Danas je na monaškom groblju manastira Gornji Brčeli u Crmnici sahranjena monahinja Isihija (Krivokapić).
Svetom zaupokojenom Liturgijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, arhijerejski namjesnik barski, uz sasluženje protojereja Jovana Plamenca, paroha barskog, jeromonaha Nikona (Kokotovića), igumana manastira Donji Brčeli i jereja Krsta Plamenca, paroha crmničkog.
Monaško opijelo služio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije, koji se na kraju sabranima obratio besjedom.
Mitropolit Metodije je u uvodu poučio o pojmu smrti i njenom porijeklu, rekavši da je ona nastala u vrijeme Adama i njegovog kršenja Božije zapovijesti. Pojasnio je da smrt tada nastupa kao poljedica grijeha bogootpadništva našeg paraoca Adama i useljava se u ljudski rod da razgradi sveukupno biće ljudsko sazdano po liku Božijem, ali da nas Bog ipak ne ostavlja, nego šalje Sina svog jedinorodnog koji ostavši do kraja Bog, postaje i čovjek-istovijetan nama u svemu osim grijeha.
„A onda, u dane je poslao i Sina svoga ljubljenoga da postane jedan od nas, ostavši do kraja Bog, a postavši čovjek, po prirodi u svemu istovijetan sa nama osim u grijehu. Uspostavio je Novi Zavjet. Zavjet ljubavi kroz žrtvu Sina svoga jedinorodnoga; ne nekog izabranog čovjeka ili angela, nego samoga Sina svoga, koji je propovijedajući nam i učeći nas, stradao. Evo i kroz te dane prolazimo, opominjući se i sjećajući se Njegovog života ovdje sa nama na zemlji. Njegovoga stradanja i ushođenja u Jerisalim, da bi kao prvina iz mrtvih vaskrsnuvši, obnovio ljudsku prirodu razdijeljenu i rascijepljenu grijehom i smrću i pokazao svojim vaskrsenjem i vaznesenjem smisao i cilj našega života, onoga gdje je nama mjesto i za šta nas je Gospod, stvarajući ovaj svijet u svemu dobar i divan, naznačio kao krunu cjelokupne tvorevine, a onda i svi oni koji su za Njim sljedovali, Hristu Bogočovjeku, idući evo 2.000 godina i noseći svoj krst. Idu smjerno, nadajući se i znajući duboko, u svom srcu osvjedočeni blagodaću Božijom taj predukus vaskrsenja i života u zajednici sa živim Bogom.
Naša sestra Isihija živeći pod svodovima i blizu pećine Dajbabske gdje se, kog smo ovih dana proslavili, starac Simeon podvizavao i Bogu molio i koja ga je ljubila pa je na njegov dan, došla u manastir svoga spasenja, a onda odrekavši se svega iz ovoga svijeta, sagnula glavu i privila na poslušnost brzu i ispunjenje svih Božijih zapovijesti i trudeći se po svim svojim silama koje joj je Bog dao u ovoj svetoj obitelji da ispunjava po mjeri blagodati koju joj je Gospod dao, ne žaleći sebe. A onda i na dan Svetoga Lazara Četverodnevnog primila monaški postriig iz ruku Vladike Joanikija ovdje u ovoj svetoj obitelji i kroz sve njeno stradanje koje je nosila tako divno, stameno trpeljivo, koje joj je Bog dao, a stradanje je, koliko god spolja izgledalo nama ljudima koji gledamo tjelesnim očima i posmatramo i rasuđujemo logikom ovoga svijeta, strašno i neshvatljivo, to njeno stradanje je ona ponijela tako lako, pa je onda u toj svojoj bolesti, Bog dao da bude to blagoslov za nju i njen život i za cijelu zajednicu u kojoj se podvizavala. Koliko god da je to spolja teško izgledalo. Onoliko puta koliko sam dolazio, svaki put sam vidio blagoslov Božiji na njoj i na ovoj svetoj obitelji koja zajedno s njom nosi njenu bolest. Tu sam vidio ispunjenje Hristovih riječi da ta ljubav koja nosi bremena drugih i bližnjih svlači obilno blagodat Božiju i da nema tog tjelesnog pojedinačnog podviga ljudskog, monaškog hrišćanskog, većeg od te ljubavi gdje neko nosi svoj krst trpeljivo i zajednici koja učestvuje u tome.
Svi veliki Božiji ljudi, svi znamo za Avu Justina, rodio se na Blagovijesti, upokojio se na Blagovijesti, imaju neku simboliku kroz koju hoće Gospod nešto da nam kaže. Tako i njen hod kroz ovaj život gdje ušla na dan Svetog Simeona Dajbabskog, prijatelja Ave Justina, a na taj dan krenula u susret ljubljenome svome Gospodu, nam nešto govori. O blagoslovu Božijem i njenoj spremnosti za prelazak u taj drugi ljepši svijet i to njeno postriženje na Svetog Lazara Četvorodnevnog koga sutra proslavljamo. Evo i nju na taj dan ispraćamo. Prošla je sve dane Velikoga posta. Danas se završava Veliki Časni post i nastupaju Cvijeti i Strasna nedelja, ali je Veliki post završen sa današnjim danom.
Ona ga je do posljednjeg dana prošla u ovome životu, ali taj ulazak u nebeski Jerusalim, Gospod joj je odredio da s Njim uđe. Prekosutra slavimo Njegov ulazak u Jerusalim, a molimo se da to bude i Isihijin ulazak u nebeski Jerusalim gdje nema više bolesti ni žalosti ni uzdisanja, nego gdje gledanje lica Božijega veseli sve od vijeka svete Njegove.
Njima Gospod da je pribroji i da je upokoji u naručju Avraama i pravednicima pribroji“- besjedio je Mitropolit Metodije.
Visokopreosvećeni vladika Metodije na kraju je istakao da je Gospod sestru Isihiju udostojio divne hrišćanske končine i usnuća nakon ispovijesti i pričešća.
„Obnovila je onu zajednicu narušenu još od Adama njegovim grijehom, i ušla u zajednicu sa Bogom, do kraja Mu vjerujući, a ta vjera koja sada na ovim vratima njenim kroz koja prolazi i koja se zovu smrt se ukida, jer je vjera znanje nevidljivih stvari, a sad vrata kroz koja ona prolazi, a kroz koja ćemo svi mi proći, sad više nema nevidljivih za nju stvari i ta nada koju je krijepila ta vjera, ovdje u ovome životu i ona nestaje i ostaje samo ljubav, kao što je rekao veliki među apostolima, Pavle. Sama ljubav ostaje asko smo je stekli milošću Božijom u ovom životu.“
Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije na kraju je izrazio zahvalnost svom ljekarskom osoblju koje je učestvovalo u liječenju monahinje Isihije, prizvavši Božiju blagodat na sve njih.
Monahinja Isihija (Krivokapić) upokojila se u srijedu, 1. aprila.
Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko -primorski g. Joanikije juče je monahinji Isihiji odslužio mali pomen.
Lana Ostojić
