Dijaloška tribina na temu „Balkanski tango“ u okviru koje se govorilo o Đorđu Balaševiću, održana je 21. φebruara u Svetogeorgijevskom domu pod Goricom. Otac Gojko Perović ugostio je teoretičara medija Dragog Gagu Vujačića i muzičara Miodraga Žunića Žunu. Pored njih, gošće večeri su bile violinistkinja Tanja Bogdanović i čelistkinja Maja Antić Kalezić, koje su izvele nekoliko Balaševićevih pjesama.
Na samom početku tribine, prisutne je pozdravio Aleksa Balašević, Đorđev sin: „ Nažalost, nisam sa vama, ali želim vam da imate jednu noć koju ćete pamtiti i da provedete onako kako ste želeli, da mnogo nekih novih klinaca čuju korisne stvari večeras, stvari koje će im biti vodilja u životu, stvari uz koje će pronaći svoje atlantide i svoje neostvarene snove učiniti ostvarenim.“
Gospodin Vujačić kazao je da je Balašević prije svega bio pjesnik koji je uz to imao dobar sluh i pravio vesele, jednostavne ili nostalgične pjesme, nikada teške i lažno duboke, kao i da se igrao muzike. Istakao je da je on u svojim pjesmama okružen crkvenim motivima, koje neprekidno pominje i zakiti pjesmu njima.
Ocijenio je da cijela njegova umjetnost jeste poruka da čovjek može da postane zvijezda, a da ostane pripovjedač, da pjeva o drugima, da ne ide u neke druge skokove. „On je uspio sa tim svojim krugom i svojim životom da pokaže da jedna skromnost, namjerna skromnost, i takva pjesma ima svoje slušaoce i da je on uspio da postane velika zvijezda.“
„Đorđe je sasvim sigurno bio jedna velika zvijezda, a sa izborom takvih tema koje definitivno nisu same po sebi toliko bile popularne i jake, u tom periodu, pa ni danas, sve manje. On ih je digao na jedan nivo i to je za poštovanje“, zaključio je Vujačić.
Gospodin Žunić naglasio je činjenicu da je Balašević kroz mnoge pjesme pominjao duhovnu crtu i to pokazuje koliko u njemu živi ta duhovna horizontala i vertikala. Kazao je da je rijetkost naći autoriteta u muzici iz koga izbija tolika snaga, i muzička i intelektualna, kao i da je od početka svog profesionalnog rada do kraja svog zemnog života uspio da se dotakne svih nas. „Nevjerovatan je momenat koliko je on ostavio traga kroz duhovnu prizmu, da je svaki tekst, svaka riječ, svaki dio njegove muzike nekoga dotakao.“
Rekao je da je on znao, kaκo je sazrijevao njegov duhovni i intelektualni kvasac, da se igra sa pjesmama. „Činjenica da je stajao sam na bini daje ogromnu odgovornost, jer pričate i pjevate pred ljudima, treba da im prenesete energiju i date neku smjernicu. On je tu smjernicu znao da kaže kroz riječ, pjesmu, muziku.“
Istakao je da je iz njega kao vrelo izbijala snaga, intelektualna i duhovna, i da je on prosto želio da je podijeli sa drugima. Posebno je podvukao činjenicu da mi je porodica bila srž svega.
Podijelio je i svoj lični doživljaj koji je imao interpretirajući njegove pjesme: „Kad sam pjevao njegove pjesme, uvijek sam imao osjećaj, valjda kako su godine sazrevale, da je on bio svjedok svih tih događanja što je u tekstovima napisao, kao da je on bio tu, da je na nekom mjestu to vidio i sve izuzetno predočavao slušaocima.“
Ocijenio je da iako je mladim ljudima mnogo toga ponuđeno da vide i čuju, njegove pjesme jako pozitivno utiču na njih. Tri njegove pjesme ušle su čak i u udžbenike. Zaključio je da je Đorđe najbolji reprezent Vojvodine.
Otac Gojko je okarakterisao Balaševića kao romantika, kritičara društva, vrlo ozbiljnog komičara, kao i psihologa-pripovjedača, nekog ko je „u modernom vremenu, sa sve farmerkama i gitarom, ukazivao na porodicu, jako naglašavao vezu sa tradicijom, zbilja ga nećemo sad ugurati na silu u Crkvu kad on nije bio baš tu na bogosluženjima, ali je ukazivao univerzalnim porukama svoje poezije na važnost tradicije.“
Istakao je da u poslednjem dijelu njegovog opusa ima nekoliko pjesama koje se ozbiljno hvataju u koštac sa smrću (Drvena pesma, Mrtvi, Mati), koje su ozbiljan razgovor sa smrću jednog ozbiljnog čovjeka.
Na samom kraju, gospodin Žunić je i otpjevao pjesmu Neki novi klinci. Otac Gojko je zahvalio svima na pažnji i najavio sledeću tribinu za petnaest dana.
Lazar Šćekić
