U okviru „Trgu od ćirilice”, sinoć, 27. avgusta, u navečerje praznika Uspenija Presvete Bogorodice, slave manastira Savine, u manastirskoj porti održana je tradicionalna Svetouspenska akademija. Na akademiji su o fototipiji Šestodneva Nikona Jerusalimca – rukopisne knjige iz zbirke manastira Savina, kao i o Episkopu bokokotorskom Gerasimu Petranoviću, govorili Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, prof. dr Đorđe Bubalo i prof. dr Mikonja Knežević.
Program su pjesmom ukrasili Marija Vidaković i Savinski horić, a vodila ga je Teodora Kovač, koja je i kazivala svoje stihove posvećene Sv. Kirilu Bezdinskom i Baošićkom.
Čestitajući praznik koji „raduje sve hrišćane u cijeloj vaseljeni, raduje i nebo i zemlju, jer otkriva tajnu našega spasenja, tajnu smisla ljudskoga života ovdje na zemlji, a time i tajnu smisla čovjekovog stvaranja”, Mitropolit je naglasio da su duhovne savinske svečanosti u tradiciji Herceg Novog i cijele Boke:
„Nekako sam po ljudskoj slabosti pomišljao da će poslije velikih istraživanja znamenitog profesora Dimitrija Bogdanovića, koji je izučavao savinske rukopise u više navrata, mnogo vremena proteći dokle se ne pojave novi istraživači tog formata i te spremnosti za izučavanje naših korijena, na koje smo oslonjeni, koji su živi i iz kojih crpimo životvorne sokove života.”
Te je sumnje, kazao je Mitropolit, opovrgao rad profesora Đorđa Bubala i Mikonje Kneževića, koji su uložili veliki trud i znalački priredili fototipsko izdanje Šestodneva Nikona Jerusalimca, omogućivši nam „ovaj veliki događaj za našu kulturu, i za srpski jezik i ćirilično pismo jedno veliko svjedočanstvo”.
On je posebno istakao sjajnu studiju profesora Kneževića o našoj duhovnosti i kulturi 14. i 15. vijeka
„Dok sam čitao ovu njegovu studiju, nekako sam pokušavao da osjetim to vrijeme 15. vijeka istorije srpskog naroda i u Zeti i u Srbiji, jer sve je to bio jedan duhovni prostor. Na zalascima naše srednjovjekovne slobode i carstva Nemanjića imamo jedno tako intenzivno kulturno stvaralaštvo i jednu pitku, veličanstvenu i isihastičku duhovnost, koja je ukrijepila dušu našeg naroda da se osposobi da ponese svoj krst u vjekovima koji su dolazili, koji su bili prepuni iskušenja – vjekovi turskog ropstva, vjekovi bez svoje države, bez svoga oslonca, osim u Crkvi Božijoj, u našoj svetoj vjeri i u našoj kulturi.”
Kada sagledavamo ove naše vrhunske kulturne domete, nekako nam je jasno i kako smo opstali, kazao je Mitropolit Joanikije, jer su te duhovne vrijednosti „temelj svega, pa i države. I ko sačuva duhovne temelje, on je obezbijedio i svoju prošlost, da se ne zaboravi, i svoju sadašnjost i svoju budućnost”.
Govoreći o vrijednosti rukopisnog nasljeđa 15. vijeka, Mitropolit je naglasio da je ono izuzetno upravo zbog okolnosti u kojima je nastajalo:
„Kad odete na ostrva Skadarskog jezera i pogledate te svetinje, koje su čudom Božijim opstale, možete vidjeti jednu čudesnu stvar – da se u malom prostoru, i u ogromnoj tjeskobi, mogu stvarati velike stvari i velika djela”, a da Šestodnev Nikona Jerusalimca u svakom pogledu spada u vrh naše srednjovjekovne pismenosti, duhovnosti i kulture.
„Možemo biti ponosni što su na području današnje Crne Gore nastali takvi spomenici srpske pismenosti, od Miroslavljevog jevanđelja i svetosavske Krmčije do Goričkog zbornika i do ovoga Šestodnevnika, zbornika koji je reklo bi se ponajviše namijenjen monaštu Zetske svete gore, a zapravo namijenjen je svima nama”, kazao je Mitropolit, i dodao:
„Naravno, treba i da se zapitamo zašto se Crna Gora ne bavi dovoljno svojim korjenima? Zašto se stidi svoga ćiriličnog pisma, svoga porijekla, svojih korijena, svoga nasleđa, kad je ono tako bogato da se možemo s njime ponositi svuda i na svakom mjestu?”
Na samom kraju, Mitropolit je čestitao profesorima Bubalu i Kneževiću i zahvalio im se na trudu, znanju, umijeću i ljubavi, prizvavši na njih svaki Božji blagoslov i puno uspjeha u njihovom daljem radu.
„Ove večeri, kada predstavljamo fototipiju Šestodnevnika Nikona Jerusalimca, jedan od najvrednijih rukopisa Savinske zbirke, lepa je prilika da se podsetimo blaženopočivšeg Episkopa Gerasima Petranovića o 120-godišnjici njegovog upokojenja”, kazao je na samom početku svoje riječi profesor Đorđe Bubalo, naglasivši da je Episkop Gerasim voleo Savinu, često u njoj boravio, kao i da je bio poznat po tome što se brižno starao o manastirskoj riznici, pogotovo o njenoj rukopisnoj zbirci.
Za ličnost potonjeg episkopa, a tada još uvek mladog Georgija, naglasio je prof. Bubanja, od velikog je značaja bilo rano djetinjstvo u kom su mu roditelji usadili „čisti duh pravoslavlja i srpske narodnosti, što sam ga takoreći s materinim mlijekom sisao i u kojemu sam se još kao dijete u roditeljskom domu uzgojio”, koji je „ostavio duboku klicu u mom srcu, te me je duh taj rukovodio kroz cio život”, kao je u autobiografiji zapisao sam Episkop Gerasim.
Upoznavši prisutne sa najznačajnijim momentima iz života blažene uspomene Episkopa bokokotorskog Gerasima, tog za naš narod u Dalmaciji i Boki, ali i šire od toga, izuzetno značajnog crkvenog i narodnog pregaoca 19. vijeka, prof. Bubalo je istakao da se on još kao arhimandrit u srpskom učenom svetu pročuo zbog svoga književnog rada, te je postao počasni član Matice srpske, a 1870. i Srpskog učenog društva, preteče današnje Srpske akademije nauka i umetnosti.
Kao eparhijski arhijerej ostao je poznat po tome da je nastojao da se stara o svakom dijelu svoje eparhije, rekao je prof. Bubalo: „redovno ju je obilazio i u razgovorima sa sveštenstvom, sa monaškim bratstvima utvrđivao koje su njihove potrebe, a koji izazovi. Takođe, starao se o tome da što više podrži i širi obrazovanje na srpskom jeziku. Podsticao je roditelje da svoju decu, i mušku i žensku, daju u preparandije, odnosno učiteljske škole, da bi se što više širila nastava na srpskom jeziku”. Osim toga, dodao je prof. Bubalo, „svuda je podučavao narod da se drži svojih običaja, smatrajući s pravom da je to jedno od glavnih uporišta očuvanje identiteta. Prilikom obilazaka svoje dijeceze, za svečanim obedima prilikom okupljanja, uvek je voleo da sviraju gusle i da se igra kolo”.
Nacionalni rad Episkopa Gerasima bio je „iskren, odlučan, svestran i dosledan, pojednako posvećen pastirskom radu, prosvećivanju, stipendiranju učenika i podsticanju naučnog rada”, rekao je prof. Bubalo, a Vladika je bio poznat i po svome dobrotvornom radu, koji je bio usko vezan za njegovu istrajnu težnju ka prosvećivanju naroda – osnivač je više dobrotvornih fondacija, među kojima i „Episkopa Gerasima Petranovića zaklada za zanatlije” i „Zaklada za siromašnu školsku đecu”. Ovu Vladičinu osobinu prof. Bubalo je sažeo citatom iz lista „Dubrovnik”: „Darežljiv i blage naravi, mnogu je sirotinjsku suzu osušio”.
Još je jedna velika zasluga Episkopa Gerasima – njegovo neumorno staranje za dobrobit manastira Savine, koji inače u drugoj polovini 19. vijeka nije materijalno dobro stajao: „Pretpostavlja se da je za uređenje manastira i očuvanje njegovog materijalnog položaja za vreme svoje arhijerejske službe dao preko 5000 forinti, što je ogroman novac bio u ono vreme”.
Pošto je u njegovo vrijeme postao letnja episkopska rezidencija, manastir Savina je u ličnosti vladike Gerasima dobio i „štedrog preporoditelja i brižnog čuvara svoje prebogate riznice”, o kojoj se naročito starao. Rukopisnu manastirsku zbirku dodatno je obogatio sa četiri rukopisne knjige, koje je otkupio od vlasnika i poklonio manastiru Savina, isto kao i jednu staru štampanu knjigu – Praznični minej Božidara Vukovića, štampan u Mlecima 1538. godine, kazao je prof. Bubalo, istakavši da je u isto vrijeme Vladika bio i „širokogrud u ustupanju manastirskih dragocenosti za naučni rad i nepokolebiv u odlučnosti da ne dopusti bilo kakvo otuđivanje manastirskog blaga”.
Kada je o ovom aspektu njegove djelatnosti riječ, prof. Bubalo je zaključio: „Da je bilo sreće da je ranije osnovana Bokokotorska episkopija, ili da je bar arhimandrit Gerasim, još pre no što je imenovan i rukopoložen, bio postavljen za bokokotorskog vikara dalmatinskog episkopa, sigurno bi još više starih i vrednih rukopisa i štampanih knjiga ostalo u Boki i bilo pribrojano rukopisnoj zbirci manastira Savina”
Profesor Mikonja Knežević je na početku svog izlaganja izrazio zadovoljstvo što je predstavljanje Šestodneva Nikona Jerusalimca upriličeno upravo u Savini, mjestu za koje su vezane znamenite ličnosti srpske kulture, među kojima su i Petar II Petrović Njegoš, Episkopi Gerasim Petranović i Nikodim Milaš i Vladika Nikolaj Velimirović.
Uporedivši djelatnost Nikona Jerusalimca pod patronatom zetske gospodarice Jelene Balšić, sa onom slijepog mudraca Mihajla Efeskog pod patronatom vizantijske princeze i istoričarke Ane Komnine, prof. Knežević je dočarao atmosferu i ambijent u kom su ta dva posvećenika duha radila: „atmosferu kelije i usamljenog duhovnog djelatnika pred svjetlošću voštane svijeće, gdje se svjetlost svijeta gasi da bi jedina realnost postala ona koju daje realnost knjige”, i u kakvom je nastajao Nikonov Šestodnevnik.
Po svom senzibilitetu i nastrojenju Šestodnev Nikona Jerusalimca, namijenjen žiteljima monaških nasebina na Skadarskom jezeru, bi se mogao ubrojati u priručnike za ispravno življenje, posebnu literarnu formu helenskog i ranohrišćanskog perioda, odnosno zbornike kraćih tekstova koji su služili da odgovore na izazove svakodnevnog života iz perspektive ili neke filosofske škole ili hrišćanskog podvižničkog monaškog života, kazao je prof. Knežević.
Provevši publiku ukratko kroz sadržaj Šestodneva, koji je nazvao „nekom vrstom skraćenog srpskog Dobrotoljublja”, i pokazavši da su izabrani tekstovi u njemu sabrani upravo sa ciljem da čovjeka preko neophodne introspekcije i samopoznanja dovedu do do krajnjeg cilja, koji je oboženje, prof. Knežević je zaključio da je ova knjiga, koliko reprezentativna za rekonstruisanje atmosfere 15. vijeka, u mnogome značajna i za nas danas: „jer posle kraha prosvetiteljstva i ideje progresa, posle kraha ideje da svjetlošću ljudskog razuma možemo saznati sve, uputi koji nam autori zastupljeni u ovoj knjizi saopštavaju – da se bez božanske svjetlosti ne može spoznati ni sam čovjek, a ni Bog, i dan danas su više nego dobrodošli”.
Profesor Knežević je na kraju svog obraćanja još jednom čestitao izdavaču ove dragocjene knjige, Zadužbini „Knez Miroslav Humski”.
Na samom kraju programa, okupljene je pozdravio savinski iguman, arhimandrit Makarije. On se zahvalio profesorima Bubalu i Kneževiću, svima koji su se potrudili oko fototipskog izdanja Šestodneva Nikona Jerusalimca, među kojima je istakao Zahumsko-hercegovačku eparhiju, njeno izdavaštvo i Pavla Ratkovića. Posebnu zahvalnost izrazio je Visokopreosvećenom Mitropolitu Joanikiju na neumornoj revnosti i poželeo mu da ostane „tako neumoran”, pod pokrovom i zaštitom Presvete Bogorodice.
Osvrćući se na teme kojima je sinoćna akademija bila posvećena, iguman je kazao: „Samo jednu stvar bih apostrofirao, a u vezi sa svim ovim što smo čuli: 2024. godine u Savinu se, posle 120 godina, vratio Sveti vladika Nikolaj. Nije se, doduše, vratio kao što je obećao u svojim Uspomenama iz Boke, da će se vratiti 1905, ali se vratio kao Sveti vladika Nikolaj, sa delićem svojih moštiju. Ove godine se vratio i Sveti Kirilo – otišao je kaluđer, a vratio se sveti. Videćemo šta nam dalje promisao Božji donosi u ovu svetu obitelj, koja je vekovima čuvala ovaj narod, ovaj kraj i održavala nas da ostanemo verni svojoj Crkvi, pravoslavnoj veri i Bogu Živome”, zaključio je iguman Makarije.
Među publikom koja je ispunila manastirsku portu bili su i sekretar EUO Mitropolije crnogorsko-primorske protojerej–stavrofor Igor Balaban, generalna konzulka Republike Srbije u Herceg Novom gđa Jasmina Milačić, kao predsjednik i potpredsjednik Opštine Herceg Novi, g. Stevan Katić i g. Ivan Otović.
Izvor: SPCO topaljsko-hercegnovska
