Na putu prema Skadru, mojoj davnašnjoj želji da posjetim ovu staru srpsku prestoinicu prebirem pročitana sjećanja i uspomene mnogih vijekova i ljudi koji su u ovom gradu pisali, pjevali i izvještavali o radostima i tugama.
Put vodi krivudavo prema granici koju treba preći, a sa desne strane, nadohvat ruke vide se obrisi kuća mjesta Kopljik. U gnijezdu smještenom između kamenitih vrhova kažu mi smješten je grad Skadar. Orao lako može preletjeti, ali čovjek može i mora proći dosta krivudavog druma da bi stigao do ovog prestonog grada.
Ne primjećujem nikakvu razliku između ljudi sa ove i one strane granice, ali granica obilježava da je to prostor pod kontrolom jedne države. Gledam nazive mjesta s ove strane granice su Bajice, sa one druge strane granice su isto takva mjesta, samo piše slovo ”z” po kome se razlikuju. Na putokazu piše Vraka, koje mi probudi sjećanje na Viktora, nekada episkopa Skadarskog, koji je 1934. godine bio primoran da se, zajedno sa tri stotine porodica, iseli iz područja Vrake i da svoje utočište potraži u manastiru Visoki Dečan, koji su bili poslednja stanica u njegovom ovozemaljskom životu i od 1938. godine njegovo tijelo počiva u grobu postavljenom uz manastirsku crkvu manastira Visoki Dečani.
Putujemo dalje, zastajkujemo kraj nove crkve posvećene Silasku Svetog Duha na apostole Srpske Pravoslavne Crkve, pored koje je dosta nepogažene trave po čemu zaključujem da se crkva rijetko otvara. Po blagosti koja se oko nje osjeća, osjeća se da tu anđeli služe Liturgiju i saslužuju preminuli i na drugom kraju sahranjeni episkopi i sveštenomučenici koji su dio svog zemaljskog života provodili na ovom prostoru. I konačno, ulazimo u grad Skadar, i zastajkujemo kraj jedne kafanice ispred koje sjede srednjovječni ljudi, blagog izraza lica i toplih očiju. Nemam dovoljno riječi da opišem taj osjećaj i taj doživljaj. Kada sam pružila ruku čovjeku omanjeg rasta i toplih očiju u koje se može smjestiti svako ljudsko biće, svaki čovjek, bilo koje boje kože, rasta i uzrasta, religiozne pripadnosti ili onaj ko ne pripada ni jednoj religiji, mada ne postoji ni jedan čovjek na svijetu koji ne pripada Bogu, jer nas je Bog sve stvorio, a to što neko misli da ne vjeruje u Boga to je samo misao, a ne i stvarnost. Taj čovjek je imenom Pavle, prezimenom Brajović – predsednik udruženja Srba u Albaniji: „Morača – Rozafa“. Pošao je sa nama da nam pokaže crkvište manastira Svetog Nikole koji je podizala i u kojoj se zamonašila kraljica Jelena Anžujska, a koje je sada obraslo šikarom. Okolo su kuće, a i udžerice mnogodjetnih romskih porodica čije vesele crne oči i ljubopitljivi pogledi ispraćaju svakog prolaznika. Cesta nije šira, na tom mjestu, od tri metra i samo dva koraka dalje i već se nalazite na obali rijeke Bojane.
Sa tog mjesta pruža se pogled na tvrđavu u kojoj su posle četvrtog vijeka sjedili srpski kraljevi koje su posle smjenjivali razni osvajači ovog divnog grada. Ne znam zašto, ali potpuno isti osjećaj mi je bio kada sam prvi put bila u Pećkoj patrijaršiji i sada u ovom prestonom gradu; kao da sam kod kuće, kao da sam tu bila pa sam nekud na kratko otišla, a uvijek se čovjek rado vraća kući. Prolazimo pored spomenika ogromnih pet ljudskih figura oslobodilaca Skadra u Drugom svjetskom ratu, od kojih su trojica srspkog porijekla. O, kako mi ovaj grad djeluje pitomo, kako su izmješane i skromne kuće i petozvjezdični hoteli.Gledajući u smjeru tvrđave sa desne strane je zgrada teatra Miđeni. Naziv Miđeni ne može na prvi pogled ukazati da se radi o srbinu Milošu Đorđijevom Nikoliću. Zaključujem da su imena prolazna, a Bogom stvoreni DNK sklop vječan. Čudim se putokazu na kome piše Velipoje, gledam otkud Veliko Polje ovde. Idemo do manastira Svetog Sergija i Vakha od koga je ostao jedan zid i komadić sačuvane freske. Vozimo se kroz sela, ali poljskim putem, i dolazimo do manastirskog zida ispred kojeg su dosta svježi latinski grobovi, sudeći po nadgrobnim spomenicima.Rijeka Bojana koja brzo teče pored ostataka manastira tako odnoseći komad po komad manastirskog zemljištasada se ukroćava svježim nasipom od nemalog kamenja koji bi joj trebao biti brana da ne odnosi zemljište i tragove istorije. Jelena Anžujska uredila je ovaj prostor Srpske Pravoslavne Crkve i grobove srpskih kraljeva od Bodina pa naprijed u istoriji. Ali, pijesak i ljudske neruke sakrile su od očiju njihove grobove ali koje duboko u zemlji čuva Gospod i sigurno će ih otkriti neki njihovi potomci u času kad oni budu dostojni, kao i svi mi, da to ugledamo.
O, Gospode, kako je divan zalazak sunca na tom dijelu rijeke Bojane koji igrom svojih crvenkastih zraka obasjava zid manastira Svetog Sergija i Vakha. Razmišljam i vjerujem da će ovi Svetitelji omogućiti da se ovaj manastir obnovi, ako ne u carskom sjaju kakav je bio, ali da se u njemu opet služi Sveta Liturgija i uznose molitve za njegove ktitore i priložnike koji su u nebeskom carstvu i za one koji se nalaze još u ovom zemaljskom životu. Sa zrakama zalazećeg sunca na Bojani krećemo da posjetimo prostorije udruženja gdje nam je predsednik Pavle kroz slike koje se nalaze na panoima u tom prostoru omogućio da saznamo sve o želji poluostvarenoj Srba koji žive u Albaniji, bez obzira na religijsku pripadnost, da nauče jezik svojih predaka – Srpski jezik.
Odlazimo iz Skadra, kad se uveliko spustila noć sa željom i pozivom da koliko iko može pomogne ovom Udruženju da poštujući državu u kojoj se nalaze nauče i jezik svojih predaka. Kad bi svi mogli imati takvo srce kao što je široko srce Pavla Brajovića da prihvatimo i poštujemo sve ljude, mogli bismo očekivati vraćanje svakog čovjeka ka njegovom Tvorcu.
Prof. dr Stanka Stjepanović,
redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu 12/13. oktobar 2023. godine Cetinje-Skadar
