Obraćanje Živojina Rakočevića na veče molitvenog sjećanja na blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, 27. februara u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici
Savremeno Kosovo je istinski zavjet Mitropolita Amfilohija i njegovo narodno Jevanđelje. Kada smo poslednji put čuli da neki Episkop, neki sveštenik, kaže nema sile nebeske? Nema sile nebeske koja nas može može zaustaviti da nešto uradimo, kao Episkop je mogao da izgovori samo Amfilohije Radović saradnik Božiji, prijatelj Božiji i čovjek koji je mogao da se u savremenom trenutku rve sa Bogom na Kosovu i Metohiji.
Visokopreosvećeni Mitropolite, časni oci, dame i gospodo, braćo i sestre, gosti Mitropolita Amfilohija.
Bili smo u Trebinju i naučili smo, čini mi se, nešto što do sada nijesmo naučili. Bili smo na godišnjici upokojenja Vladike Atanasija. I nikad nijesmo bili na takvoj godišnjici. Nikad takvo zrnce radosti na nekoj godišnjici upokojenja nije bilo. I to zrnce radosti se osjeća kao suštinski dijalog sa onim ko je otišao. Zato je ovo veče razgovor sa Mitropolitom Amfilohijem.
Bilo bi važno izaći na ulice ovih gradova i pitati: Koja je druga riječ Njegoševa? Druga riječ Njegoševa je Kosovo. Prva je Bog. Mitropolit Amfilohije je na tom putu. Njegova prva riječ je Bog, druga Kosovo, treća je Lovćen, a četvrta je Jasenovac. To su temeljne tačke njegovog postojanja, njegovog djelovanja i njegovog života. Te tačke se saprožimaju i u ovoj noći i u svim trenucima njegovog života.
Večeras odgovaramo na jednu temu, a ta tema je: ,,Kosovo u životu Mitropolita Amfilohija“.
Svako od vas, vidim tu: Buda, Radomira, Mitropolita… desetine vas moglo bi dati odgovore na ovo pitanje i svi bi oni bili bolji od ovog koji ću ja dati, drugačiji i suštinskiji.
Teško je govoriti kada svi sve znamo o Kosovu. Ali samo jedan je uspio da prođe kroz tri nivoa Kosova. Kroz nivo onoga što mi danas vidimo kao srpski Notr Dam, a to su Dečani; onoga što vidimo kao srpsku Sikstinsku kapelu, a to je Bogorodica Ljeviška, kao Sen Deni – Pećka Patrijaršija. Mitropolit je mogao, silinom svoga duha, osjetiti svu raskoš ovoga što prepoznaje čovječanstvo, to za njega nikada nijesu bili spomenici, ,,lijepo složeno kamenje“, kako ima običaj da se kaže. To je bio sam život. Kada je Mitropolit, a to je najčešće govorio, znao da kaže: ,,Krasnica pećka“, misleći na čudotvornu ikonu Bogorodicu Pećku, nešto se dešavalo sa njegovim odnosom prema svima nama.
Važno se podsjetiti nekoliko rečenica iz njegovih knjige ,,Ljetopis novog kosovskog raspeća“ i ,,Pomenik novog kosovskog stradanja“, tih čudesnih knjige koje su zapečatile taj prostor.
,,Na tom krajičku kosovskog osveštanog skerleta, Crkve nebeske, na toj bagrenici srpskog mučeništva, na kojoj počiva i danas zemaljska Crkva svetosavska, dok je svijeta i vijeka, i kada vremena više ne bude, služiće se liturđija ovoga svijeta kao i onoga.“
Kakve riječi: ,,Kada vremena više ne bude služiće se liturgija…
Drugo je Kosovo koje mi i mnogi razumiju kroz literaturu, kroz poeziju, to Kosovo koje se naslonilo na Svetinje, Njegoša, Dubrovnik, bosanske muslimane koji pjevaju o Kosovu i čekaju povratak na njega, (i na) različite nijanse Kosova. Mitropolit to osjeća živo i istinski tačno. On pjeva: ,,Vidovdane moj očinji vide, tobom vidim što drugi ne vide“. On podržava svaku riječ koja je vezana za Kosovo.
Ovdje smo imali Svetosavsku akademiju – ima tome četiri ili pet godina – nema ni jednog slova u toj Svetosavskoj akademiji koje nije bilo kosovsko i koje nije bilo osijano Kosovom. Mitropolit ima tu potrebu da objasni kako je ovdje pokretno blago Nemanjića, a kako je nepokretno blago Nemanjića na Kosovu.
Treći nivo, nama najdalji i najneshvatljiviji, i izdvojen vrlo često, je savremeno Kosovo, sadašnje Kosovo. Mi se uvijek dobro snalazimo u srednjovjekovnom Kosovu, u epskom Kosovu, Kosovu poezije, literature… Mi ne zastajemo pred njim, prepoznajemo ga ili ga odbacujemo, ima i toga u velikoj mjeri. Tamo gdje ga odbacujemo više se ne prepoznajemo kao Srbi, to savremeno Kosovo je Mitropolitov istinski zavjet, njegovo narodno Jevanđelje, njegova moračka priča koja je dobila sve elemente realnosti života Kosova i ponavljanja Kosova.
Bio je Mitropolit (Joanikije) ovog ljeta u Osojanu, u Metohiji, gdje je formiran, započet, osnovan jedan sabor koji se zove ,,Đedov sabor“. Narod, sveštenik (Jovan Cvetković), vladika (Teodosije), sve se to nekako stopilo i svi su prihvatili da se taj prvi sabor kod Srba zove Đedov sabor, i da bude u Metohiji, i da bude posvećen Mitropolitu Amfilohiju. Sabor je istinski počeo onog trenutka kada je Mitropolit počeo na zgarištu seoske škole da služi Liturgiju. Razgrnuli su neko staklo i počeli da služe. Na jednoj strani je Mitropolit Amfilohije sa sveštenicima, a na drugoj potpuno izgubljena grupa povratnika. Kada su rezali slavski kolač Mitropolit ih je, onako zbunjene, pozvao i rekao: ,,Priđite braćo“… Tek tada počinju da prilaze… Shvativši taj trenutak Mitropolit je održao jedan od svojih, vjerovatno, najboljih i najpotresnijih govora. Citiraću nešto od njega: ,,Vraćaćemo se dok bude sunca i mjeseca. Nema sile, ni nebeske ni zemaljske, koja nas može odvojiti od naše Pećke Patrijaršije, Visokih Dečana i Gračanice“.
Kada smo poslednji put čuli da neki Episkop, neki sveštenik, kaže nema sile nebeske? Nema sile nebeske koja nas može može zaustaviti da nešto uradimo, kao Episkop je mogao da izgovori samo Amfilohije Radović saradnik Božiji, prijatelj Božiji i čovjek koji je mogao da se u savremenom trenutku rve sa Bogom na Kosovu i Metohiji.
Ima jedan njegov potret iz tog doba, žao mi je što ne znam ko je autor, (zna to otac Radomir Nikčević), kada se sva silina rvanja sa zemaljskim i nebeskim silama, u povratku, u traganju za mučenicima, za poklanima, za pobijenima, osjeća na tom potretu. I tako živ, tačan i istinit, taj potret, više od svega, je slika stradanja Kosova i Metohije.
Nije samo čovjek u centru pažnje, sva Božija tvorevina je u centru pažnje Mitropolita Amfilohija. On Kosovo vidi kao osvećeni prostor. Njegovi čudesni i važni ,,Dnevnički zapisi“ počinju jednom slikom 13. juna 1999. godine na Kosovu. Kreće se prema Mitrovici i u jednom trenutku počinje da ih prati jedan konj koji dugo trči za njima. Kad su se vraćali nazad, da se dokopaju Pećke patrijaršije, vidjeli su da je tog konja neko udario i ubio. Mitropolit je to primijetio i zapisao kako su te konjske noge bile izokrenute prema nebu – sve je okrenuto prema nebu.
Šta je savremeni trenutak Kosova i Metohije? Kako ga on vidi? Kako ga objašnjava? To se najbolje moglo vidjeti u litijama. Litije u Crnoj Gori su osvijetlile Kosovo. One su pokazale kako se ovdje živi Kosovom i kako je to savremeno, realno Kosovo, postalo suštinski važno ne samo za nas nego i za Beograd, i za Banja Luku. Na temeljima Kosova je svjetlost, koja je ovdje zasijala na litijama, pokazala da je to pokret nade i da su u njemu zapisani vjera, nacija sloboda demokratija. Taj pokret nade, refleksno, je viđen i na njega se reagovalo i u Beogradu i u Banja Luci i svuda gdje mi živimo je došlo do dubokog potresa svjetlosti koja je odavde krenula i koja je po jednoj od svojih priroda bila kosovska.
Teško je govoriti o cjelokupnom radu i odnosu prema Kosovu kroz ova tri segmenta jednog genijalnog, bogonadahnutog čovjeka. Često se čuje: ,,Ma to je izgubljeno. To Kosovo treba podijeliti. Nema tamo ništa“. To nikada nijeste mogli reći Mitropolitu Amfilohiju jer on je, kao i Vladika Atanasije, imao beskrajno, bezgranično i apsolutno povjerenje u Kosovo.
To je nešto što podsjeća na so. Nikada nam se so ne služi kao glavno jelo i nikada ne razmišljamo o soli kada objedujemo, ali kada je nema, svi znamo da je nema. Tako je i sa Kosovom. Ako smo mi imali u sebi i imamo makar gram te kosovske soli, Mitropolit je imao oku i ona se dopunjala i danas se dopunja u ovom njegovom domu. Na onoj Svetosavskoj akademiji, koju sam pominjao, rekli smo u jednom trenutku da se naše nadanje nije zakopalo na Kosovo u jednu grobnicu nego da je to nadanje grobnica Gospodnja i da iz tog groba čekamo Vaskrsenje. Danas znamo da je onaj koji je neodstupno, suštinski, jedino gledao kako sve nestaje pod njegovm rukama, dok sahranjuje mrtve, dok skuplja nesrećnike koji su ostavljeni, vjerovao da se u to Osojane taj svijet može vratiti. On je tom svijetu, za koji niko nije vjerovao da može započeti novi život, dao nadu i taj svijet suštinski danas istinski vjeruje da ih je u Metohiju, da ih je na Kosovo, vratio Mitropolit Amfilohije. Danas ne možemo reći, pa ni mi na Kosovu ne možemo reći da nam ne nedostaje. Nedostaje svuda. Dok razmišljamo da li nam nedostaje zbog toga što možda ne možemo da vodimo dijalog sa njim, da li nam nedostaje zbog grča odlaska, treba da znamo da je ovdje taj sud soli duha Kosovskoga i da na njemu i sa njim možemo popunjavati praznine koje dolaze i vremena koja pred nas stavljaju teška iskušenja.
Sa punim povjerenjem u Kosovo, sa punim povjerenjem u život Kosova i sve njegove vrijednosti, i večeras se poklanjamo Mitropolitu Amfilohiju i uzimamo i vječnosti i svjetlosti iz ove kuće.
Hvala vam.
