O odnosu filosofije i teologije
Zahvaljujem i hvala kolegama što su mi omogućili da odmah direktno krenem u samu stvar. Nije to samo novija pojava da je filosofija često na zlom glasu i da se, onako malo pejorativno, govori o takozvanoj profesorskoj filosofiji. Ona je postala jedno zanimanje, jedna čudna razuđena disciplina, koja je čak neuhvatljiva i nebranjiva. Još davno, u antičko doba, Aristofan je u svojim komedijama ismijao filosofe, pa među njima i Sokrata, govoreći da su oni ,,ni na nebu ni na zemlji” i da se bave nečim što ,,nikog ne zanima niti se bilo ko u to razabira”. Ima, naravno, tih devijacija ne samo u filosofiji, ima ih i u teologiji. Znamo na kom ispitu je pala sholastika. Sholastika je bila, logički i metodološki, izuzetno razvijeno mišljenje, ali ona se otuđila od samog života i više niko nije mogao da shvati kakve veze ima uopšte sa životom, dakle postajala je neko beživotno znanje.
Mitropolitova misao, da odmah kažem, nikako se ne može trpati u neki sholasticizam bilo kog tipa. On je razbio sve prepreke i sve ograde svakog sholasticizma kad je u pitanju njegova misao i njegov život. Misao Mitropolita Amfilohija sadrži izobilje impulsa za filosofiju. Ako se okrenemo izvornim filosofskim pitanjima, ne onome u šta se sve filosofija može izmetnuti, a to su u osnovi dva pitanja: šta je biće, šta postoji, i drugo pitanje: kako treba živjeti. Mitropolit je na oba pitanja dao jasan i nedvosmislen odgovor, posvetio i život i djelo tim pitanjima. Ono što istinski i iskonsko postoji, to je Bog, Sveta Trojica i Hristos. A kako treba živjeti? Pa to slijedi iz ovog prethodnog pitanja: tako što treba da se upodobimo Hristu. I na taj način imamo odgovor na oba pitanja. Naravno, Mitropolitovo stvaralaštvo je izuzetno obimno: tu je desetine knjiga i stotine članaka. I prirodno je da ne možemo o svemu tome govoriti, nego o onim akcentima i najvažnijim momentima. Njegovo djelo će sigurno biti u budućnosti predmet istraživanja, jer kada se suočimo sa tako velikim djelom, kome u našem vremenu može uz rame da stane samo djelo vladike Atanasija, onda moramo postaviti jedno zabrinjavajuće pitanje: da li vidimo na horizontu? Da li možemo uopšte naslutiti da će se kod Srba ponovo pojaviti tako veliko djelo? A oni su imali na koga da se naslone: na Justina Popovića, na Nikolaja Velimirovića, pa onda je i tu prosto poziv i onima koji će danas i sjutra misliti, teološki i filosofski, da i oni imaju na koga da se oslone.
Ako bismo hipotetički mislili da nema drugih knjiga o teologiji osim Mitropolitovih, to bi nam bilo dovoljno da se uputimo u sve važnije teološke probleme i teološke discipline. On je, o tome je i sinoć bilo riječi, izbjegavao to i nije prihvatao da se teologija raspadne na neki niz samostalnih disciplina i struka, da to bude znanje rezervisano za uzak krug ljudi, ma koliko njegova misao znala da bude i verbalno tako artikulisana da nije jednostavno prodrijeti u nju, jer su bile takve teme kojima se bavio. On je, hoću da kažem, držao u integralnom jedinstvo cjelokupno teološko znanje. Ali, pored toga, on je držao u jedinstvu teologiju sa filosofijom, istorijom, kulturom, sa političkim životom. Ne samo da se, dakle, protivio razgradnji teologije na zasebne i otuđene discipline, nego se protivio i samodovoljnosti teologije i njenom distanciranju od stvarnosti života. On je, dakle, tragao za univerzalnom i životnom istinom i tu životnu istinu je potvrđivao svojim životom.
Ako bismo postavili pitanje, da upotrijebim jedan stručni izraz koji odmah zaboravite, fundacionalizam, a to znači: kako je jedno mišljenje fundirano, utemeljeno, gdje ono nalazi svoje saznajno utemeljenje i opravdanje. Onda bi se, kada je Mitropolit Amfilohije u pitanju, mogla izdvojiti tri temeljna polazišta njegovog mišljenja: prvo je, naravno, lično iskustvo vjere, a to znači iskustvo ličnosnog Boga u životu i u istoriji. Kad kažem lično, to pretpostavljam da znamo, ali ipak da istaknemo, to ne znači privatno ili personalno, jer ličnost je, kako nas je nebrojeno puta učio Mitropolit Amfilohije, relaciona, odnosna kategorija, jer ne postoji jedna ličnost, Postoji samo ličnost u zajednici, pa je prema tome duboko iskustvo jedne ličnosti zapravo iskustvo čitave zajednice. To je saborno iskustvo, kako bi se reklo inter-subjektivno iskustvo, koje važi među svim subjektima u toj zajednici. Drugo važno polazište, i to je pomenuto bilo sinoć, Mitropolit u duhu antropološkog uvjerenja čitavog savremenog evropskog mišljenja, razvija teološku misao, polazeći od triadologije, a tome je posvećen njegov doktorat, iz toga proishodi hristologija, a iz hristologije antropologija ili teantropologija. Tako da kod Mitropolita antropologija ne dobija samo svoje utemeljenje, nego i određenu svrhu kao disciplinu. Ona je disciplina sa posebnom svrhom.
Naravno, nemamo sad vremena i nije ni prilika da naširoko pokazujemo čitav kontekst evropskog mišljenja unutar kog Mitropolit razvija ovaj teantropološki stav. Ali, samo da podsjetim, on se uvijek rukovodio slikom čovjeka kao Božijim podobijom, slikom čovjeka kao bića slobode i dostojanstva, i onda nas ta tema vraća na renesansnu rehabilitaciju teme De hominis dignitate – O ljudskom dostojanstvu, a ta tema u Renesansi je nezamisliva bez njenih hrišćanskih izvora, a ti hrišćanski izvori su ukorijenjeni u helenskoj antici, i onda tu dolazimo do onog gnōthi seauton – poznaj samoga sebe. Dakle, u tom njegovom antropološkom okretu, koji karakteriše savremenu filosofiju, vidimo sintezu čitavog evropskog mišljenja, od početaka do danas. To je jedna, zaista, toliko ozbiljna tema.
Treće temeljno polazište se sastoji u sljedećem: kroz prizmu hristološki utemeljene antropologije, Mitropolit Amfilohije pristupa problemima savremenosti i onda, poražavajući položaj čovjekov danas, kontrastivno tumači u odnosu na čovjekovo naznačenje, na ono šta bi čovjek mogao da bude. Iz tog pitanja: ,,Šta bi mogli da budemo?” proishodi njegova briga za zajednicu. ,,Šta bismo kao zajednica mogli da budemo?” Vidite, odatle proishodi jedna normativnost. Dakle, moramo živjeti u skladu sa određenim normama. On nas je stalno opominjao, kao pravi vaspitač, na to. Njegova misao se okreće u kontekstu evropske humanističke kulture, koja se, nakon Velikog rata, obrušila u jednu krizu i nakon Velikog rata kriza je postala osnovno svojstvo ljudske civilizacije i trajno svojstvo. Mi smo konstantno u nekakvoj krizi i stalno rješavamo neke krize zbog toga što smo zalutali na putu istorije.
Posebno taj kontekst označava u njegovom životu dominacija komunističke ideologije i banalizovanog anti-teističkog prosvetiteljstva. Takođe, kad je teologija u pitanju, za njega je relevantan kontekst teoloških strujanja njegovog vremena, kao što je to patristička sinteza, a takođe i razni problemi, kao što je odnos teologije prema filosofiji, kulturi i istoriji. I sve se to moglo vidjeti ’70-ih godina, kada se Mitropolit vratio u Beograd i počeo da učestvuje na javno-intelektualnoj sceni i na akademskoj sceni, koja je dugo, već prije toga decenijama, bila uskraćena za takvu misao kakvu je on nosio, jedno takvo uvjerenje. To su bile fascinantne diskusije, rasprave i predavanja, gdje su sale bile prepune po čitavom Beogradu.
Naročito kada je u pitanju odnos filosofije i teologije vjere i znanja, a posebno kada je u pitanju status hrišćanske filosofije, a unutar nje problem nesaznatljivosti, izgradnja jedne agnosiologije. To je poseban akcenat Mitropolitove misli. Odnos teologije i filosofije je Mitropolit posmatrao nipošto kao odnos međusobno isključivih disciplina, već kao odnos produktivnog preplitanja. I to ne samo kako se ono realno događalo u duhovnoj istoriji, već kako to preplitanje može da nam da podsticaje i u teologiji i u filosofiji. I tu imamo posla kod njega sa jednom sintezom, čovjek nevjerovatno širokih zamaha i sinteza: to da je istinsko znanje dar od Boga, Mitropolit je detaljno razmatrao u svojoj doktorskoj disertaciji i u kasnijim radovima na slične teme. Neću sad da rekapitulišem, bilo je sinoć riječi o tome, ali da istaknem da njegov doktorat pokazuje toliko ubjedljivo i jasno kakva je važnost religioznog iskustva i šta znači znanje kao dar.
Svi mi znamo da su vjera, nada i ljubav osnovne hrišćanske vrline, ali one su, kako se to kaže, božanske vrline! Božanske jer nisu naš proizvod, jer ih dobijamo na dar. I vjeru, koju Bog otkriva nama, i nadu, koju nam Bog daje, jer je to Bog obećanja, koji to Svoje obećanje jemči, i to zakletvom, i mi vjerujemo u spasenje jer je ta nada zajemčena, i ljubav, jer Bog prvi zavolje nas i mi samo uzvraćamo. Tako i ovo znanje koje dobijamo od Boga ne možemo mi proizvesti i tu želim da istaknem jedan važan moment načelnog tipa za filosofsko mišljenje danas, a to je epistemički status religioznog iskustva, saznajodavni status religioznog iskustva. Dakle, postoji ona vrsta saznanja koju ne možemo ni na koji način steći osim kroz vjeru! I to je, dakle, pokazano u ovome gradu.
Sad bismo mogli tu razvijati jednu temu odnosa filosofije, teologije i nauke: šta je uopšte znanje? Otac Gojko je načeo jednu interesantnu stvar kad je pomenuo tu problematizaciju u nauci svakog drugog oblika znanja. A vi ćete svakog dana na prvom dnevniku da vidite kako ljudi govore: ,,Mi vjerujemo nauci!” oni ne kažu: ,,Mi znamo nauku.” nego: ,,Mi vjerujemo nauci.” Dakle, u toj situaciji i nauka je objekt vjerovanja. Da ne govorimo o tome što smo mi davno upali u zamku, u doba pozitivizma i prosvetiteljstva, da naučni pojmovi treba da budu prihvaćeni kao sama realnost. Naučni pojmovi su jedan opis realnosti. To nije realnost, nego su naučni pojmovi.
O svetosavskoj misli Mitropolita Amfilohija
Kao uvod u tu temu samo da ponovim to da je misao Mitropolitova duboko Hristo-centrična, i njegov život i njegovo djelo. On insistira na tom susretu Boga i čovjeka, koji se već dogodio u Hristovom ovaploćenju. Bog se, dakle, ne ustručava da se spusti na naš nivo, da tako kažem. Prema tome, on je odatle izvodio zaključak da je Bog koji je postao čovjek temelj i Bogopoznanja i antropologije, u njihovom unutrašnjem jedinstvu. Jer samosaznanje je zapravo Bogopoznanje i obrnuto, Bogopoznanje je samosaznanje. U tom kontekstu on govori da je Hristos takođe Bogoslov. Da sad ne razvijamo tu ideju Boga Logosa, s početka Jevanđelja Jovanovog.
E, sad samo kratko da se iz tog ugla vratimo na Sokrata. Vidite, ako iz te Hristo-centrične perspektive posmatramo Sokrata, onda Sokrat jeste taj koji jeste u istoriji ljudskoga duha, filosofije i kulture. To je tako u istoriji i bilo. Tek stradanje Hristovo bacilo je novu svjetlost na Sokratovu sudbinu. I kad mi danas tumačimo ovako, kao što kolege relevantno i govore o Sokratovoj sudbini, onda mi zapravo njegov život i njegovu končinu posmatramo kao Hristovo stradanje. Prema tome, bez toga nama Sokrat ne bi bio toliko važan i toliko prisutan u našoj kulturi. To vidimo i u Renesansi kada je jedan čuveni autor, Erazmo Roterdamski, u 16. vijeku, govorio: ,,Socrates, ora pro nobis.” ,,Sokrate, moli Boga za nas.” Dakle, on se obraćao Sokratu kao hrišćanskom svetitelju, upravo posmatrajući ga iz ovog Hristo-centričnog ugla. I sad vidite koliko mi imamo plodan teren da iz ugla Mitropolitove filosofije razumijemo i antičku misao.
Naravno, Mitropolitova misao je često bila reakcija na vladajuću ideologiju i na vladajuću stvarnost. Čak načelno kada govorimo o njemu kao filosofu u ovom izvornom smislu, on je čak i svojim životom demonstrirao da je hrišćanska filosofija zapravo jedna evidencija, da je ona evidentna. Postoji ogromna rasprava u istoriji filosofije o statusu hrišćanske filosofije i nećemo se time zamarati, ali prosto treba da znamo da je biti hrišćanski filosof nešto evidentno i da to ne treba dokazivati, jer naša egzistencija prethodi svakom našem predmetnom mišljenju. O čemu god da mislimo, uslov je da postojimo. Ne možemo misliti ni o čemu ako ne postojimo. Prema tome, mi egzistiramo već kao duhovno biće. Moj duhovni život je stvarnost i ako postojim kao hrišćanin, ako postojim u kontekstu vjere, onda mogu da mislim o raznim filosofskim problemima i temama kao hrišćanin. I onda je to hrišćanska filosofija iz iskustva vjere.
Kažem, Mitropolit je u tom smislu konstantno demonstrirao impulse za filosofiju i potencijal filosofa, ne samo onda kada je pisao o filosofsko relevantnim temama. Njegova reakcija na postojeće stanje je i njegova poznata studija o svetosavlju. To je jedna tema koja je bila dosta zapostavljena u našoj kulturi, odnosno nakon čuvenog teksta Justina Popovića ,,Svetosavlje kao filosofija života”, to su njegova ratna predavanja omladini u okupiranom Beogradu, nije bilo nekog bitnog rada o tome. Između dva rata o tome se vodila velika diskusija i velika rasprava i, nažalost, prosto, Svetosavlje je toliki jedan potencijal kao tema za našu kulturu, za našu duhovnost. Učeni i obrazovani ljudi, Nikolaj Velimirović, Justin Popović, Dimitrije Najdanović, Vujić, Miloš Đurić i tako dalje, oni su između dva rata govorili o Svetosavlju da bi iskristalisali jednu teo-humanističku misao koja bi se suprotstavila propalom zapadnom humanizmu. Nakon Prvog svjetskog rata niko više nije vjerovao da se može govoriti o bilo kakvom humanizmu. Nakon Drugog svjetskog rata, Adorno je rekao: ,,Pa čemu pjesnici i filosofi nakon Aušvica i Jasenovca.” O čemu imamo mi da pričamo nakon Jasenovca? To je kraj ljudske misli, to je poraz ljudske misli.
U tom kontekstu, Mitropolit se vraća ovim temama na jedan izuzetno ozbiljan i danas veoma inspirativan način i on nam pokazuje kako djelo Svetog Save ne možemo shvatati i tumačiti kao neko prosvetiteljstvo zapadnog tipa, kakvog je zastupao Dositej. I on tu proizvodi jedan antagonizam između Dositeja i djela Svetog Save. Toliko impulsa ima u tom njegovom radu. On počinje onom čuvenom rečenicom da ,,jedno bjekstvo u manastir” bjekstvo Svetog Save, i ,,drugo bjekstvo iz manastira” bjekstvo Dositeja Obradovića, opredjeljuje životni put ne samo te dvije ličnosti, nego čitave naše kulture. On dokazuje da je polazište Svetoga Save istina primana vjerom, to jest Bogočovjeka u vječnost, kojom se mjeri svako vrijeme.
I on povezuje svetosavsko predanje sa isihastičkom duhovnošću i to sa isihastičkom duhovnošću u jednom sabornom smislu. Kao što je Sveti Sava izbjegao u tu zamku o kojoj se u to doba govorilo, postojao je jedan izraz ,,sveti egoizam”, kada neko ode u keliju i sam spašava sebe, nije ga briga za svijet. Sveti Sava je ne samo bježao u manastir nego je bježao i iz manastira da spašava narod, da spašava druge. Dakle, to je velika stvar i to su veliki Mitropolitovi uvodi. I on govori o tragičnosti naše dositejevske moderne kulture i prosvjete, jer se ona odrekla sopstvenog istorijskog kontinuiteta i identiteta. I u kasnijim radovima o duhovnom i u kulturnom značenju manastira Studenica, o duhovnom smislu hrama Svetog Save i tako dalje.
On, recimo, u tom tekstu punoću Svetosavlja vidi u Kosovskom zavjetu, i to moramo pomenuti kao nešto što je on stalno držao na umu i na šta nas je opominjao. On je uvijek držao u jedinstvu Kosovo, Lovćen i Jasenovac. Kosovo kao našu zavjetnu misao, i tu mi vidimo koliko je njegovo shvatanje nacionalnih problema zapravo univerzalno. On je premostio taj problem i to pitanje nacionalnog i univerzalnog. On je sa univerzalnog stanovišta govorio o nacionalnom. Njemu nije moglo promaći da smo mi zavjetni narod, a to znači narod utemeljen u vjeri i u normativnosti, obećanju da sm se zavjetovali, da nešto jemčimo i da garantujemo nešto, a to znači da imamo šta da branimo, jer tako rade ljudi koji imaju normativni sistem. Oni imaju šta da brane i to su pokazale litije: da mi, kao narod, imamo šta da branimo. On je na tome stalno insistirao. Lovćen i kapela, to je takođe bio njegov zavjet koji je primio od Njegoša i prinio ga nama kao naš zavjet, i Njegošu i Mitropolitu Amfilohiju. I Jasenovac, to je naša velika istorijska žrtva, sve žrtve od Kosova, koje moramo ubrajati u žive i na njima temeljiti naš život, jer žrtva je u temelju vjere, žrtva bi trebalo da je u temelju kulture!
Dakle, jedan integritet Kosova, Lovćena i Jasenovca je njemu stalno bio na umu.
Iskustvo sa Mitropolitom Amfilohijem kao filosofom
Izvanredno iskustvo. I Kirilo-metodijevski susreti, njih je bilo dvanaestak, svi izreda su bili izvanredni. Teme su bile rat, svetost i odgovornost, ličnost, pokajanje, stradanje i tako dalje. Dakle, sve su to bile veoma aktuelne teme, dnevno aktuelne teme. Ja mogu da kažem kao svjedok tog vremena da niko u Crnoj Gori nije ni razmatrao te teme ni izbliza, možda nije ni pominjao te riječi u javnom životu. Ali Mitropolit je osjećao da su to fundamentalni problemi kojima se moramo pozabaviti. On je imao toliku širinu da organizuje i vodi Kirilo-metodijevske susrete na kojima su učestvovali ljudi iz najrazličitijih struka filosofije, teologije, prava, ekonomije, istorije, književnosti, psihologije i tako dalje. Mogao bih reći da ne sva, ali ogroman broj važnih imena intelektualnog života tada su se rado dozivali i učestvovali u tim susretima, koji su nekako, sticajem okolnosti, otihnuli, a ovo je prilika da se prisjetimo toga da bi bilo dobro obnoviti ih, pa i u čast Mitropolitu Amfilohiju.
To takođe govori o tome koliko je on bio zainteresovan za javni život na jedan dubinski i fundamentalan način, ne površan način. Svi smo svjedoci da se politika danas, gledano globalno i gledano lokalno, pogotovo lokalno, svela na manipulacije, laži, iznevjeravnja obećanja i tako dalje. Zakonomjernost politike danas je da narušava sve norme do kojih je ljudskom rodu stalo i svakog dana smo svjedoci toga. To je jedan globalni nalet koji vodi čovječanstvo u sunovrat i ogroman broj ljudi koji dobiju narodno povjerenje veoma se raduju što nas sve vode na Titanik. Mitropolit je rehabilitovao izvorni smisao politike, a to je briga za zajednicu, briga za polis. Kakvi smo to ljudi ako ne brinemo za zajednicu u kojoj živimo, jer ta zajednica nas čini ljudima! To je bio njegov imperativ. Zbog toga je njegova riječ, kao što znamo, istinoljubiva riječ, ponekad bila prekorna, jer poziva nas zaboravne na pokajanje. Ponekad je bila buntovna, jer nam ne dopušta da se olako odreknemo slobode. Nije nam dao da se olako odreknemo slobode, a to je ugodno odreći se slobode. Na pristanemo na nametnuti izgon istine u ovom vremenu laži i post-istine, na organizovano ruženje svetosti, na odbijanje darovne žrtve, kada naši životi postanu lišeni smisla.
On je, dakle, bio rukovođen brigom za zajednicu i to brigom za konkretnu zajednicu u kojoj je živio. Svi smo mogli da vidimo med koji je on svuda skupljao, ali niko nije mogao da vidi gorčinu i žuč koji je gutao. Ali ponekad smo vidjeli tu opravdanu žestinu, kao reakciju na javnu skarednost, na nepravdu. Vidjeli smo pravdoljubivost, zalaganje za božanske i ljudske vrijednosti. To nam nedostaje u ovim vremenima. Znamo svi koliko je on duša opojao, na koliko je stratišta bio. On je opojao one čije ime decenijama niko nije smio da pomene, ni da ih se sjeti, jer su bili osuđeni na zabranu pamćenja. On je i poraženima i odbačenima vraćao ljudsko dostojanstvo. On je sve nas liječio od amnezije. Svojim vrlinama i podvizima oblikovao je duhovnu i moralnu snagu naroda i zato su njegova teologija i filosofija tako duboke, odvažne, konkretne. Njegova teologija je pokazna vježba života i kada je nama ostavio svoj bogatstvom preispunjeni život, i u svojim molitvama ponio naše krivice, onda su ga na koljenima ispratili oni koje je učio kako da stoje uspravno.
Dakle, njegova politika, daleko od svakog politikanstva, je zapravo put duše u čistotu i slobodu. Nedostajaće nam ta vrsta političke teologije, koja čitavu istoriju naroda posmatra kao istoriju žrtve na raspeću. I ja se prisjećam te 1990. godine, kada je ispred Cetinjskog manastira pozvao narod da uzme slobodu. ,,Ne bojte se, uzmite slobodu!” Uvijek je iskazivao poštovanje svakoj ličnosti i uzdizao njenu slobodu i dostojanstvo. Dakle, on se aktivno suprotstavljao političkoj kulturi poniženja koja nam se nameće. Tako da ova svenarodna lozinka ,,Ne damo svetinje!” to je njegov nauk nama da imamo šta da branimo. To nas je, u vremenima beznađa i bezakonja, naučio naš Mitropolit.
(Izlaganje na “Danima Mitropolita Amfilohija”, Podgorica, 28. oktobra 2021. godine)
