ŽITIJE SVETE MUČENICE JAGLIKE PIVLJANKE
i s njom postradavših 45 mučenika plužinskih
Sveta mučenica Jaglika je rođena 1926. godine u Plužinama u Pivi, kao drugo od ukupno osmoro djece Krsta Adžića i Stoje, koja bješe rodom od Mitrića. U svetu tajnu krštenja uveo je pivski prota, potonji sveštenomučenik Jovan Joko Sočica, a kum na njenom krštenju je bio Todor Blagojević.
Porodica njenog oca, za ono vrijeme dobrostojećeg seoskog domaćina, živjela je patrijarhalnim težačkim životom, u zajednici sa isto tako mnogodjetnom porodicom Krstovog brata Jaša. Istinska hrišćanska ljubav među braćom i sloga njihovih porodica učinila je da oni ne dijele očevinu i da nastave život u zajednici.
Jaglika bješe smjerna, krotka i pobožna djevojka, mudra u Hristu i nadaleko čuvena svojom ljepotom. Visoka, vitkoga stasa, duge crne kose na uvojke, upletene u dvije pletenice, visokog čela, krupnih očiju, ostala je upamćena kao najljepša Pivljanka svoga vremena. Zbog njenog urođenog gospodstvenog držanja, Pivljani, koji je viđahu na saborima, posijelima i na drugim narodnim svetkovinama govorahu za nju da je “otmena kao da je građanka”.
Težački život u porodici je još u Jaglikinom ranom djetinjstvu na njena pleća stavljao obaveze koje pripadaju odraslima. Kao starija među djecom brinula je o mlađoj braći i sestrama dok im roditelji obavljahu svakodnevne težačke poslove. Uz to, kao i sve Pivljanke toga vremena, i Jaglika bješe dobra vezilja. Vezla je jastuke i košulje, šikala[1] pčele; bila tkalja, plastilica i čobanica.
Zbog načina života, i mnogobrojnih dnevnih obaveza, u porodici Adžića jedini stalni zajednički objed bješe večera. Ona uvijek počinjaše molitvom, a djeca, ukoliko bi koje od njih tokom molitve bilo nemirno, odmah su kažnjavana, najčešće roditeljskim ukorom. Nedjeljama, uoči praznika svetog Jovana Krstitelja (krsne slave Adžića), Zadušnica, Božića, Vaskrsa i drugih velikih hrišćanskih praznika, Jaglika je palila tamjan na maši[2] i njime kadila kuću. To bješe jedna od njenih redovnih porodičnih obaveza, koju ona svagda s pažnjom i pobožnošću izvršavaše.
Njeni roditelji, uvidjevši ljepotu i mudrost svoje kćeri, koja bješe završila samo osnovnu školu, odlučiše da je dalje školuju i zbog toga je poslaše u Gacko kod nekih svojih rođaka. Ali ostvarenje tog njihovog nauma prekinu zlo Drugog svjetskog poklanja. Pljačke i opustošenja raznih vojski koje prolažahu Pivom, i glad kao njihova posledica, učiniše da se otkrije još jedna osobina ove svete djevojke – snalažljivost u opasnim situacijama. Budući svjesna rizika koji u takvim uslovima nosi njena izuzetna tjelesna ljepota, Jaglika bi zamotala tijelo u široke, prljave i dronjave krpe, zaprljala lice i ruke pepelom i garom. Tako se ona svojim spoljašnjim izgledom pretvaraše u ružnu siroticu. Onda bi se pomolila Bogu i, uzdajući se u pomoć Majke Božije, zaštitnice pivskog naroda čiji velelepni hram vjekovima krasi pivsku zemlju, zaobilazila okupatorske straže i tajnim putevima nosila hranu i ostale najnužnije potrepštine za roditelje, braću, sestre i ostale bližnje. Tada stiže krvavo proljeće 1943. godine, kada nacifašistička neman počini zločine kakve Piva nije zapamtila od svoga postanja.
„Toga zlog proljeća sve je bilo protiv iksana, pa i vrijeme. Hladnije no igda u to doba godine, umalo ljeto, a stalno kiša, mirisalo je više snijegu, bijahu s jutra slane, sve obijeli, kasnila je trava a gora tek pupoljaše“[3]. Čovjekoubica od iskoni dovede u Pivu jedinice Hitlerovog Vermahta sastavljene od ljudskog zvjerinja „koga bi se marva postidjela, a veprovi divlji posramili“. To bijahu: zloglasna SS „Princ Eugen“ divizija, koju činjahu banatski folksdojčeri i još zloglasnija muslimanska SS „Handžar“, u pivskom narodu upamćena kao „Vražja“ divizija, sastavljena od hristomrzitelja i rodomrzitelja što govorahu srpskim jezikom. Naoružani paklenom mržnjom, ovi Satanini sledbenici prosuše po pivskim selima krv nevinih staraca, žena i djece. Oni tako sprovođahu u djelo Hitlerov plan poznat pod imenom „Švarc“, i naređenje koje je glasilo: „Trupe treba da prema stanovništvu koje bi se pokazalo neprijateljskim postupaju bezobzirno i sa brutalnom čvrstinom i da neprijatelju oduzmu svaku mogućnost života“. I još: “Vaše je što na maču dobijete, žene, ovce i oružje, a sve drugo neka ždere plamen”.
Za svega nekoliko dana oni na zvjerinji način pobiše oko 1 100 Pivljana, paleći ognjem i njih i njihova staništa i stoku hraniteljku. Pivska nejač koja uteče nožu, metku i ognju sakri se u zbjegove, u šume i u ledne nepristupačne pećine kanjona Pive, odakle, trpeći vapijuće muke od studeni, gladi i premora, napremase gledaše kako plamen guta njihove najmilije; i slušaše „lelek što gore prolama“. Nacifašističke potjere tražahu ih po šumama i pećinama i ubijahu bez milosti. Pivske majke suznih očiju oko krvničkih nogu vezivahu marame sa svojih glava, moleći tako milost za svoju djecu, ali krvnici u njih, čak i u odojčad, bez milosti sasipahu plotune iz puščanih cijevi. Na najvećem pivskom stratištu zvanom Dola, za jedan sat vremena ovi bogomrzitelji pobiše preko 520 pivskih mučenika, među kojima bješe i sto sedmoro djece. U tom krvavom piru samo iz pivskog bratstva Blagojevića postrada 220 mučenika. Tek dvadesetak godina od tog strašnog događaja iz ovog stradalnog bratstva prvi momak stasa za vojsku a prva djevojka za udaju.
Tih strašnih dana zauvijek se zatriješe mnoge pivske porodice, a bratstvo Veruna od tada više ne postoji u Pivi. Tada mučenički za Hrista postrada i iguman manastira Piva Ilarion Mijatović, a pivskog protu sveštenomučenika Jovana – Joka Sočicu živoga spališe, zajedno sa popadijom Maricom, snahom Vukosavom i četvoro male unučadi: sedmogodišnjim Ratkom, šestogodišnjom Marijom, četvorogodišnjim Radom i dvogodišnjim Jokom.
Folksdojčeri iz “Princ Eugen” divizije bjehu i u Plužinama, u kući brigadira Joka Adžića zatočili grupu od nekoliko desetina Pivljana, pod izgovorom legitimisanja, a u stvarnosti s namjerom da ih pobiju. To uglavnom bijaše nejač: starci, žene i djeca. Među njima se nalazaše i Jaglika, zajedno sa svojom porodicom. Vidjevši strah, suze, glad i svu muku svojih bližnjih, ona se pomoli Bogu, tajno iskrade i ode kod rođaka u zbjeg da stradalnicima donese malo hrane. Nije prošlo mnogo vremena, a ona se vrati sa nešto hljeba i mlijeka. Time ona nagovijesti da ih neće ostaviti do poslednjeg izdihanija, što će se ubrzo i pokazati kada je svjesno i odlučno krenula na svoju Golgotu.
Među njihovim tamničarima bješe i jedan čovjek sa savješću, oficir Vermahta, neki Anders iz Južnog Banata, koji pozna Darinku, ženu učitelja Boža Adžića, Jaglikinog rođaka, s kojim se znao iz vremena zajedničkog školovanja. Vidjevši da se radi o nejači, pretežno djeci, ženama i starim i iznemoglim osobama, on ih izvede u obližnju cerovu šumu i reče im: “Nemam ni srca ni duše da vas pobijem. Idite, bježite! Tu sam sa svoja dva vjerna vojnika, pucaću preko vas, a vi bježite i ne krećite se preko dana da vas ne vidi naš komandant, pa da vas ponovo ne uhvati i pobije”.[4] Jaglikin otac Krsto zahvali mu riječima: “Hvala ti visoko, gospodine”! Kolona nevoljnika krenu naviše kroz cerovinu, ka kolibama u Dolu Gojkovića, dok preko njihovih glava fijukahu puščana tanad. Tu se zaustaviše i uđoše u kolibe da se koliko-toliko osuše i nakratko okrijepe od premora, gladi i studeni. Odlučiše da zamijese malo hljeba i skroba, da se nahrane, pa da onda nastave bježaniju, ni sami ne znajući u kom pravcu. I u tome ih zateče noć. U dogovaranju kuda da krenu, umor i san ih savladaše i tako na tom mjestu dočekaše zoru. U rasvit se probudiše s namjerom da odmah idu u zbjeg, ali već bješe kasno za to, jer se iznad njih, na obodu sela pojaviše do zuba naoružani stolački muslimani, pripadnici SS “Handžar” divizije.
Nadojeni mržnjom prema Hristu i Njegovim vjernima, oni ih pohvataše i kundacima utjeraše u kolibu Obrena Gojkovića. U opštem metežu, vrisci žena i djece, te vici i psovkama ostrvljenih hristomrzaca, Anđa Luburić uspje nekako da se iskrade i sa sobom skrajne Jaglikinu mlađu sestru Vidu. Njih dvije sakriše se u krošnju obližnjeg drveta, iz koje sa strahom i užasom posmatrahu šta se dalje događaše sa zbjegom. Bog je tako htio, da bi kasnije imao ko da potomstvu istinito svjedoči o tom strašnom događaju. Pošto dobro zapriječiše vrata, zlikovci zapališe kolibu u koju prethodno bjehu utjerali pivske stradalnike, među kojima i Jaglikine roditelje i njenu maloljetnu braću: Milorada (rođenog 1934.), Momčila (1936.) i Dušana (1938.). Jedino Jagliku dvojica zlikovaca odvojiše na stranu. Dok iz pokisle slame kuljahu vatra i crni dim, a iz kolibe odjekivahu piska prestravljene djece i kašalj starijih i iznemoglih, Jaglika se otimaše iz ruku pohotom pomračenih krvnika, koji bijahu naumili da se naslade njenom tjelesnom ljepotom. No oni je čvrsto držahu i svađahu se i prepirahu na čistom srpskom jeziku: “Moja je! – nije nego moja!”. Shvativši da zlikovci namjeravaju da je obeščaste, dok joj mačevi bola i tuge razdirahu srce i dušu, ova divna djeva Hristova se nadljudskom snagom otrže iz gvozdenog stiska dva para bezbožničkih ruku. Poput lakonoge srne ona poskoči prema vratima kolibe u kojoj su živi goreli njeni roditelji i braća, otpriječi vrata i uđe u oganj, a kroz oganj u vječno i neprolazno Carstvo Božije. Za taj njen sveti podvig Hristos Gospod nagradi je dvostrukim vijencem djevstvenosti i mučeništva.
Na tom strašnom mučilištu postrada ukupno 46 plužinskih mučenika, među kojima bješe 29 djece. Pored Jaglike, njenih roditelja Krsta (rođenog 1885.) i Stoje (1900.), i njene maloljetne braće, postradaše još i Adžići: Darinka (1916.), Grozdana (1938.), Vule (1939.) i Nenad (1943.), Stana (1909.), Ljubica (1927.) i Ljubinka (1943.); Gojkovići: Novka (1876.), Ivan (1903.) i Milica (1901.), Milica (1904.) i Novak (1939.), Marica (1898.), Vida (1895.); Luburići: Novka (1885.), Sara (1911.), Momir ((1937.), Danica (1939.) i Miloš (1941.), Mileva (1910.), Ljubica (1927.), Vidosava (1930.), Danilo (1932.), Jovan (1934.), Matije (1936.), Obrad (1938.) i Radmilo (1940.); Malović: Anica (1938.); Ninoševići: Milica (1885.), Sara (1906.), Mileva (1937.), Olga (1938.), Ratko (1939.) i Svetozar (1940.); Sočice: Cvijeta (1914.), Anđa (1935.), Bosiljka (1937.), Radojka (1938.) i Stevan (1940.), i Tomana (1890.).
Kada zločinci odoše iz Plužina, Pivljani na mjestu Jaglikinog stradanja zatekoše stravičan prizor: pepeo i ostatke mučeničkih kostiju svete Jaglike i s njom postradalih plužinskih mučenika. Po položaju većeg zgrčenog kostura nad drugim manjim, poznaše među ostalim kosturima da je Jaglikina majka Stoja sagorela dok je tijelom štitila najmlađeg sina Dušana. Njihove svete ostatke Pivljani pažljivo sakupiše i česno pogreboše u zajedničku grobnicu pred plužinskom crkvom svetog Jovana Krstitelja.
Sveta mučenica Jaglika Pivljanka postrada 24. maja po starom, odnosno 6. juna po novom kalendaru 1943. godine Gospodnje.
Bože svih svetih mučenika srpskih, koji kroz vjekove postradaše za pravu vjeru i narodnu slobodu, molitvama svete mučenice Jaglike Pivljanke pomiluj nas grešne i spasi, blagi, duše naše. Amin.
S blagoslovom Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog Gospodina Amfilohija, po sačuvanim svjedočenjima onih koji preživješe Pivsku Golgotu iz 1943. godine, i po kazivanju 87-godišnje Jaglikine sestre od strica Miluše Adžić, udate Mićanović, ovo žitije svete mučenice Jaglike i s njom postadavših 45 mučenika plužinskih napisa Rajo Vojinović tokom Nedjelje Hristovih stradanja 2014. godine Gospodnje.
