NIN“ – u napisao da ono što nije pošlo za rukom velikom engleskom vajaru Henriju Muru, na drugom kraju Evrope je uspio Ratko Vulanović. Slavni slikar Bata Mihajlović je smatrao da je Ratko najveći živi vajar svijeta. Možda je, na otvaranju jedne Ratkove izložbe u Beogradu, najbolje Matija Bećković iskazao tajnu ovog neponovljivog umjetnika. On kaže: „Ne ugledajući se ni na koga osim na Tvorca, Vulanović je tvorac sveta koji je ubedljiviji i više liči na sebe od onog u kojem živimo. I čini nam se da oduvek postoji, mada ga bez Ratka ne bismo nikad videli“, ukazao je Dubak.
Ocijenio je da je povratak u Crnu Goru, i rodni Nikšić, označio prekretnicu u njegovom stvaralaštvu, kada je Ratkova epska snaga došla do punog izraza.
„Stvorio je monumentalne skulpture – gradove. Od „Velikog predjela“ u aluminijumu, do kamene „Kapije Beograda“ na Adi Ciganliji. Ali, kruna njegovog vajarskog podviga bio je naš Stounhendž u rodnom Nikšiću, remek-djelo svjetske skulpture, pod nazivom „Kameni grad“. U isto vrijeme to je bila i najveća Ratkova tuga. Dočekao je da životno djelo, koje je stvarao 15 godina, po nalogu bezumne gradske vlasti bude srušeno i pretvoreno u gomilu“.
„Liječio se slikarstvom od te duboke rane, koju je zadobio u rodnom gradu, iz kojeg ga danas pratimo u njegovo selo Laz, na vječni počinak. Na tim slikama je evocirao uspomene na Kameni grad, kao uspomene na svoj prošli život“.
„Naš neumrli Mitropolit Amfilohije ohrabrivao je umjetnika, čije čudesno djelo je vandalski uništeno, riječima da se Ratko trajno ugradio u Saborni Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, kao njegov protomajstor“, istakao je Dubak, dodavši da ga s ponosom i tugom ispraćamo, jer znamo da je Ratko, dobar rat ratovao, u slavu Gospoda, svog stradalnog naroda i neuništive ljepote umjetnosti.
Vječan mu spomen!
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
