Vladika Grigorije

“VRATIĆU SE JEDNOG DANA” – Beseda Vladike Grigorija na praznik Svetog Vasilija ostroškog

Ime: 12.05. 2018. VL GRIGORIJE MRKONJICI; Opis: Beseda Vladike Grigorija na praznik Svetog Vasilija ostroškog Tip: audio/mpeg

Vladika Grigorije oprostio se danas na praznik Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog od svojih Hercegovaca i Eparhije zahumsko hercegovačke u kojoj je služio 25 godina. Svetu arhijerejsku Liturgiju Vladika je služio u Mrkonjićima, rodnom selu Svetog Vasilija. Mrkonjići su selo koje ima svega 11 stanovnika i dvadesetak kamenih kuća smeštenih u vrletima Popovog polja nadomak Trebinja, i danas je bilo ispunjeno narodom, vjernicima, hodočasnicima. Emotivnu besedu Vladike Grigorija prenosimo u cjelosti:

 

Besjeda Episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog g-dina Grigorija

“Draga braćo i sestre,

Požurio sam iz Beograda kako bih stigao u svoje milo Trebinje i bio danas ovdje, sa vama, u Mrkonjićima. Pomislio sam da je to najbolje i najprikladnije mjesto da zahvalim Svetom Vasiliju, ocu i vladici hercegovačkom! Molim i vas, dobri Hercegovci, duhovni potomci Svetog Vasilija, da u ovom času zajedno sa mnom zahvalite Svetom Vasiliju!

Sveti oče Vasilije, blagodarim za ovih 25 godina sveštenstva u tvojoj svetoj Hercegovini! Hvala jer me nijednog časa nisi ostavio samog! Pomogao si mi da s tobom pogled usmjeravam ka Hristu a svojim životom si me učio da jednovremeno primam udarce i blagosiljam. Svojim blagoslovom si me pokretao i podsticao da volim susjede, ljude druge vjere i nacije, jer si i ti tako činio i činiš! Uputio si me da budem pastir pastirima, da ljubim i poštujem svoje sveštenike i satrudnike. Ti si mi pokazivao da treba da se radujem tuđoj sreći i napretku, i još više si me upućivao da, koliko god i kad god mogu, blago spustim ruku na rame bolnih i nemoćnih. Tvoj pogled i oči su me pokrenuli da s radošću gledam ova polja, rijeke, jezera i gore, i da ih doživim kao svoje, kao tvoje, kao Božje te da ih osjetim i vidim kao dar, kao sliku, kao pjesmu! Od tebe sam naučio da mi srce zaigra kad ugledam dijete i da mi utroba zatreperi kad vidim vitke i prelijepe mladiće i djevojke, s divnim umnim i blistavim očima! Da se radujem svakom čovjeku; da se topim od miline u razgovoru s našim plemenitim staricama i starcima. Da uživam i blagodarim na čudesnim plodovima ove zemlje, na vinu, voću, povrću; da gledam i mirišem naše trave!

Naučio si me, sveti oče, da se ne plašim zmija i škorpija; da volim sunce i tugujem tiho kada pada kiša. Naučio si me da se ispovijedam Trebišnjici, Neretvi, Bregavi, Zalomki; da cijenim i volim Orjen i Prenj, Zelengoru, Morine i Lebršnik! Ohrabrio si me da pjevam na Čemernu i Pridvorici; da tiho plačem u Žitomisliću i Prebilovcima! Da Mostarom šetam otmeno kao Šantić, da volim Trebinje slično Dučiću! Da nikad ne zaboravim, kada sam u Dubrovniku, Vladislaviće i Boškoviće; da podjednako poštujem gorštake i poljake! Ti si me učio da su svi ljudi braća, da je Crkva majka, da je Bog prijatelj i Otac i Svedržitelj!
Danas sam došao u ovo tvoje i naše selo, u tvoj i naš dom, u ovu crkvu, da sa ovim narodom podijelim blagodarnost i da izrazim neizmjernu zahvalnost zbog svih blagodati kojim si me darovao, sveti! Ako si ti, pastiru i učitelju, imao potrebu i volju, iz bilo kojih razloga, da napustiš ovu zemlju i da radi žrtve i molitve odeš u hladnu pećinu, shvati i mene, sveti prethodniče, što sad idem u hladnu tuđinu, jer vjerujem da, s tvojim blagoslovom, mogu pomoći našem rasijanom narodu! Da im mogu pokazati da je naš Bog Hristos svuda, i da si ti sa nama, ma gdje mi bili!

Sveta crkva, ti i ovaj narod na tvoj tron uskoro postavljate našeg divnog oca Dimitrija iz tvog i našeg Tvrdoša! A vi se, draga braćo i sestre, pomolite da novu službu i žrtvu otac Dimitrije ponese i iznese uz pomoć Svetog Vasilija jer drugačije u Hercegovini i ne može da bude! Budite mu, vi hrišćani, prijatelji, saputnici i satrudnici! Budite mu ono na šta ste pozvani, narod Svetog Save i Svetog Vasilija, narod Božji! Molim vas najponiznije i svim srcem da se molite i za mene Svetom Vasiliju, da ostane uz mene i na mom novom putu i u mojoj novoj službi i žrtvi.

Vrlo je moguće da je ovo drvo, braćo i sestre, zasadio Sveti Vasilije, ali se nije pod njim odmarao. Otuda i mi treba da razumijemo da se čovjek rijetko kad odmara i hladuje pod drvetom koje je sam zasadio. Takva je, valjda, pravda! Ne treba da vam kazujem da sam pola života proveo s vama. Možda je i suvišno napominjati da mi pola srca ostaje ovdje i da ću se vratiti jednog dana da ovdje umrem jer se ne mogu sahraniti u bijelom svijetu samo s onom drugom polovinom!”