Sveta liturgija odslužena je jutros u podgoričkom Hramu Vaskrsenja Hristovog povodom Zadušnica
Evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama, uz sasluženje protojereja–stavrofora Dalibora Milakovića.
Nakon zaamvone molitve, odslužen je parastos za sve pravoslavne hrišćane koji su se upokojili sa nadom na vaskrsenje i život vječni, a potom se sabranima obratio načalstvujući protojerej Nikola Pejović.
Prota Nikola je podsjetio da smo podložni smrti kroz naslijeđenu prirodu praoca Adama, naglasivši da se upravo u Crkvi kao matici i materici rađamo za život vječni i neprolazni:
,,U hram Božiji dolazimo sa pažnjom, ljubavlju i vjerom. Danas smo se pomolili da Gospod upokoji duše naših upokojenih jer ono što su oni danas, to ćemo mi biti sjutra. Umiremo jer imamo Adamovu prirodu koju smo naslijedili rođenjem i svaki koji je rođen na ovoj zemlji mora kroz vrata grobna da prođe i zato dolazimo u crkvu jer je ona matica i materica u kojoj se rađamo za život vječni i neprolazni. Zato nema ništa važnije od molitve, crkve, pažnje, vjere i ljubavi koje prinosimo.”
On je zatim ukazao na činjenicu da se u crkvi ne učimo da živimo samo prolaznim životom, već kako da živimo jedni sa drugima u zajednici sa Bogom.
,,U crkvi se učimo da živimo ne samo ovim prolaznim životom i da završavamo neke svoje zemaljske obaveze, nego se tu učimo kako da živimo jedni sa drugima u zajednici sa Bogom, da slušamo riječ Božiju i da slušamo jedni druge i da nosimo bremena jedni drugima, da slabosti nosimo jedni drugima i da Bog pozna da smo Njegova djeca. To što prinosimo ovo koljivo, to znači da vjerujemo u Jevanđelje Hristovo, a ono kaže da je čovjek kao zrno koje ako ne padne u zemlju i ne raspadne se neće dati ni vidjeti ploda. Eto odgovora zašto mi ljudi i dalje umiremo i zašto smrt još uvijek vlada u ovome životu. Tako je isto i sa našim zemaljskim tijelom koje odlazi u zemlju od kojeg ga je Bog sazdao, a duša se vraća Bogu u koju je Bog udahnuo život i tako je postala duša živa”, besjedio je prota Nikola.
Dalje je podrobnije pojasnio zašto prinosimo koljivo, svijeće i zašto se sve osveštava vinom tokom pomena i parastosa za upokojene.
“Ne kuvamo samo običnu pšenicu, nego je zasladimo jer vjerujemo u sladost Carstva nebeskog, prinosimo i ove svijeće jer takvo treba da bude i naše stajanje pred Bogom, uspravno i svijetlo, da se svijetli svjetlost naša pred ljudima, da ljudi vide naša dobra djela i proslave Oca našeg koji je na nebesima, a sve to blagosiljamo ovim vinom koje nije ništa drugo do simbol Hrista Boga našega koji je krv Svoju prolio za nas i naše spasenje.
Neka bi Gospod primio naše molitve i upokojio sve naše srodnike, svima vama koji ste izgubili nekog vama dragog, naročito ako je to u nekim mladim godinama, da Bog podari utjehe i vjere u ponovni susret i ponovno viđenje, jer crkva je mjesto gdje se ponovo susrećemo sa drugima, ali ne samo živi sa živima, nego i mi živi sa upokojenima u duhu, u srcu, unutra u nama gdje je Carstvo nebesko, gdje smo svi sabrani oko Hrista pobjeditelja smrti i darodavca vječnoga života”, poželio je naposlijetku protojerej Nikola Pejović.
Tekst & foto: Boris Musić
