Jeromonah dr Amfilohije Radović „Umrite popovi ili ubijanje pamćenja“ (1981)
U rubrici „Zapisi iz stare štampe“ predstavljamo vam zanimljive tekstove iz stare crkvene štampe i periodike.
U prvom prilogu rubrike „Zapisi iz stare štampe“, možete pročitati tekst „Umrite popovi ili ubijanje pamćenja“, koji je zapisao jeromonah dr Amfilohije Radović, potonji Mitropolit crnogorsko-primorski. Tekst je probitno objavljen u Novinama Srpske patrijaršije „Pravoslavlje“, br. 349. oktobar 1981. str. 5-6.
U tekstu nam tadašnji profesor Bogoslovskog fakulteta Srpske pravoslavne crkve, zapisuje kakvo je stanje drevnog Markovog manastira (Manastir Sveti Marko Koriški) i Isposnice Prepodobnog Petra Koriškog kod Prizrena. Te 1981. godine, o Vidovdanu, kada je posjetio Markov manastir i u blizini Isposnicu Prepodobnog Petra Koriškog, jeromonah dr Amfilohije Radović bio je izaslanik Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne crkve, na maturskom bogoslovskom maturskom ispitu zrelosti u Bogosloviji Svetih Kirila i Metodija u Prizrenu.
Fotografije koje dajemo u prilogu fotografisao je sadašnji paroh prizrenski sveštenik Jovan Radić, kome blagodarimo, i Dragan Jovanović (slikano 1992. preuzeto sa fb profila)
Neka bi Bog dao, da se i ove drevne svetinje Markov manastir i Isposnica obnove, molitvama i zastupništvom svih kosovsko-metohijskih svetinja, i da u njima ponovo zapoje Sveta liturgija, pjesma Neba i zemlje, na dobrobit svega srpskog roda, kao i svih ljudi koji žive u blizini ovih drevnih svetinja.
Jeromonah dr Amfilohije Radović:
„Umrite popovi ili ubijanje pamćenja“
U okolini Prizrena na rijeci Koriši, iznad istoimenog sela, postoji iz starine Markov manastir. A sat hoda od njega uz rijeku, skrivena vrletnom stijenom i provalijom, isposnica Prepodobnog Petra Koriškog. I jedna i druga svetinja imaju svoju dugu i mukotrpnu istoriju, ali i svetu, i svijetlu, i krstonosnu, kao i sve Kosovo.
U isposnici Prepodobnog Petra Koriškog čuva se i danas mjesto njegovog pogrebenja u stijeni (Svete Mošti mu se nalaze u manastiru Crnoj Reci kod Ribarića). Ha mjestu gdje se on podvizavao, oko njegovog Svetog groba i spomena, obrazovala se vremenom pustinjska naseobina, neka vrsta skita monaškog, koja se pretvorila u jedan od značajnih duhovnih centara Srbije XIV i XV vijeka, pa i kasnije, sve do novijeg vremena.
Isposnica je u vrijeme cara Dušana postala metoh manastira Hilandara. U njoj se u to vrijeme podvizavao pustinjak Grigorije, za koga se misli da je on onaj nepoznati sastavljač „Žitija kraljeva i arhiepiskopa srpskih“, započetih arhiepiskopom Danilom II. Grigorije je vjerovatno pripadao grupi čuvenih monaha „sinaita“, koji su svojim djelom i podvigom onebesili Srbiju toga vremena.
Tu se, jedno vrijeme, zajedno sa pustinjakom Grigorijem, podvizavao i prvi iguman manastira Svetih Arhanđela kod Prizrena, zadužbine cara Dušana, Jakov Serski, potonji mitropolit. Oba pripadaju divnom i preporoditeljskom pokretu XIV i XV vijeka, poznatom pod nazivom sinaitsko-svetogorskog isihazma, pokretu koji je duhovno obnovio i objedinio sve pravoslavne narode i pripremio ih da izdrže dugovjekovno agarjansko, odnosno tatarsko ropstvo, a srpske zemlje obdario hramovima čudesne arhitekture, freskama i ikonama posebne ljepote i topline, književnim djelima, originalnim i prevedenim, od iz uzetnog značaja, no, prije svega i iznad svega, brojnim Svetiteljima Božijim, koji su bili i ostali narodni vaspitači i prosvjetitelji i iscjelitelji narodne duše kroz vjekove.
A u kakvom su stanju danas isposnica Prepodobnog Petra Koriškog i Markov manastir? Njima vlada „mrzost opustošenja“. Pećinska stijena, uklopljena nekada u hram, sa ostacima fresaka iznad groba Prepodobnog Petra i u dijelu oltarske apside – jedini su svjedoci da je to nekad bilo ognjište vrlina i podviga, da je to bilo mjesto koje je vjekovima okupljalo duše žedne vječne Istine i nestvorene Ljepote; jedini svjedoci koje polako, ali sigurno razaraju vrijeme i nemar, i koje ubijaju ljudi ispunjeni duhovnim sljepilom i bezumljem.
Jer, koji je najbolji način da se progna iz istorije i duhovno ubije jedan čovjek, bilo koji, i jedan narod, bilo koji? Da se ubije, u njemu njegovo istorijsko sjećanje i pamćenje, i da se unište svjedoci koji bude to pamćenje. Koriška isposnica jedan je od svjedoka istorijskog pamćenja i uzrasta srpskog naroda. I, eto, nečija ruka je počela da obija sa pećine i da pokuša da, na taj način, „ubije“ na njenim zidovima naslikane Svete likove i prizore, te svjedoke naše preobražene i obožene prošlosti i taj putokaz ka svjetlosti današnjoj Koriši i njenoj okolini, „vo tmje i sjeni smertnej ležaščej“ („koja leži u tami i seni smrtnoj“).
Divna freska Vavedenja Presvete Bogorodice, naslikana na stijeni nekadašnje oltarske apside, to gnijezdo nebeske ljepote u divljoj pustinji savijeno i vjekovima očuvano, obesvećeno je najprljavijim crtežima i natpisom: „Umri po pi“ – „Umrite popovi“!
I, zaista, to uvijek ide zajedno: freska, svetiteljski likovi, popovi, kultura i narod koji ih je iznjedrio. To se zajedno rađa i živi, i zajedno umire, bude li osuđeno na smrt. A ova naša „altamirska pećina“, mnogo ljepša i bogatija od one pradrevne španske – osuđena je na smrt! Sigurnu smrt. Bez presude, ali izgleda, i bez pomilovanja. Još malo neka se ovako produži, pa je više neće ni biti osim u knjigama i štampanim istorijama.
Što se, pak, tiče manastira Svetoga Marka, podignutog na okomitoj stijeni, na rubu koriške litice, ni sa njim stvari ne stoje ništa bolje. Manastirske zgrade, u kojima su prije Drugog rata još uvijek živjeli monasi, srušene su u toku rata. A hram i zvonara se polako urušavaju od rata do danas, prepušteni divljoj prirodnoj i ljudskoj stihiji.
Svaki pokušaj Episkopije prizrenske da ih očuva pokazao se uzaludnim. Nedavno je spaljen i ikonostas na sredini hrama sa svim ikonama. Vrata hrama su u nekoliko mahova bila izvaljivana. Posljednja, koja su bila od gvožđa, postavljena prije godinu dana, i ona su netragom nestala, tako da hram zjapi otvoren. Rešetke na prozorima iskrivljene su. Grob velikog srpskog prosvjetnog dobrotvora i zadužbinara iz 19. vijeka, Sime Igumanova i njegovih poditelja, oskrnavljen je i razbijen. Od mermerne ploče sa natpisima ostala su samo parčad, ubačena u hram. A na samom grobu nađosmo, uoči Vidovdana ove 1981. godine, uspravljena dva friška ljudska izmeta…
Ne zaboravi, čitaoče, to je onaj isti Sima Igumanov čija divna Zadužbina krasi prestonicu ove zemlje: eno je na Terazijama u blizini Narodne skupštine, preko puta hotela „Moskve“. Njegov fond, ostavljen testamentom Prizrenskoj bogosloviji, i dan-danas neko obilato koristi, istina, suprotno volji darodavca. Ko bi još vodio računa o darodavcu, njegovom grobu, njegovoj posljednjoj volji? Što se fonda, pak, tiče, e to je već nešto sasvim drugo… Uistinu „dostojan“ spomen i njemu i onom vodu srpske vojske koji su Arnauti Kabaši iz okoline pobili na prevaru 1915. godine, pa ih bacili niz stijenu u provaliju pred samim manastirom!
Posljednju preostalu ikonu iz ovog opustošenog hrama i obesvećenog mjesta nađosmo čudom Božijim, blagodareći zracima zalazećeg sunca i o. Jovanu Radosavljeviću, nastavniku Prizrenske bogoslovije, koja jedina nikad ne zaboravlja svoga i narodnoga dobrotvora Simu. Radi se o ikoni Bogorodice sa spaljenog ikonostasa. Vidi se da je i ona gorjela, ali nekim čudom nije sagorjela, nego je bačena prije više mjeseci niz strminu prema rijeci Koriši, pa se zaustavila na pedesetak metara od hrama, da bi je tu otkrio odsjaj pozlaćene podloge, i to u posljednjem trenutku.
Krenula Majka, šta li, za svojom pobijenom djecom! Kao nekad na Golgotu za svojim sinom Prvencem. A sunce na zahodu, splelo Njoj i njima oreol od svojih zraka, i podarilo nama njen sveti lik, na utjehu. I radi očuvanja nade da je, ipak, Svjetlost i devstvena Ljepota jača i moćnija od tame i rugobe i podivljalih strasti.
Tako od pamtivijeka biva: uvijek ostane bar jedan svjedok zločina. U ovom slučaju, svjedok koji optužuje i opominje, ali ne mržnjom i osvetom, nego suzom i ljubavlju! A od te opomene ima li strašnije za ljude i narode koji nijesu izgubili savjest i pamet – i pamćenje.
(Priredio mr Aleksandar M. Vujović,
profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog
i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore)
