Piše o. Gojko Perović
U civilizovanim državama i društvima se zna da je zadatak Crkve (kako SPC tako i gotovo sve druge hrišćanske zajednice) da obavi molitvu (crkvenu službu) svakoj hrišćanskoj duši koja to lično želi, ili na osnovu želje nekih drugih hrišćana, ožalošćene rodbine i prijatelja pokojnika. Bogu hvala na kinematografiji i literaturi koja je poslije 1945. g. dolazila iz svijeta do nas, i koja je slikovito prikazivala kako se obavljaju molitve ”za dušu suđenu”, obred ispovjesti i opijela za ljude koji su osuđeni, pa čak i za one čija je krivica dokazana i nesumnjiva. Pa ako i mi u Crnoj Gori želimo standarde kulturnog i demokratskog svijeta, ne bi smjelo da nam padne na pamet da osporavamo bogosluženja koje sveštenici vrše vjernicima – bilo kakva da je sudbina i pravni položaj tih vjernika pred zemaljskim zakonima.
U civilizovanim državama i društvima poštuju se pozitivno-pravni propisi drugih demokratskih zemalja, sa uvažavanjem, a bez izrugivanja. Ukoliko se naravno ne radi o ne-demokratskim ”propisima” kakav je, recimo, svojevremeno bio zakon o aparthejdu u Južnoafričkoj republici. E kada imamo takav slučaj, onda je ta zemlja izopštena iz međunarodnih integracija i manifestacija. Mi sredovječni se sjećamo da reprezentaciju Južne Afrike nijesi mogao vidjeti ni na jednom sportskom takmičenju, sve dok su u toj zemlji vladali zakoni koji podstiču podjele među ljudima i unižavaju dostojanstvo čovjeka.
Srbija nije ni opomenuta niti izopštena od strane demokratskih i naprednih zemalja nakon što je Narodna skupština Republike Srbije najprije izglasala (21. decembra 2004. g) Zakon o izjednačavanju prava partizanskih i ravnogorskih boraca, o potom i Zakon o rehabilitaciji ( 17. aprila 2006.g). Na osnovu tih i takvih zakona, kao i na osnovu opsežnog sudskog istraživanja u procesu koji je trajao devet godina, Viši sud u Beogradu je 14. maja 2015. g. donio odluku o poništenju presude iz 1946. g. kojom je general Dragoljub – Draža Mihajlović osuđen kao ”saradnik okupatora i ratni zločinac”. Pominjem zakone i presude iz države Srbije jer Mihajloviću niko nikada nije sudio ni za šta – izvan Beograda i Srbije, pa je njegova legalna i legitimna pozicija pred istorijom isključivo vezana za ovaj proces koji je okončan u Beogradu 2015. g.
A Srbija je od tada do danas, ugledan partner i sagovornik svih svjetskih i evropskih demokratija.
U civilizovanim i demokratskim zemljama, osim domaćih zakona i uredbi, relevantne norme su standardi međunarodnih zajednica i organizacija kojima ta zemlja teži. Kada je u pitanju naša država Crna Gora, ona se, bar u posljednjih par decenija, profiliše kao kandidat za članstvo u sjeverno-atlanskim integracijama. A to konkretno znači da usvajamo modele ponašanja (otvaramo poglavlja, usklađujemo propise) koji važe u zemljama tzv. zapadnih demokratija. Gledajući iz te perspektive imamo još manje razloga da se ljutimo na Crkvu koja drži pomen generalu Dragoljubu Mihajloviću i drugim pripadnicima ravnogorskog pokreta. U pogledu na istoriju Drugog svjetskog rata koji su imali i do danas imaju vodeći političari i istoričari Zapada, Mihajlovićevi četnici su, u najvećoj mjeri – antifašistički borci za slobodu. Nikom ozbiljnom u SAD, V. Britaniji ili Francuskoj nije palo na pamet da izjednači četnički pokret sa kvinsliškim i nacističkim fenomenima kakva je, recimo, bila ustaška vlast u NDH. U zemljama NATO svijeta čiji je Crna Gora zvaničan član, Draža Mihajlović ima spomenike, ordenja, pa i zvanične izjave političara (kakav je recimo američki predsjednik Ronald Regan čiji sam ukaz gledao svojim očima) koji njihovu istorijsku ulogu vide isključivo kao antifašističku borbu. Razlozi za to su činjenice da Mihajlovićev vojni pokret nikada nije bio na vlasti u nekom okupiranom području, već je bio u šumi; kao i to da Mihajlovićeva vrhovna komanda nije bila ni u Berlinu, ni u Rimu, nego u Londonu. A na čijoj je strani bio London tokom Drugog svjetskog rata, uči se i ovdje u osnovnim školama.
Da sve bude zanimljivije, i da nas motiviše na dodatno promišljanje, podsjetiću da vodeća zemlja saveza čiji smo sastavni dio, SAD ima zakon iz 1954. g. koga je izglasao američki Kongres, i koji, formalno gledano, zabranjuje rad komunističke partije na teritoriji ove velike, demokratske zemlje.
Sve ovo prethodno rečeno i navedeno, nema za cilj diskusiju o istorijskim zbivanjima tokom Drugog svjetskog rata. Jer, tokom toga rata bilo je zastranjivanja i skretanja, ”lijevih i desnih”, u svim vojnim formacijama koje su djelovale na prostoru bivše Jugoslavije – i takvu materiju mogu mjerodavno da analiziraju samo pravi istoričari i naučnici drugih struka. Ono što mi znamo i sa čime živimo jeste činjenica da ideološka skretanja i stravični zločini nad sopstvenim narodom koji su činjeni od pripadnika partizanskog pokreta tokom rata, nijesu diskvalifikovali taj pokret iz porodice antifašističkih snaga, nego se do danas ponosimo partizanskom borbom protiv Hitlera i Musolinija i njihovim oslobodilačkim akcijama usmjerenim protiv okupatora.
Za mene je rat između četnika i partizana odavno završen, i ne vidim nikakvu korist za društvo ni za buduće generacije da se po tom osnovu i danas svrstavamo i dijelimo, ali treba znati da hrišćanska Crkva nikada i nigdje nije pravila razliku među pokojnicima, kada su u pitanju crkveni obredi, niti je svjesno činila nešto što bi bilo protiv zakona moderne, demokratske i sekularne države. Ovaj tekst je napisan u prilog pojašnjenju takvog jednog stanovišta Crkve.
