Na praznik Zadušnica, kada se Crkva Hristova naročito molitveno sjeća svih koji su se upokojili u nadi na vaskrsenje i život vječni, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici služena je Sveta zaupokojena liturgija. Svetom službom načalstvovao je protojerej Nikola Pejović, starješina hrama, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, kao i đakona Vedrana Grmuše i molitveno učešće vjernog naroda.
U svojoj besjedi, prota Nikola je podsjetio da je svaka Sveta liturgija „sabor vidljivog i nevidljivog“ – sabranje živih i upokojenih, svetih i anđelskih sila, oko jedne Čaše – Tijela i Krvi, samog Gospoda Isusa Hrista.
„Sabrali smo se oko Tijela i Krvi Hristove da čujemo riječ Božju, vječno živu i vječno savremenu, koja važi za svakoga čovjeka i za sva vremena“, naglasio je on, ističući da Liturgija nije samo događaj, već istinsko zajedničarenje u Duhu Svetome.
Govoreći o dubini liturgijskog sabranja, otac Nikola je podsjetio da su na diskosu – tom svetom sasudu – sabrani i Presveta Bogorodica, i svi svetitelji, i svi naši srodnici po duhu i po tijelu.
„U centru tog sabranja je Agnec – Jagnje Božje. Sve se sjedinjuje u jedno Tijelo i jednu Krv Hristovu, što znači da smo svi kršteni udovi Hristovi, prizvani da Hristom mislimo, Hristom govorimo i Hristom živimo.“
Tako je prota Nikola podsjetio da je Crkva jedno živo Tijelo koje jasno svjedoči najradosniju vijest, da smrt nema posljednju riječ. Upravo zato Zadušnice nisu dan beznađa, tuge, već dan ljubavi, molitve i tihe, ali sigurne nade u Vaskrsenje i život vječni i neprolazni za koji je i svaki čovjek stvoren.
U daljem obraćanju o. Nikola posebno ističe da je molitva za upokojene najuzvišeniji izraz ljubavi prema onima koji su nas pretekli u vječnost.
„Dok smo živi, dužni smo jedni drugima činiti dobro. Za one koji su se upokojili – dobro činimo molitvom, prinosom i milostinjom“, kazao je prota i naglasio da je Crkva ustanovila četiri dana tokom godine upravo da bi se vjerni sabirali u hramu, pisali imena svojih srodnika, prinosili koljivo – simbol vaskrsenja i novog života – i palili svijeće kao znak svjetlosti Hristove koja obasjava i ovaj i onaj svijet.
„To je istinski način da izrazimo ljubav prema našim upokojenima“, poručio je otac Nikola.
Podsjećajući na duboku hrišćansku istinu da grob nije kraj, već prelaz sa ovog prolaznog u vječni život, otac Nikola je naveo i znamenite riječi sa epitafa velikog dobrotvora Ilije Milosavljevića Kolarca:
„Grobovi su vječne žizni dveri, svaki smrtnik kroz njih mora da prođe. Blago tome ko sa čistom vjerom iz ovoga u onaj život dođe.“
I upravo u Svetoj liturgiji, kako je naglašeno, ovaj i onaj svijet doživljavaju svoju sabirnu tačku – u Hristu, koji je Vaskrsenje i Život. Na kraju, upućena je molitva da Gospod sve naše srodnike po duhu i po tijelu upokoji u Carstvu nebeskome, a svima koji ih se sjećaju podari utjehu, blagoslov i duhovni napredak.
Nakon zaamvone molitve, sveštenstvo je služilo pomen za pokoj duša svih preminulih, uz molitvu da ih Gospod upokoji u mjestu svijetlom, u mjestu cvjetnom, u mjestu odmora, odakle je odbjegla svaka bol, žalost i uzdisanje.
Tekst, foto: Boris Musić
