Praznik Svetog apostola Luke – Lučindan i Svetog Petra Cetinjskog, 31. oktobra 2024. godine, molitveno je proslavljen u Župskom manastiru, čija je ovo hramovna slava.
Svetu arhijerejsku liturgiju je služio Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije uz sasluženje sveštenstva i monaštva i uz molitveno učešće vjernog naroda.
Preosvećeni vladika je, obraćajući se arhipastirskom besjedom, čestitao današnji praznik, manastirsku slavu mati igumaniji i sestrinstvu ove svete obitelji, slavu brojnim današnjim svečarima.
„Sveti Luka, jevanđelist i apostol, za kojeg je naš narod posebno vezan jer se on kretao ovim prostorima po predanju, idući zajedno i propovjedajući sa apostolom Pavlom do Rima, pa posle Pavlovog stradanja, nastavio je po Dalmaciji i ovim krajevima, Makedoniji da propovjeda, apostol i ljekar, prvi umjetnik i živopisac te ikone Presvete Bogorodice. Ovdje imamo i djelić njegovih mošti koje čuvamo i u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, a njegove ikone na Cetinju, prestonom gradu, Filermosa Pustinoljubiteljka, koju je, po predanju, on naslikao, da nam bude svima na spasenje. Uvijek je to bilo čudesno, taj prvi dodir tih ljudi običnih koji su bili iz Galileje, čak ne iz znamenitog plemena Judeje, koje je Hristos birao, koji su imali neka tako obična zanimanja kao što su ribari, da budu Njegovi apostoli i sljedbenici i da On to otkrije ne mudrim, školovanim, plemenitim iz visokog roda ljudima, nego nekim marginalizovanim, poslednjim, koje je društvo i prostor u kome su tada živjeli nije držalo za neke bitne i značajne ljude, da njima otkrije tu veliku tajnu, da njihova imena budu zapisana na nebesima, da se oni slave hiljadama godina i da ta velika Hristova nebeska nauka, upravo, preko njih raširi se cijelim svijetom i da ga preobrazi“, rekao je Episkop Metodije.
Čudesno je, po njegovim riječima, to njihovo prizivanje i taj Sveti Jovan Krstitelj, čija desnica ruka, takođe, se čuva u Crnoj Gori, u Cetinjskom manastiru, u naručju Svetog Petra Cetinjskog, u njegovom kivotu, koga takođe danas proslavljamo.
„Kako je taj Krstitelj koji je imao svoje učenike koji su ga voljeli, poštovali, sljedovali za njim, slušali njegovu besjedu, pouku i nauku kako je, kad je sreo Hrista, odmah njih usmjerio od sebe ka Njemu i rekao: Eno ga jagnje Božje koje uzima na sebe grijeh svijeta. Idite za njim. ja sam samo došao da Njemu put pripravim, ja treba da se ponizujem, a On da se uzvisuje. Nisam mu dostojan ni remena na obući Njegovoj odriješiti; to je bio zadatak poslednjih ljudi, sluga kad gospodar kući dođe, da driješi remenje na sandalama i da noge pere. On kaže da nije čak ni to dostojan, veliki Sveti Jovan Krstitelj. Ti prvodošavši apostoli gdje je među njima bio najvjerovatnije Sveti Jovan Bogoslov koji je upravo to zapisao zajedno sa Svetim Andrejem, a onda i oni prvopozvani koje je Hristos zvao Filip, Natanailo, Petar, Petra je pozvao Andrej koji je prvi došao sa Jovanom Bogoslovom i sve tako, sve redom od velikih apostola do onih, uslovno rečeno, malih, Sedamdesetorice među kojima je Sveti Luka.
Čim su se sreli sa Hristovom ličnošću, sa Njegovom riječju, Njegovom blagodaću, svjetlosti, Njegovom božanskom prirodom koju u svojoj ličnosti nosi zajedno sa čovječanskom, ali je stalno za sebe Hristos govorio da nije Sin Božji, nego je stalno govorio: Ja sam sin čovječji, jer to božansko je bilo neodoljivo i zato su za Njim svi krenuli, ali se stalno naglašavao i da je sin čovječiji, da je postao jedan od nas istinski po svemu. Kroz to, uzevši našu prirodu u svoju ličnost i u nju se obukavši, kroz nju je spasio sve stvoreno i vidljivo i nevidljivo. Zato mi slavimo Svetog apostola Luku, jer je on tu riječ nebesku Hristovu, Kojeg je gledao, propovjedao, propovjedao i Njegovo vaskrsenje jer se on lično na putu za Emaus uvjerio sa Kleopom u Hrista dok je lomio Hristos zajedno s njima hljeb kao što smo mi ovdje lomili Hrista i Njegovo tijelo i Njime se pričešćivali, Njegovom krvlju na ovoj svetoj Liturgiji“, besjedio je Preosvećeni Vladika.
To je , naglasio je Vladika, svjedočio i propovjedao Sveti apostol Luka, a zatim, preko Svetih Nemanjića čiji su potomci podigli ovu svetu obitelj, sve do Svetog Petra Cetinjskog koga Crkva danas proslavlja, naš narod vuče tu zlatnu nit te spasonosne riječi i radosne vijesti vaskrsenja Hristovog.
„Ne zato što se to Hristu desilo, nego zato što je On obećao svojim nelažnim ustima da će svi, koji za Njim sljeduju i koji za Njim idu, vaskrsnuti u poslednji dan. Potrebno je samo malo vjere da imamo u svemu svome životu, svim svojim planovima samo malo prostora da ostavimo za vjeru, za Njega i Njegovo dejstvo u našim životima i On će nas kroz tu pukotinu koju ostavimo tom nebeskom svjetlošću obasjati i privući u Carstvo svoje vječno i neprolazno. I Svetog Petra koji je kao dijete otišao u Cetinjski manastir, poveo ga je stric njegovog oca Sveti Mitropolit Sava Petrović, sa 12 godina ga zamonašio, pa ga slao u Rusiju sa Vladikom Vasilijem Petrovićem tamo da se školuje, pa kad se upokojio Vasilije tamo i dan danas njegov grob u Petrogradu, u Blagovještenjskoj crkvi, u kripti, zajedno sa Vasilijem Brkićem Patrijarhom, počiva.
Sveti Petar se sa svojih 17 godina iz Rusije vratio, tu je bio rukopoložen za jeromonaha i arhimandrita i sa 35 godina, posle Arsenija, sestrića Mitropolita Save, izabran za Mitropolita i gospodara. Svi znamo njegovo žitije, svi smo osjetili miris njegovih moštiju i blagodat njegovog blagoslova, njegovih molitava pod čijim nas okriljem i omoforom svojim ovdje u Crnoj Gori čuva i blagosilja. Sve do današnjeg dana i Mitropolita Amfilohija koga se, blažene uspomene, sjećamo gdje, u dva-tri dana, sa svetiteljima Božjim Petrom I i Petrom II, zajedno u horu Svetitelja, vjerujemo čvrsto, raduje se i proslavlja Hrista bogočovjeka, Svetu Trojicu Boga ljubavi kome neka je slava i poklonjenje u vjekove vjekova.
Vama svima na zdravlje, na spasenje, blagoslov i radost, pogotovo, mati igumaniji i svim u Hristu njenim sestrama, koje se kao divne pčelice trude u ovom manastiru i ukrašavaju ga, zajedno sada sa obnovom ovog hrama koji je kralj Nikola obnovio posle 1878. godine kad je ovo bila zahumsko-raška, prvo hercegovačka, zato su Hercegovci danas s nama, došli sveštenici da služe, Eparihija pa onda zahumsko-raška sve do `30- ih godina 20. vijeka, a onda crnogorsko-primorska da bi najzad postala budimljansko-nikšićka svetosavska i svetovasilijevska Eparhija“, zaključio je Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije.
Nakon Liturgije prerezan je slavski kolač, koji je prinijelo sestrinstvo manastira. Blagosiljani su i slavski kolači današnjih svečara.
Priređeno je posluženje i trpeza ljubavi za brojni sabrani vjerni narod.
