Na Duhovski utorak, 22. juna 2021. Njegovo Preosveštenstvo novoizabrani Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je, sa sveštenstvom i monaštvom, Svetu Arhijerejsku Liturgiju, u katedralnom manastiru Eparhije, Đurđevim Stupovima.
Obraćajući se sabranima riječju arhipastirske besjede, Vladika se osvrnuo na jedan dio iz Jevanđelja, koji mu, kako je kazao, često zaokuplja misao, kako je, kada je prvi put Hristos sreo Petra, Simona ribara tada, ušao u njegovu lađu nepozvan.
„Osim što je nepozvan ušao u lađu nepozvan, On je počeo i da komanduje Simonu ribaru, da mu govori da izvede lađu u duboku vodu i da baci mrežu, iako je Petar sa svojom braćom cijelu noć lovio i ništa nije ulovio. Petar, kad je Hristos ušao u njegovu lađu, nepozvan, stranac, umjesto da mu kaže da on zna ovaj posao bolje od Njega, cijeli život se njim bavi, da Ga zamoli da napusti lađu, on Ga je poslušao. Poslušao Ga je, vjerovatno, zato što je u Njemu vidio nešto što nije vidio u drugim ljudima“.
„Iako je cijelu noć lovio uzaludno, istog trena je izašao u duboku vodu, bacio mreže i napunio ih i od tada je postao apostol, poslušavši Hrista, poslušavši glas Božji i odazvavši se onome što je Bog za njega pripremio“, rekao je Episkop.
Dodao je da Bog, uvijek, čovjeku ostavlja slobodu, kad mu uđe u život kao što je ušao Simonu Joninom, ribaru, da on odluči da li će da prihvati taj poziv, da Ga prepozna kao Boga Koji ga priziva na neki životni put ili će da Ga odbije.
„Bog je dao taj najveći dar ljudskom rodu – slobodu, jer On ne želi voštane figure koje se klanjaju, koje govore jeste, tako je, u pravu ste, nego želi ličnosti, želi ljude zrele, koji donose svoje odluke, uzimaju krst svoj na pleća i nose ga trpeljivo. To što je uradio Simon Jonin, a poslednji apostol Petar, je obrazac hrišćanskog života i model kako svi mi, kada u životu sretnemo i prepoznamo prst Božji, treba na isti način kao apostol Petar da postupimo“, besjedio je Vladika Metodije.
On je izrazio je radost što je učestvovao u današnjem evharistijskom sabranju u manastiru Đurđevi Stupovi, dodavši da je srećan što je svoj život, kao i svi koji su se ovdje sabrali, dao u ruke Božje.
„Srećan sam što sam svoj život, da tako kažem, decentralizovao u smislu da nisam ja centar svijeta, ni moj ego, odnosno, treba da se trudim da takav budem i da useli Duh Sveti u duše naše, da On kormilari našim životom, kao što je kormilario lađom Petrovom Hristos kad je u nju ušao. Mi, pored svega ovoga što prolazi u obličju ovoga svijeta i vidimo kako se sve oko nas trese i raspada, imamo potrebu da se uhvatimo za nešto što je stameno, što je tvrdo, istinito, isto je i nepromjenjivo, juče i danas i sjutra, zato je istinito, jer je isto, da se, za nešto usidrimo i ukotvimo i onda tragamo za tim neprolaznim, tragamo za Bogom“.
„U stvari, pitanje je ko za kim traga, da li mi tragamo za Bogom ili Bog traga za nama kroz cijelu ljudsku istoriju. Istina je ta da je Božja inicijativa i da je On taj Koji traga za nama i Koji nam se javlja i Koji nam se daje. To nam govori i ova perikopa jevanđelska koju sam pomenuo na početku, kad je On ušao kod Simona Joninog koji Ga nije ni poznavao. Tako isto i mi treba da uselimo Hrista Koji će da kormilari našim životom, da se prepustimo Njemu, da nas On vodi i da se time, uselivši se On u nas, kao što kaže apostol Pavle, ne živimo više mi nego živi Hristos u nama. To je jedini i istinski hrišćanski put, kroz sve vjekove, kojima su išli naši preci, počevši od Svetih apostola i njihovih učenika do svih naših predaka i Svetih Božjih ljudi, ugodnika i vitezova duha do današnjeg dana. Drugog puta ne postoji“, kazao je izbarani Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije.
Vladika je poručio na kraju besjede da se molimo Bogu da se Duh Sveti useli u duše naše:
„Ponajviše zbog toga da nam ohrabri naša srca, jer, zasigurno, jedino što je potrebno onima koji idu za Hristom jeste hrabrost. Zasnivati svoj život na Hristu u ovom vijeku i u ovom svijetu, a ne zasnivati ga na novcu, na položajima i drugim oblicima ovozemaljske moći je izuzetno hrabro. Nemojte se varati da ne treba hrabrosti da bi se išlo za Hristom, da bi se živjelo istinskim hrišćanskim životom i da bi se svoj život stavio u ruke Hristove, Koji će da kormilari i vodi nas tamo gdje On misli da treba i da bude od nas ono što On misli da treba da bude. Samo tim mirnim, smirenim prepuštanjem sebe Hristu mi ćemo spasiti ne samo sebe, nego i druge ljude i naše bližnje“.
