Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije 30. novembra 1999. godine u emisiji Radio Svetigore “Vladika odgovara” govorio je, između ostalog, o postu. Razgovor je vodio Radosav Rajo Vojinović.
Božićni post – priprema za susret sa Hristom
Božićni post negdje od 12. vijeka traje koliko danas traje, inače on je za razliku od Vaskršnjeg posta kroz istoriju Crkve imao svoje mijene i promjene, tek se tu, dakle, poslije 11-12. vijeka ustalio i prihvaćen je kao priprema duše i tijela, priprema hrišćana, onih koji vjeruju u Hrista i Njegovo rođenje, za taj veliki i sveti praznik. Prije svega priprema za susret sa Hristom u Tajni Svetoga pričešća, u kojem se daje od Djeve rođenog Hristovo Tijelo i Njegova Krv na tajanstven način silom Duha Svetoga. Tu se mi susrećemo sa Onim koji je prije 2000 godina obasjao svojom vječnom svjetlošću svijet i čovjeka i ljudsku istoriju i postao raskršće između svjetova, između vremena prije Njega i onoga koje je došlo poslije Njega.
On je punoća, kao što kaže se u Novom zavjetu, punoća vremena, sam za sebe kaže da je punoća zakona i proroka, da nije On došao da ukine proroke i zakon, nego da ih ispuni u smislu da ih izvrši, ali u smislu da im otkrije savršeni smisao i značenje i da im podari punoću. On je novi početak novoga eona, novoga vijeka, novih vjekova ljudske istorije, zato se za Njega s pravom kaže da je On jedino novo pod suncem, jer i onome što je prije Njega On daje život i punoću i smisao, osmišljujući i obasjavajući ono što se događa poslije Njega i sva bića, prvenstveno ljudska, koja nastaju poslije Njegovoga rođenja. Tu veliku i svetu tajnu nije lako pojmiti, nije lako je shvatiti i prihvatiti, doživjeti kao mjeru svoga sopstvenoga postojanja, zato je neophodno sveukupno pripremanje čovjeka, prije svega očišćenje čovjekovih čula spoznajnih. I tjelesno i duhovno zdravlje je neophodno da bi mogla da nam se otkrije ta zdrava, prava istina o Bogu, o Hristu, da bi mogli da Ga sagledamo i vidimo okom svoga srca i svoje duše.
Post – vrijeme pomirenja sa Bogom i bližnjima
Post se naziva svijetlim postom, jer zaista oni koji su doživjeli post znaju kako on prosvjetljuje kad je pravi, kad je post duše i tijela. Dakle i uzdržanje od preteranih tjelesnih jela i s druge strane uzdržanje od svega onoga što skrnavi, pomračuje ljudsku dušu. Kad je takav post praktikovan onda iznutra on prosvjetljuje ljudsko biće, oslobađanja ga od mraka i tame i omogućuje mu da se ono otvori za svetu i veliku tajnu dolaska Boga u ovaj svijet.
To je, dakle, razlog i Posta božićnog, kao i s druge strane, naravno, ono što je za nas ljude veoma bitno, post je i vrijeme kada se mi mirimo sa Bogom svojim pokajanjem, svojom promjenom duhovnom, ali i vrijeme kada smo prizvani da se mirimo jedni sa drugima. Pomirenje sa Bogom je preduslov pomirenja sa bližnjima, a s druge strane i pomirenje sa bližnjima kroz uzajamno praštanje je neophodno da bi mogli istinski da se Bogu približimo i da se sa Njim sjedinimo, da se sa Njim pomirimo.
Post je, naravno, blagodatan i kao vrijeme čovjekoljublja. Uzdržavajući se od zlih djela i od preteranih jela, mi u isto vrijeme dajemo sebi mogućnost da umnožimo dobra djela, na prvom mjestu čovjekoljubljem, ljubav prema braći, a u isto vrijeme i da, od onoga što nam je Bog dao, damo i drugima. Tako da je post uvijek, prvenstveno u hrišćanstvu, ali u drugim religijama gdje postoji post, a postoji u svim religijama manje-više, pogotovo u onim koje imaju za osnovu otkrivenje kao što je judejska religija ili kao što je islam, post je povezan sa djelima ljubavi tjelesne, čovjekoljublja, pomaganja – ono što danas zovemo socijalna pomoć, izraz dosta izvikan. To su znaci čovjekoljublja, pomoći, brige ne samo o sebi nego o drugima, odvajanje od svojih potreba da bi mogli da pomognemo drugima, a mnogo je takvih oko nas, naročito u ovim vremenima velikih izgona i progona i bježanija tu oko nas. Evo konkretno u Crnoj Gori, hiljade ljudi su bez svojih krovova, bez svojih ognjišta, bez svojih domova, bez svega onoga što je elementarno za normalni ljudski život. I eto prilike ljudima koji imaju straha Božijeg, koji se pripremaju za Hristovo rođenje da pomognu, da se pobrinu o svojim komšijama, onima koji zajedno sa njima žive, a koji su ugroženi. Koliko je, naravno, to njima moguće, ako ne može da da nešto, može makar pogled ljudski, može toplu riječ. Može ruku pomoći, da prevede preko ulice staricu izbjeglu, da odvede kod ljekara… Ima stotinu puteva i načina gdje čovjek može da se potrudi da bližnjima, ugroženima, pomogne i da im olakša njihov tegobni izgnanički život.
Znači post ima svestrano značenje, nije samo uzdržavanje od mesa, od jaja, od sira, od te mrsne hrane, nego ima tu svoju duhovnu i moralnu dimenziju, kojoj je ova tjelesna dimenzija samo prateća dimenzija. I kad se tako doživi post, kao što rekoh, onda to zaista ima pravoga smisla, doprinosi našem ličnom duhovnom i moralnom uzrastanju. A preko nas doprinosi uzrastanju i poboljšanju duhovne i moralne klime u ljudima oko nas, doprinosi mirenju među ljudima, uzajamnom praštanju, a doprinosi i tom uzajamnom pomaganju, umnoženju dobrih djela i dobrog i blagoslovenog ponašanja prema našim bližnjima. Samo ako tako budemo post i vrijeme posta koristili onda ćemo zaista moći dostojno proslavljati Hristovo roždestvo, mirbožati se, kako to narod kaže, i pripremiti se da se sretemo licem k licu sa Gospodom našim od Djeve rođenim prije 2000 godina, radi nas i našega spasenja i prosvećenje cijeloga svijeta.
- Vi govorite o sveobuhvatnom značenju posta, Vladiko. Međutim, postoje ljudi koji post shvataju isključivo sa one njegove fizičke strane – uzdržavanje od mrsne hrane. Kakav je to post, da li je to uopšte post?
To nije pravi post, to je više zakoničarski odnos, juridički odnos i prema Crkvi i prema duši i prema Jevanđelju i prema istini samoga ljudskog života. Da je to bilo dovoljno onda ne bi trebalo da dolazi Bog u ovaj svijet, onda je bilo dovoljno onaj Stari zavjet, odnosno stari Zakon, starozavjetni zakon, gdje je propisano sve, kako treba ljudi da rade, da čovjek to bukvalno ispuni, izvrši i onda smatra da je miran, da je sve uradio. A Gospod kaže u Jevanđelju: Milosti hoću, a ne posta, u tom smislu riječi, a ne tog juridičkog odnosa.
Ne možemo mi Boga potkupiti, niti Ga umilostaviti nekakvim svojim formalnim obavljanjem dužnosti. To je bila tragedija jevrejskog naroda u vrijeme dolaska Hrista, naročito određenih struja u jevrejskom narodu, koje su mislile da ispunjavanjem Mojsijevog zakona i tih propisa, koji su bili toliko precizni, da će time ugoditi Jahveu: poštovanjem subote, držanjem postova… ispunjavanjem makar formalno onih deset Božijih zapovijesti. Sve je to dobro, ali pitanje duhovnog uzrastanja čovjekovog i sazrijevanja u tajni Crkve Božje mnogo je složenije, mnogo dublje.
Dakle post je neophodan, on je potreban, ali tjelesni post je samo jedan segment, kako to danas kažemo, jedan samo dio posta kako to Crkva zahtjeva. Neprekidno se ponavlja u crkvenim pjesmama: Postimo braćo tjelesno, postimo i duhovno. Sav čovjek učestvuje u grijehu, u otuđenju od Boga, u pogrešnom ponašanju i vladanju. Sav čovjek je prizvan da se vrati pravome putu. Sav čovjek je prizvan da bude obitalište živoga Boga, i tijelo i duša, ne kaže li apostol Pavle da su tijela vaša hram duha Božjega. Da bi to tijelo postalo hram neophodno je prije svega srca čovjekovo, jer kaže opet prorok: Čedo moje, daj mi srce tvoje. Ako je srce daleko od Boga, onda koja je vajda što Boga pominjemo ustima. Ustima Me pominju, a srce im je daleko od Mene, govori opet Gospod preko proroka.
Znači neophodno je postiti sveukupno svim bićem.
- Znači li to, vladiko, da je hrišćanin u ovozemaljskom životu praktično pozvan na stalni post?
E upravo to je prava riječ. Naša vjera, pravoslavna vjera, ona je, to je davno rečeno, posna vjera, isposnička vjera. Ali kad kažemo isposnička vjera to ne znači, opet da ponovimo, samo uzdržavanje od mrsne hrane, nego je to vjera koja poziva čovjeka na podvig, na trud, na neprekidan napor, na počinjanje hođenja putem usavršavanja svaki dan ispočetka. To je neprekidni jedan trud i neprekidno čovjekovo staranje do posljednjeg daha njegovog, da bude bolji nego što jeste, da sagleda svoje nedostatke i da se potrudi da ih odstranjuje, i to neprekidno ima da se trudi. To je škola koja se nikad ne završava. Dakle, isposništvo u tom smislu znači podvižništvo. Nije li zapisano u Matejevom Jevanđelju da, tako je Vuk preveo, dosta onako sirovo, ali tačno, Carstvo Božije se na silu dobija i siledžije ga zadobijaju. Grubo, ali je tačno. Mi smo sada, komisija Svetog Sinoda naše Crkve, u kojoj sam i ja učestvovao, to preveli nekako ublaženije, da kažemo književnije, da se Carstvo Božije podvigom zadobija i podvižnici ga zadobijaju. Ovo Vukovo je, da kažem, bliskije izvornom biblijskom tekstu.
U tom smislu post je zaista nešto što, i uostalom i kad čovjek uzme kalendar vidi, stalni priziv Crkve: srijeda – dan Hristovog izdajstva, petak – dan Hristovog raspeća i smrti. Mi se sjećamo na tu Tajnu i svojim postom i učestvujemo u Tajni Njegovog stradanja. Onda postovi za Vaskrs, za Božić, za Petrovdan, za Gospođindan, pa pored toga postovi koji su za Krstovdan, za Usjekovanje Sv. Jovana, onda i neki zavjetni postovi u narodu. Evo uzmite ovdje kod nas u Katunskoj nahiji, dan danas imate starijih hrišćana koji drže zavjetni post Svetome Savi, što je za neke savremene Crnogorce vjerovatno i čudno, ima ovih mlađih, neznavenih ljudi. I nije im zamjeriti što to ne znaju, ali im je zamjeriti ako se ne potrude da se nauče. Naime, živjeli su u jednom neznabožačkom vremenu kada im je ukradena i Crkva i vjera i običaj pa kažu da eto Sveti Sava je tu kao neki uljez. Neka svako pita svoju baku, one i dan danas drže post Svetoga Save, a da ne govorimo o hramu na Ćeklićima, o hramu u Njegušima koji je posvećen Svetome Savi. Zavjetni postovi su običaj i u ovo naše vrijeme. Naš Patrijarh koji je, da kažemo, veliki isposnik, on je u nekoliko mahova raspisivao zavjetni posebni post, naročito u ovim kriznim trenucima kako bi sav narod postom i molitvom umolio Boga da nas izbavi od ovoga velikog zla koje nas je snašlo.
- Kako da pristupi postu neko ko tek kreće hrišćanskim putem, neko ko prvi put posti, recimo, Svijetli post?
Pa nije to teško samo po sebi. U svakom slučaju, on ne bi trebalo naglo da krene pa da se drži posta na najstrožiji način kao što to praktikuju obično monasi po manastirima. Neka se potrudi makar nedjelju dana posta za početak recimo, a obično se tako i praktikuje kod nas u narodu, da se strogo drži prva nedjelja posta i onda se pričeste.
Treba naravno ne samo postiti, nego je veoma važna, što je kod nas zanemareno i to je velika nesreća, ispovijest. Ispovijest je ne samo bitna koliko post, već je bitnija od samoga posta, odnosno post je priprema za buđenje ljudske savjesti i to je jedno od bitnijih svojstva istinskog posta. Ona probudi ljudsku savjest i postane savjest prefinjena, osjetljiva. Čovjek odrveni, srce se okameni, može nekad i čovjeka da ubije pa da kaže: Ja nemam nikakvog grijeha, a da ne govorimo mnoge druge stvari koje čovjek radi i nije svjestan da je to grijeh, jer je odrvenio, okamenio i pomračilo mu se srce njegovo. Post je tu preduslov očišćenja, prosvjetljenja srca i omekšanja savjesti i onda savjest koja se probudi, ona će da bude spremna uvijek da traži oproštaj, a taj se oproštaj traži od Boga i od ljudi, od bližnjih, preko ispovijesti. To je naročito važno za naše savremeno vrijeme kada su se unutarnje duševne i duhovne bolesti toliko raširile. A to je upravo stoga što ljudi nijesu ispoviješću provjetravali svoju dušu pa se nagomila toga đubreta unutra, koje zagadi i onda izbija negdje u neku vrstu psihoze, neuroze ili neke bolesti, naročito kod mlađeg svijeta. Jednostavno čovjek vodi jedan život koji nije zdrav, nije saglasan ljudskoj prirodi, zadovoljavajući samo svoje tjelesne potrebe i strasti, a danas ga sve u tom pravcu gura. Da živi jednim, da tako da kažemo, pohotljivim životom, da samo grabi stvari, predmete, da se najede, da zadovoljava svoje tjelesne strasti i nagone koji su u njemu, i ne dozvoljava da onaj dublji čovjek dođe do izražaja. I onda je prirodno da dolazi do neravnoteže u samom unutarnjem sklopu ljudskog bića i ako to čovjek druži u sebe, tu neuravnoteženost, prirodno je što mnogi ljudi zaglave u duševnim bolnicama, u klinikama. Pokušavaju onda preko psihologa ili preko psihijatara da na neki način nađu sebi lijeka. Psiholozi i psihijatri mogu do određenog stepena da pomognu, da daju neko sredstvo za umirenje, međutim, samo duhovni lijek, molitva i post i ispovijest, ona duboka iskrena pred Bogom, može da iznutra obnovi ljudsku dušu. Tako da ispovijest ne može nikakva medicina zamijeniti, što ne znači da ne treba poštovati medicinu, ali ima nešto što isključivo pripada svešteniku, pripada Crkvi, pripada molitvi, pripada postu, pripada ispovijesti.
U toku ovih postova je veoma važno da se svi hrišćani koji imaju straha Božjega i koji stvarno žele da žive hrišćanskim životom da se ispovijede, da odu kod svog sveštenika. Neki će reći pa šta će mi ispovijest i on je grešan. Tačno je, i ja sam grešan, svi smo mi grešni, i meni treba ispovijest, svima nama treba ispovijest. Nije sveštenik onaj koji nas oslobađa od grijeha nego naše smirenje i naši pokajanje pred svjedokom Božijim, a to jeste sveštenik. Prima Bog i i daje čovjeku olakšanje i očišćenje i mogućnost novog početka i novog života i zdravog življenja i izbavljenja od svega onoga što ugrožava ljudski život i ljudsku dušu.
Post zahtijeva ispovijest
Dakle, post zahtijeva ispovijest i to treba da znaju hrišćani, da on treba makar jedanput u toku svakoga posta da ispovijedi ono što mu je na duši, javno ili tajno ogriješimo se o Boga, o Božje zapovijesti. Imamo prve četiri zapovijesti koje se odnose na poštovanje Boga, imena Božjeg. Šest dana radi i svoj hljeb zaradi, a sedmi posveti Gospodu Bogu svome – poštovanje dana odmora. Poštovanje jedinstva bića Božijeg, ono što piše u prvim zapovijestima: Ljubi Gospoda Boga svim srcem svojim, svom dušom i svim umom svojim i svom snagom svojom. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. To je neko osnovno načelo, princip života i orijentir prema onome kakvi treba da budemo, kakvi ne treba da budemo. Onaj koji se ogriješi o te zapovijesti, on mora da kaže: Bože oprosti mi. Brate, oprosti mi što sam se ogriješio. Pred svjedokom Božjim da to ispovijedi i tako očišćen, ispovijeđen, pomiren sa Bogom i sa bližnjima da pristupi Svetinji nad svetinjama – Svetom pričešću.
Pravoslavna vjera je posna vjera
Post, ispovijest, molitva i pomirenje s Bogom i s bližnjima je nešto što je izuzetno bitno za čovjeka, prvenstveno za hrišćanina ako želi da bude pravi hrišćanin. U zabludi je ko misli da je hrišćanin time što u toku godine prereže slavski kolač, a u toku godine nema ga u hramu Božjem da prima nebeski miomir riječi Božije, nauke Božije, Svetinje, mudrosti vječne i neprolazne, tu pred Bogom da se pojavljuje u molitvenom stanju, ako ne prima Sveto pričešće. U drevnim vremenima onaj hrišćanin koji se ne bi pričestio jedanput makar u 40 dana, automatski se smatralo da više ne pripada Crkvi. Kako to voliš Boga i Hrista, a ne primaš Njegovu Svetinju u sebe koja će da te osvetljuje i prosvetljuje, naravno pripremajući se da je primaš. Imaš danas hrišćana koji misle da Bogu čast čine što se zovu hrišćani, a nijesu za 50 godina jedanput pristupili Svetinji na svetinjama – Svetom pričešću, Svetoj tajni. Kakvi oni mogu biti hrišćani? On može imati dobrote, one prirodne, kao čovjek, a takve dobrote može da ima jedan musliman, budista… može da ima čak i ateista koji ne može da razori svoju prirodu Bogom tkanu i sazdanu pa onda iz nje izrasta kao recimo iz divljake. I divljaka može da se jede i ona ima sokova i daje neke plodove. Tako i bezbožnik daje neki plod, ali drugo je kalemljena voćka. Zna se kakvi su njeni plodovi, a kakvi su divlji plodovi. Onaj koji je okalemljen, a to je hrišćanin, ustvari maslina okalemljena, kao što kaže apostol Pavle, onda kasnije ne obrađuje tu svoju maslinu, ne okopava je, ne čisti, ne obrezuje joj grane, ne čuva je od insekata, od vjetra, suše, od poplave, od svega toga, nego pusti onako da đika i računa da će ta maslina roditi ploda. Ne obrađuje li dušu svoju, svoga djeteta, ne podrezuje li, ne kalemi li? Ne vrijedi, takav je čovjek.
Ima neka zakonitost duhovna u ljudskom životu koja je prisutna i u svim stvorenjima, a kod čovjeka je ona najizraženija, ta zakonitost, ta neophodnost neprekidnog podviga. Dakle, kao što rekosmo, vjera pravoslavna je posna vjera.
Transkript Vesna Dević
