Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 5. januara, u nedjelju Svetih otaca, poslednju pred praznik Roždestva Hristovog, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru, uz sasluženje Njegovog preosveštenstva Episkopa dioklijskog g. Pajsija, sveštenstva i sveštenomonaštva u molitvenom prisustvu vjernog naroda.
Vladika Pajsije: Iz našeg srodstva sa Bogom crpimo snagu, vjeru, ljubav i ostale vrline
Preosvećeni Vladika Pajsije tumačeći današnje Jevanđelje u kojem apostol i jevanđelist Matej navodi rodoslov Gospoda našega Isusa Hrista, kazao je da on predstavlja sponu između Staroga i Novoga zavjeta te da se novi zakon ne odvaja od staroga, ali u njemu biva punoća ispunjenje staroga.
„Zbog toga sve ono što su proroci najavljivali prije Hrista nazivamo i svrstavamo u knjige Staroga zavjeta, a onda dolazi Hristos i naša punoća, i od tada počinje Novi zavjet i novi zakon Božiji, odnosno, zakon ljubavi Božije“, besjedio je Vladika Pajsije, podsjetivši da se svaka ličnost u rodoslovu Gospoda Isusa Hrista pominje u Starom zavjetu, među njima praotac naš Avram, Isak, Jakov, carevi David, Solomon i drugi.
Potom se Preosvećeni osvrnuo na ove ličnosti Staroga zavjeta, koje su ostavile najviše traga i zasijale vrlinama, počevši od praoca Avrama kojeg krasi vjera koja se do danas hvali. Jer, kako se kaže u Svetom pismu, kada je Bog obećao Avramu da mu podari nasledstvo kojemu neće biti broja i kada je dobio sina Isaka jedinca od Sare, on nije posumnjao u to Božije obećanje kada je kasnije dobio zapovijest da Isaka žrtvuje, nego je vjerovao da je Onaj koji je dao obećanje – Bog, kadar to obećanje da ispuni pa makar on na žrtvu prinio i svoga sina jedinca. Potom je Vladika naveo primjere praoca našeg Jakova koji je poznat po revnosti, cijelu jednu noć se borio kako bi zadobio blagoslov Božiji, pa krotost cara Davida, zatim cara Solomona koji, nakon što je žrtvama ugodio Bogu, nije tražio ništa zemaljsko, već mudrost da zna suditi i rasuđivati.
„I tako redom, svakoga od pravednika starozavjetnih krasile su određene Božije vrline i sve su to bile samo iskre one svjetlosti koja će tek da dođe, to jest Bogomladenca Hrista“, poručio je Episkop dioklijski Pajsije.
Naglasio je da obično rodoslove slikamo i predstavljamo u obliku drveta, koje najslikovitije opisuje krvno srodstvo. Drvo ima svoje korijene, ima svoje stablo i grane koje su bliže stablu su deblje, a što su dalje sve se više dijele, sve su tanje i slabije. Tako je i sa krvnim srodstvom – što više ljudi, više je podjela i sve su dalje od onoga stabla iako iz njega crpe hranu i sokove potrebne za život:
„Tako je i poslije pada čovjekovog čovječanstva krenulo putem koji vodi suprotno od Boga iako je i dalje od Boga crpilo hranu i život. I što je dalje išlo, sve se više dijelilo – sve su se ljudi više djelili među samima sobom. Međutim, Hristos svojim ovaploćenjem, svojim rođenjem presreće čovjeka na tom putu koji vodi od Boga i opet ga okreće da ide ka Bogu i ne više da se dijeli, nego da se ujedinjuje, ne samo prosto da se ujedini nego da se ujedini oko Boga, a onda između sebe da se ljudi ujedine. To je duhovno srodstvo. Hristos ne ukida krvno srodstvo, ali ga oplemenjuje proširuje i osvećuje i ne samo to, nego daje život vječni. Zbog toga mi treba da se uvijek sjećamo tog našeg srodstva sa Bogom i da iz toga srodstva crpimo snagu, vjeru, ljubav i ostale vrline.“
Na kraju svog poučnog slova Njegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski g. Pajsije je istakao da se približava praznik Božića kada Bog silazi među ljude – prima tijelo i da sami taj događaj najprirodnije donosi radost svima nama i da ova nesreća i tuga koja se desila u ovom gradu ne može pomračiti, niti oslabiti radost toga praznika:
„Za ovu nesreću, za koju je suvišan svaki komentar i svaka riječ, ipak jedine riječi utjehe jeste ovaj božićni pozdrav: Mir Božiji – Hristos se rodi; Vaistinu se rodi! To je taj pozdrav koji u svakom trenutku, i u teškim trenucima i u radosti, uvijek donosi novu radost i novu snagu. Bogu našem koji se ovaplotio radi nas, koji nam daje snagu i radost i mir, neka je slava u vjekove vjekova, amin!“
Mitropolit Joanikije: Skromno i sa smirenjem dočekajmo praznik; vjerujemo da će Bog među nama umnožiti bratsku i sestrinsku ljubav
Čestitajući praznik Svetih praotaca Hristovih po tijelu, koji nas uvodi u radost božićnih praznika i božićnog slavlja, Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je kazao je dočekujemo Rođenje Hristovo u teškim vremenima, podsjetivši na tragediju koja se dogodilo na Cetinju, kao i na cjelokupna svjetska dešavanja – svuda su nemiri, krvoprolića, nažalost mnogo mržnje u svijetu:
„Upravo takvom zavađenom i palom i grešnom svijetu je došao Gospod naš Isus Hristos, postao kao jedan od nas, da nas sve vrati u naručje ljubavi Božije. Danas u ime Bogomladenca Hrista, u ime Božića imamo divni narodni običaj da djeca vezuju svoje očeve i taj običaj vezuje nas za tajnu Hristovoga domostroja spasenja. To je jedan običaj koji je pun duševnosti, pun radosti, ali vrlo jednostavan. Svoje roditelje, i majke i očeve, vezujemo u ime Onoga koji je došao da bude svezan radi nas i radi našega spasenja.“
Gospod naš Isus Hristos prije svega je uvezivan u pelene kao Bogomladenac, a kasnije, prije svoga raspeća, bio je vezan, zlostavljan i zatvaran da bi nas odriješio od uza grijeha i da bi nam dao potpunu slobodu svojim vaskrsenjem, kojim je pokidao sveze grijeha i smrti. I umjesto tih smrtnih sveza, kazao je Vladika, dao nam je jedinu vezu koja ne opterećuje, a to je veza ljubavi Božije:
„Neka da Bog da se zacari ljubav Božja među nama! Neka svi ljudi, koji se raduju ovome prazniku, otvore svoja srca da u njih uđe Božija ljubav i u njih smjeste Bogomladenca Hrista. Da nas On preporodi, očisti, prosveti, da obnovi naše zajedništvo i našu međusobnu ljubav. Da nas uvede u svoje vječno i neprolazno Carstvo.“
Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je pozvao sve da se pomolimo za duše nevino postradalih na Cetinju.
„To je bio jedan bezumni čin i suvišan je svaki komentar. Strašna tragedija, poginuli su nevini ljudi, žene i djeca. Užas se dogodio! Neka Bog nispošilje svoju milost, a mi se molimo i za duše postradalih i za ozdravljenje onih koji su ranjeni i kojima se ljekari bore za život. Daće Bog da ozdrave.“
Potom se Vladika prisjetio životnog puta arhimandrita Stefana (Kalika), sabrata manastira Morača, koji se u ranim jutarnjim časovima upokojio u Gospodu, a koji je služio i u ovom manastiru, a ponajviše u manastiru Ostrogu i u manastiru Pivi.
„On je rodom iz Dalmacije, ali je u teškim vremenima ovdje bio jeromonah i imao veliku i časnu ulogu u zaštiti naše svetinje, održavanje naše svete pravoslavne vjere. Ponajviše je dao u vrijeme blaženopočišega Mitropolita Danila (Dajkovića), nije tada bilo puno monaha, bilo je nekoliko Dalmatinaca, svi su bili čestiti i revnosni i svi su dostojni da ih se uvijek sjećamo. Neka da Bog da ovaj praznik koji dočekujemo, proslavimo skromno. U žalosti smo i tako ćemo se i ponašati. Dakle, skromno i sa smirenjem, bez ikakve pompe, bez ikakvih veselja, pjesme, igre, dočekaćemo ovaj praznik, ali vjerujemo da će nas Bog obdariti svojom blagodaću i milošću i da će među nama umnožiti bratsku i sestrinsku ljubav. Amin, Bože daj“, poručio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Vesna Dević
