Prije tačno sedam dana, 4. marta, upokojio se u Gospodu umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački i primorski Atanasije. Moj umirovljeni Nemirko, kako je naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije volio da kaže, za svog brata. Te večeri, društvenim mrežama se, kako reče i vladika Dimitrije, brzinom svjetlosti prenosila poruka: „Usnuo je lav“.
Čekali smo Božić u nadi da će novo ljeto Gospodnje biti bez teških gubitaka. Nije nam se posrećilo. Čini se, da samo što smo oči zatvorili i ponovo ih otvorili, po drugi put postasmo siročad.
Ode nam Lav! Valjda ima neka preča posla u Raju.
Ovog prijepodneva imali smo posebnog gosta na našim talasima. Nekoga ko je sa nama i prije nas samih. Uvijek tu da: podrži, priskoči, osvečani, sastrada, utješi, postavi na pravo mjesto. Ostavio nam ga je Mitropolit, kao najrođenijega.
Sa nama je pjesnik, akademik, naš Matija Bećković, a razgovaramo o duhovnim blizancima, čedima avve Justina.
