Zdravko Krivokapić, predsjednik Vlade Crne Gore
“Vaša Svetosti, dragi ustoličeni Mitropolite crnogorsko-primorski gospodine Joanikije, Vaša visokopreosveštenstva, bogoljubivo monaštvo, sveštenstvo, draga braćo i sestre, ekselencije!
Meni danas nedostaju riječi da bi bilo šta kazao, a što bi ovaj dan učinilo, ljepšim, radosnijim i što je najvažnije, hristoljubivijim. Današnji dan, nije dan nečije pobjede, jer pobjeda se ne mjeri odnosnom snaga, nego ko je za Hrista, ko je u Hristu, i ko je sa Hristom. Jedino je taj način života koji opredjeljuje i ono što je rekao naša Svetost, a to je vječni život.
Današnji dan je doživljen kao dan dostojanstva, dan dovoljnosti i dan svjedočenja naše vjere, koja se svjedoči saborno, ljubavlju i iskazivanjem poštovanja jedni prema drugima. Crna Gora je država koja je hristolika, i ona je najviše postala hristolika dolaskom našeg blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, postala je dodatno hristolika kada su litije učinjele Crnu Goru najblagodatnijom državom na planeti, te litije su izlile blagoslov na čitav narod ne samo u Crnoj Gori, nego i čitavom pravoslavlju. I upravo rezultat tih litija je i ono što je naš blaženog spomena Mitropolit Amfilohije, ostavio svima nama, a ostavio je dostojno naslednika. Naslednika, koji može da se nosi sa svim problemima, koji su vječiti problemi Crne Gore, borbe dobra i zla, istine i laži. To je nešto što se vječito nadvilo nad Crnom Gorom, i jedino su vladari crnogorski, zahvaljujući narodu i molitvama, uspijevali da dobro nadvalada nad svima, i da istina pobijedi, a pravda učini ono što je najvažnije, unizi krivdu. Ako imamo takav život u Crnoj Gori, ne čudi vas ovo velelepno okupljanje, koje se desilo i sinoć i danas, i evo ovdje saborno u ovom lijepom ambijentu, Plantaža Crne Gore, koje su ostale jedino državno preduzeće, koje može na ovaj način da sabere ovoliki broj ljudi.
I ono što želim da poručim svima vama, to je da je ova vlast ona koja se bori za slobodu vjere, ali i ona koja se bori za svaku građevinu, jer nije bitno ko se kako osjeća, nego da sve pridobijemo i da jedni druge zagrlimo, a ako tog zagrljaja ne bude, onda ćemo biti vječito podijeljeni. Zato je i najteža uloga našeg Mitropolita, koji ima u ovom trenutku posebni zadatak, da Crnu Goru izmiri, jer smo mi podijeljeni po svim šavovima, po šavovima istorije, ideologije, po šavovima različitog odnosa prema vjeri, jedni žele nekanonsku, a jedina ispravna je ona kanonska: Vi svi dobro znate, da je Mitropolit Amfilohije znao da pomiri Crnu Goru i to je uradio. Ako pogledate, iako su mu mnogi zamjerali, on je ujedinio dvije loze, lozu Nemanjića i lozu Petrovića, on je želio na taj način da kaže, da je sve moguće samo ako mi to hoćemo i upravo to govori o jedinstvu, koje mi treba da njegujemo, o jedinstvu koje ne smijemo da zaboravimo, oko koga treba da se sabiramo.
U znak zahvalnosti za prvi dolazak kao Patrijarha u Crnu Goru, želim da Njegovoj svetosti Patrijarhu Porifiriju uručim jedan skromni poklon, jer skromna država može da daje samo skromne poklone, a to je, Vaša Svetosti, žezlo, koje je drveno, koje je izrezbareno trudom ljubavlju, i upravo svjedoči ono što je Crna Gora. Na taj način Vi, kao naš duhovni otac, naš dobri pastir, vodite nas, onako kako su svi vaši prethodnici. Dozvolite da Vam uručim ovaj poklon.
Dragi brate i Mitropolite, ja znam da vama daju sve što treba jednom Mitropolitu, a ja znam da vi umijete da povlačite dobre poteze, u to ime mi smo odlučili da Vam poklonimo jedan neobičan šah, koji će da vas podsjeća na sve istorijske ličnosti Crne Gore i da vi uvijek kada mislite, da ste na gubitku, da ste matirani, povučete najbolji potez. Ja se nadam da ćete vi to znati da uradite u korist svih nas, pogotovo zbog onih koji to očekuju od Vas, na mogući najbolji način na koji ste to i do sada iskazivali.
Protojerej-stavrofor Slobodan Jokić, arhijerejski namjesnik nikšićki
Kao student Bogoslovskog fakulteta u Beogradu prvi put sam čitao Pismo svome episkopu Aleksandra Šmemana, i bio zadivljen njegovom liturgijskom i bogoslovskom slobodom. Naročito me dotakao njegov odnos prema svom episkopu koji je bio tako ličan, otvoren, smio, nedvosmislen, ali jasan i odgovoran i pun poštovanja. Zapitao sam se da li ću moći, ako ikada postanem sveštenik, uspostaviti takav odnos sa svojim vladikom. Moguće da sam negdje duboko u svome srcu i biću domolio takav odnos, koji se danas projavljuje u ukazanoj mi časti da se obratim Vama, mitropolite Joanikije, i svima vama uvaženi oci i draga braćo i sestre. I upravo je taj i takav odnos prema sveštenstvu obilježio dvadesedvogodišnje episkopsko upravljanje Budimljansko-nikšićkom eparhijom sadašnjeg mitropolita Joanikija. Ovo govorim u ime onih malobrojnih sveštenika koje je zatekao i onih mnogobrojnijih na koje je polaganjem ruku prizvao blagodat sveštenstva. U svom Episkopu imali smo očinsku podršku da, u slobodi i talantima koje nam je Gospod dao, svoj pastirski rad usredsredimo na povratak povjerenog nam naroda liturgijskom životu, da se parohijski život oduhovi i oživi i da on postane način našeg postojanja. Liturgija, Svete tajne i liturgijski ciklus crkvene godine ponovo postaju ono što treba da budu, centar parohijskog života. Crkva ponovo počinje da se doživljava kao Tijelo Hristovo, a što je još bitnije, ona tako i živi i to i jeste. To osjećamo i živimo i svi mi sabrani u njoj na liturgiji. Bogosluženje se opet shvata kao izvor života, otkrivenje i smisaono ispunjenje Crkve, sredstvo rasta i osvećenja, središte i ispunjenje njenog sveukupnog života i misije. Prirodno je da i u životu u ljudskim odnosima sasvim su prirodne i plime i osjeke, ali one nas nijesu spriječile da naši odnosi budu čistiji i ljudskiji, već su nam pomogli da dublje saznamo ko smo, šta smo, koliko dajemo sebe i od sebe i koliko Gospod daje sebe nama, a ujedno bivajući istinski svjesni krajnje ljudske slabosti i krajnje dobrote Božije. U našoj Eparhiji problemi se nijesu rešavali dekretima, koji u suštini i ne rešavaju stvari, jer kroz dekrete se razmišlja mehanički, oni, na žalost, služe da čak izmisle i spasenje čovjeka, ukidajući mu slobodu, to jest ukidajući čovjeka. Malobrojni problemi su rešavani iskrenim razgovorom, brižljivom očinskom poukom, koja je nekad sadržala i očinski prekor i ukazivanje na grešku, a opet sve u izgrađivanju odnosa i očuvanju crkvenog poretka. Vladika Joanikije nam je jasno davao do znanja da je nominalno i nerazumljivo pastirstvovanje izvor otuđenja naroda od Crkve i Crkve od naroda. Jer nije pojedinac samo dio neke konstrukcije, službenik nekog preduzeća, makar i duhovnog. Svi smo udovi jednoga Tijela, članovi jedne zajednice, gdje je svaki član ponaosob ne samo dio neke bezlične cjeline, ili prosto pomoć drugome, već svaki čovjek vozglavljuje cjelinu i cjelina je neutuđivi dio svakoga.
Vladiko, ovakav odnos koji ste sa na nama izgradili i omogućili Vašim rukovođenjem činio nam je i čini veliku radost. Jer radost je biti čovjek. Radost je silnija od života. Radost biva čim čovjek osjeti drugog čovjeka Hristom. Jer ga tako uvijek osjeća kao sabrata i to vječnog sabrata. Čovjek je radost čovjeku Bogočovjekom. Vaše visokopreosveštenstvo, način na koji služite Gospodu i svome rodu za nas je pojava stalnog prisustva Gospoda sa nama. U Vama gledamo savjest Srpske Crkve, i želimo Vam da u Mitropoliji zajednički sa povjerenim sveštenstvom i narodom, kako bi rekao otac Justin Ćelijski, stojite junački u slobodi kojom Vas Gospod Hristos oslobodi i da se ne date u jaram ropstva uhvatiti i vezati. A to se jedino može uspjeti ako čovjeku i ljudima služimo Bogočovjekom, preko Bogočovjeka, radi Bogočovjeka. Neka Vam on bude sve i svja u svim vjekovima.
Milutin Mićović, književnik
Vaša Svetosti, Patrijarše svesrpski Porfirije, dobrodošli u Crnu Goru.
Dobrodošli svi arhijereji pravoslavne vaseljene u Crnu Goru, pozdravljam svu braću i sestre pravoslavnoga znaka i našega kulturnoga i duhovnoga nasleđa ove naše tvrde i najtvrđe Crne Gore.
Čestitam mom bratu najmlađemu Joanikiju tron Petrovića na Cetinju. Najmlađi brat, ali ga zapade najuzvišenije i najteže mjesto. Ovdje smo danas sabrani i vidjeli smo kako je teško biti čovjek i biti pastir, i biti sveštenik, a kamoli Vladika u Crnoj Gori. To je bilo od pamtivijeka tako. Ovdje su sve sile sukobljene, ovdje je na djelu Gorski vijenac i Luča Mikrokozma, ovdje se sve sudara iz temelja. Ali naš nebeski pravoslavni, osijani nebom znak drži i da je danas čudom pobijedio i da je sve sile satanskog uma otrovo. I stavili smo ih pod noge. Danas je bilo vidno da se bez Božije sile ne može ratovati duhovni rat.
Danas u liku vašem ja vidim saborni lik vaseljenskog pravoslavlja ovdje u Crnoj Gori. Taj lik posvjedočili su naše Vladike Petrovići, posebno veliki Petar II Petrović Njegoš. Bez njega – šta činiti? Sa njim znamo. I možemo sve, uz Božiju pomoć. Živjeli, Hvala Vam što ste uveličali ovaj veliki, dostojanstveni, čudesni sabor, koji blagosiljaju nadam se i svi Petrovići.
Hvala vam.
Strahinja Bulajić, potpredsjednik Skupštine Crne Gore
Vaša Svetosti, Vaša Visokopreosveštenstva, Vaša preosveštenstva, Gospodo poslanici, Gospodo ministri, nasledniče krune Karađorđevića, časni oci, sestre monahinje, predstavnici Islamske zajednice, predstavniče Jevrejske zajednice,
Danas je veliki dan za Crnu Goru. Naš narod je dobio 56. Mitropolita crnogorsko-primorskog. Raduj se Crna Goro!
Visokopreosvećeni Mitropolite crnogorsko- primorski Joanikije, neka Vam je srećno i blagosloveno ustoličenje na svetosavski tron Svetoga Petra Cetinjskoga. Ja Vam želim, a odavno se poznajemo, i znam da će tako biti, da ćete čvrsto i jasno, glasno i stameno, kao i do sad, gaziti stazom Svetoga Save, Svetoga Petra i Svetoga Vasilija. Današnje stanje u Crnoj Gori, a to Boga mi nije nikakva tajna, u poslednjih 25 godina, vrlo je kompleksno. I ja znam, i naš narod to pokazuje svakoga dana, koliko mu je stalo do pravoslavlja, da će Vaša smirenost, i Vaša mudrost mnogo doprinijeti da prevaziđemo ovo stanje.
Vaše Visokopreosveštenstvo, na mnogaja ljeta!
Eliezer Papo, vrhovni rabin Jevrejske zajednice u BiH
Vaša Svetosti, Vaša Visokopreosveštenstva, dame i gospodo,
Ima jedna priča o jednom njemačkom filozofu koji je zapisao: Kad su odvodili Jevreje, mi nismo reagovali, jer nismo Jevreji. Kad su odvodili komuniste, mi nismo reagovali, jer nismo komunisti. Kad su odvodili homoseksualce, mi nismo reagovali jer nismo homoseksualci. Kad su počeli da odvode nas, nije više bilo nikog drugog da reaguje.
Nešto slično se dešavalo ovih dana i tako sam smatrao da je jako bitno da je jako bitno da druge vjerske zajednice pruže ruku SPC u ovim teškim momentima kroz koje je prolazila, jer sekularna država ne treba da se petlja u uutrašnje stvari bilo koje vjerske zajednice. I ne može vjerska zajednica da vodi računa samo i isključivo o svojim interesima nego sve treba da se međusobno podržavaju i da saopšte onima koji su na vlasti da pridjev sekularan ne potiče od vlastitog imena Sekule Drljević.
Hvala vam.
Akademik Jovan Delić, potpredsjednik Matice srpske
Vaša Svetosti, najsvetiji Patrijarše Porfirije, Vaša Visokopreosveštenstva, Vaša Preosveštenstva, gospodine rabine, gospodine predstavniče Islamske zajednice Džemale, Vaše ekselencije, predstavnici Vlade, presjedniče vlade,
Dozvolite mi da se obratim dvojici ljudi, kojima se danas pred našim očima desilo čudo, i koji su bili učesnici toga čuda. Vaša Svetosti, Patrijarše srpski, pećki Patrijarše, Vaše preosveštenstvo u Hristu dragi Vladiko Joanikije,
Izgledalo je jutros oko 5,6,7, sati da bi se ovaj događaj mogao preokrenuti u nešto neprijatno, izgledalo je jutros da smo zatočenici nekih, eto ja smijem da kažem, zlih sila. Ali desilo se čudo koje ljudi možda ne mogu da primijete svojim očima, nego moraju da shvataju da im se to čudo dogodilo na njihove oči. Da li je moguće da ova dva sveta čovjeka dođu, takoreći s neba na Cetinje, na Obilića poljanu. Sletjela su dva hrišćanska junaka, sletio je naš pećki Patrijarh, i naš čuvar trona Pećkoga – imajte na umu, molim vas, te dvije titule. Oni su sletjeli zajedno.
Ja Njegovu Svetost poznajem malo duže, ali ovu dimenziju junaštva nisam znao. Ja Vam iz dubine duše čestitam. To je nešto što se događa u izuzetnim časovima, trenucima, i to je nešto što je ovaj dan učinilo velikim.
Vaše Visokopreosveštenstvo, ja se ne sjećam, a možete me podsjetiti ako ima takvih slučajeva, da je neki Mitropolit crnogorsko-primorski, da je neko ustoličenje bilo, takvo, da se uveče dočekuje srpski Patrijarh, da se dočekuje pred desetinama hiljada ljudi, na način koji je nezaboravan, veličanstven, da Vi istovremeno imate Liturgiju i ustoličenje na Cetinju, i imate paralelnu liturgiju i ustoličenje u hramu Hristovog Vaskrsenja. To je čudo. A izgledalo je samo nekoliko sati ranije da sve može otići po zlu. Ako to nije čudo, ja se ne zovem Jovan Delić.
U Matici srpskoj u Novom Sadu, postoji kuća, ključna kuća Vladike crnogorskog Petra II Petrovića Njegoša. Njegoš, zahvaljujući dobrim dijelom akademiku Miru Vuksanoviću, nema bolju i sigurniju kuću od Matice srpske. U Matici srpskoj postoji zbornik Njegošev, već 4 broja su izašla, tamo takođe postoji bibiloteka najboljih knjiga o Njegošu. U Matici se stalno održavaju skupovi o Njegošu, on je bio bukvalno član Matice srpske, kao što je bio i član Učenog srpskog društva i Akademije nauka. Dvije najveće naučne institucije su počastvovane članstvom Vladike Njegoša. Ja znam kakvo je breme na Vama, znam i da su Božija čuda sa Vama i u Boga se nadam da ćete vi to iznijeti. Danas i juče je bio ovdje presjednik Matice srpske, on je morao da ode, tako da sam ja nedostojan, na mene je pala ta uloga da Vas u ime njegovo pozdravim, i da Vam poželim, da imate snage,da budete, ko što jeste i ko što ste bili, da budete bojno koplje onoga Svetoga Georgija koji će se sa Vama suprostaviti satanskim silama, da budete onaj plameni mač, sveca koji Vas štiti, Svetoga arhangela Mihaila, ali da budete i draga isceliteljska riječ našega dragoga Isusa Hrista, koja objedinjuje i ljubi sve ljude ovoga svijeta i želi svima mir među ljudima.
Vaše Preosveštenstvo neka Vam je srećno ovo breme,
Vaša Svetosti, ovo je prvi put prilika, da Vas pozdravim. Vidimo se, ako Bog da, u radosti.
Hvala Vam.
Protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, arhijerejski namjesnik barski
Vaša Svetosti, Vaše Blaženstvo, Visokopreosvećeni Mitropolite i oče naš duhovni Joanikije, Visokopreosvećeni mitropoliti, Preosvećeni oci episkopi, uvaženi predsjedniče Vlade Crne Gore, draga braćo i sestre, časni i čestiti sabore,
Dozvolite mi da vas sve pozdravim u ime sveštenstva i monaštva Mitropolije crnogorsko-primorske. Ovaj pozdrav trebao je da izgovori visokoprepodobni arhimandrit Pavle Kalanj, ali pošto je on bio spriječen da bude danas sa nama ovdje, ta dužnost pripala je meni.
Nemojte mi zamjeriti na mojoj zbunjenosti i nespremnosti, ali vjerujte mi da će ovih par riječi koje ću izgovoriti izaći iz najdubljih dubina moga srca. Isto tako sam uvjeren da riječi koje ću izgovoriti izražavaju i najdublja osjećanja svakoga sveštenika, svakoga monaha, svake monahinje naše Mitropolije.
Najprije želim da izrazim blagodarnost Hristu Bogu našem i Presvetoj Bogorodici na ovome divnome danu i velikome daru da smo danas dobili i ustoličili našega novoga Mitropolita i našega duhovnoga oca i pastira – Vladiku Joanikija. Blagodarni smo Bogu koji je preko svetih otaca Svetog arhijerejskog sabora SPC predvođenih Njegovom Svetošću našim Patrijarhom Porfirijem uslišio naše molitve, naša nadanja i očekivanja da nakon upokojenja blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija na tron Svetoga Petra Cetinjskog bude izabran Vladika Joanikije. I zato danas iz svega srca, duše i uma svi u glas kličemo. DOSTOJAN!
Vladika Joanikije je svih ovih godina u punom smislu te riječi bio ponos i dika svima nama. Časno je i dostojanstveno, više od dvadeset godina bio na tronu drevne svetosavske Eparhije budimljansko-nikšićke. Možemo reći da je to jedan od dva trona Svetoga Vasilija Ostroškog Čudotvorca.
Nakon toga časnoga arhijerejskog služenja naš Vladika Joanikije danas je ustoličen na tron Svetoga Petra Cetinjskoga. Možemo svi se saglasiti da on i likom i stasom, ali prije svega vjerom, trpljenjem, hrabrošću i mudrošću podsjeća na Svetoga Petra Cetinjskog. Neka bi mu on, kao i svi ostali veliki arhijereji Mitropolije crnogorsko-primorske bili na pomoći da ovu veliku i uzvišenu službu obavlja onako kako svi to od njega očekujemo: dostojanstveno i mudro, sa velikom vjerom i ljubavlju, kako je to činio i do sada.
Dragi Vladiko, neka vam je srećan današnji dan, i vama i svima nama. Da nam živite na mnogaja i blagaja ljeta.
Patrijarh srpski Porfirije
Braćo i sestre, već sam dovoljno govorio, želim samo da u ime naše pomesne Srpske pravoslavne crkve, izrazim zahvalnost, svoj braći arhijerejima koji su došli iz drugih pomjesnih crkava, neka vas Gospod blagoslovi!
U isto vreme da čestitam vama braćo na novom arhijereju, ali isto tako i vašem novom Mitropolitu da čestitam na pastvi. Da ste bolji dobili biste boljeg, a da je i on bolji vjerovatno biste i vi bili bolji, tako da to vam je što vam je. A ja u svoje lično ime i u ime drugih arhijereja, imam za vas Vladiko jednu panagiju koja nije nova, nosio sam je dok sam bio na zapadnim stranama u Hrvatskoj i Sloveniji. A inače skicu za tu panagiju je radio izvesni Grk koji je dobio Oskara za scenografiju u filmu Grk Zorba. Čestitam, Vladiko, živeo nam mnogo godina, neka si blagosloven i ti i tvoj narod.
Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije
Vaša Svetosti,
Najvažnija stvar koja se dogodila nama za ova dva dana, a možda i za mnogo više dana je što ste Vi u ovom dosta vrućem momentu došli nama, da nam donesete blagoslov, blagodat i mir, pomirenje i radost. To što ste Vi, učinili za nas, za ovo malo vremena otkad ste došli, ne može se lako izmjeriti. To je već istorija koju Vi pišete, naravno, u svim srpskim zemljama, ali ste ovdje u Crnoj Gori ostavili najubjedljiviji trag. Pamtiće se Vaš dolazak, Vaša Svetosti, kao što se pamtio i dolazak Patrijarha Pavla, Patrijarha Arsenija III Čarnojevića i IV Jovanovića i ostalih svetih srpskih patrijaraha koji su su pohodili Crnu Goru.
Mi ćemo Vam uručiti jedan skromni dar, krst sa dvije panagije, znak patrijaraškoga dostojanstva. Mi ostali arhijereji nosimo krst i samo jednu panagiju, a Patrijarh nosi krst i dvije panagije. To jeste svakako veća čast, ali to takođe ukazuje da je breme srpskog Patrijarha teže nego bilo koga od nas. I zato treba svi mi da budemo blagodarni na njegovoj ljubavi, pažnji i dobroti i da koliko možemo, svi mi, ne samo episkopi, monasi, sveštenici, nego i vjerni narod, pomognemo našem Patrijarhu srpskome, da mu malo olakšamo, jer ako njemu olakšamo malo breme, budite sigurni da ćemo naći zbog toga veliku blagodat kod Gospoda i Spasitelja našeg Isusa Hrista.
Vaša Svetosti, blagoslovite! Veliku ste nam radost, donijeli. Utvrdili ste ovaj svetosavski tron i mi vas jedva čekamo da nam opet dođete!
