U nedelju po Vaskrsu, Tominu nedelju, 27. aprila 2025. godine, Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Manastiru Svetog apostola i jevanđeliste Luke, u Župi nikšićkoj.
Prije Liturgije, Preosvećeni Episkop Metodije zamonašio je Mariju Todorović, Ivanu Vilov, Jelisavetu Krulanović, davši im monaška imena Isidora, Agapija i Stefanija, dok je sestra Amvrosija Sargsjan, koja je već bila bila obučena u monaškoj rasi, dobila monaško ime Petra.
Vladici je sasluživalo više sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke, uz molitveno učešće brojnih vjernika.
Sabranima se riječima arhipastirske besjede obratio Episkop Metodije, poželivši da Gospod novopostriženim monahinjama da blagodati trpljenja na putu spasenja, krstovaskrsnom, koji su izabrale.
„Slavimo danas Svetog apostola Tomu i spominjemo se njegove sumnje. Uvijek u narodu i u svakoj zajednici postoje ljudi koji kasne, ne mogu se naučiti da dođu na vrijeme, to su neke osobine koje ne moraju da budu neblagoslovene. I kao što znamo iz Jevanđelja da su se u strahu apostoli krili iza zaključanih vrata, u strahu i strepnji da li će ih ista sudbina snaći kao i njihovog Učitelja, zebeći od straha judejskog, ulazi Hristos, ne otključavajući zaklopljena vrata, niti ih na čudesan način otvarajući, ničim ih ne povrjeđujući, prolazi sa svojim vaskrslim tijelom. Time pokazuje i najavljuje kakva je nagrada i u kakvo će stanje dospjeti oni koji Mu sljeduju i vjeruju Njegovim jevanđeljskim, nelažnim ustima, božanskim riječima, riječima koje život znače.
Tijelo koje je nova tvar, materija je ali potpuno potčinjena duhu, to je ono za čim su žudjeli, o čemu su sanjali antički Grci. Najveći ideal da se tijelo pokori duhu, da duša ne grca zarobljena u ovoj tjelesnoj košulji, punoj nagona, strasti, patnji, prohtjeva, požuda, želja. A On sa materijalnim tijelom, koje nije prividno, nego istinsko, koje se pokorava Njemu i Njegovom duhu, javlja se kad On hoće, postaje opipljivo, vidljivo, a onda i nestaje, kad On hoće postaje nevidljivo. Prvo što je rekao svojim učenicima bilo je: Ne bojte se i Mir svoj dajem vam. A onda uradi ono što je uradio sa Adamom kad ga je stvorio od zemlje i praha zemaljskog, kao krunu svih stvorenja svijeta vidljivog i nevidljivog, u kome je sabrao sve svjetove i angelske i stvarne, opipljive materije. Na kraju mu dune dušu živu, daje mu ono što nije mogao ni na koji drugi način dobiti, od čega će se zauvijek razlikovati od cjelokupne tvorevine. Dao mu je lik svoj božanski“, kazao je Vladika.
Kad je pao Adam i cijeli rod ljudski se, po riječima Episkopa Metodija, valjao u grijehu smrti, patnji i ropstvu demonskom, umirući i radeći u znoju lica svoga hljeb zarađujući, onda je On riješio po svojoj ljubavi da dobrovoljno uzme ljudsku prirodu na sebe, nadiđe svojom ličnošću i ničim ne bude ograničen, čak ni svojom božanskom prirodom koja je beskonačna i neuporediva drugost u odnosu na tvorevinu.
„Nikakvih dodirnih tačaka nema i postaje jedan od nas da bi nas spasio, dobrovoljno idući na stradanje i na smrt, uzevši sve grijehe ovog svijeta na sebe i pobijedivši smrt svojim vaskrsenjem. Sve je to pokazao svojim učenicima i dunuo i dao im ono što ničim drugim ne bi mogli steći i zadobiti osim Njegovim dahom Duha Svetog i rekao im je: Primite Duha Svetog. Sveti Serafim Sarovski kaže da je to cilj našeg hrišćanskog života, da primimo Duha Svetog, blagodat da steknemo Božju, Njegove energije, da se njom preporodimo i preobrazimo, da nas ona vaskrsne iz ovih zemaljskih, prolaznih i propadljivih okolnosti, da nas obeskonači i da nam da ono za šta nas je Gospod naznačio.
I kao što je došao onima koji ne kasne, u današnji dan Gospod dolazi i onima koji kasne. Kao što daje onima u prvi, šesti i deveti čas tako daje i onima u jedanaesti čas. Toma, koji je, slušajući od svoje braće oradošćene, osnažene i ukrijepljene vaskrsenjem Hristovim i Njegovom pojavom da im se javio, rekao, u žalosti što je on to propustio: Neću vjerovati dok se meni ne javi, dok ne opipam rane od klinova i ne stavim ruku u rebra Njegova. A onda mu se, na današnji dan, Gospod javlja zajedno kad je na okupu bio sa svojom braćom apostolima i drugim učenicima i sljedbenicima. Tu je bio Josif iz Arimateje, Nikodim i mironosice, Marija, Marta, Lazar i neki od 70 apostola. Svi su primili Duha Svetog. Kad se javio Tomi je rekao: Priđi, Tomo, ti koji sumnjaš, i pokazao mu svoje rane i rekao: Evo, uvjeri se“, besjedio je Njegovo preosveštenstvo, dodajući da Toma nije pristupio da se uvjeri, da opipa, nego je odmah ispovjedio ono što niko do tada nije rekao, ni ispovjedio.
„Ni apostol stijena, Petar, ni ljubljeni Jovan učenik, ni divne mironosice, Marija Magdalina u svom oduševljenju, niko nije rekao ono što je na današnji dan rekao Toma. Iz sumnje Tomove rodila se vjera Crkve, rekao je: Gospod moj i Bog moj. Nazivali su ga Sinom Božjim, Mesijom i Gospodom, ali nikad Bogom. Iz tog napaćenog srca njegovog bolnog, sumnjičavog prolomio se krik: Bog moj. Kao što su neki divni, pametni ljudi rekli, to je bio plač hrišćanstva koje se rađa. Da nije bilo sumnje Tomove, ne bi bilo vjere Crkve. Vaskrsli Hristos koji je svima došao, pa i nama danas sabranima na ovom divnom mjestu, u ovom prekrasnom hramu koji dobija novi svoj sjaj i ljepotu i veličanstvenost, pored svoje istorije i tradicije i duhovnosti. U toj riječi apostola Tome, koju je izgovorio prvi vrhuni sve riječi, odstupanja, čudesa jevanđelska Gospodnja, njegove prepirke s farisejima i sadukejima vrhune u toj njegovoj izjavi: Bog moj.
To je suština naše vjere. Vaskrsli Bog koji je pobijedio smrt i koji je došao nama da i mi budemo sapričasnici vječnog života. Ništa drugo nisu uradile naše sestre i Petra, i Isidora, i Agapija i Stefanija, kao i one prije njih i one koje će posle njih da prime monaški postrig i da daju zavjete Hristu vaskrslom, nego što su krenule tim putem da idu sljedujući Mu, još intenzivnije živeći hrišćanskim i duhovnim životom. Kao što je Jevanđelje reklo, koje se čita na monašenju: Ko više voli oca, majku, brata, sestru ili nekog drugog srodnika ili neku drugu zemaljsku vezu pretpostavlja odnosu sa Hristom koji treba da ostvarimo, kaže Gospod da nismo Njega onda dostojni. Ali ne, kaže to, da bismo se mi odrekli, ne daj Bože, bilo koga od naših bližnjih i od ljudi, a kamoli od naših najbližih srodnika, nego da kad sljedujemo Njemu znači da sljedujemo istini, pravdi i dobroti. Svi oni koji tome ne sljeduju mi se ne možemo sa njima saglasiti bez obzira da su nam krvno najbliži. Ne smijemo to pretpostaviti onom putu istine i pravde, dobrote i ljepote duhovne. O tome je On govorio: Ne izgubite taj put, ni po koju cijenu. Govorio je i o duhovnom srodstvu. Kao što su one primile jednu drugu porodicu ne samo iz ovog sestrinstva manastira, nego svih pravoslavnih hrišćana, nebozemnih i onih koji su na zemlji i onih koji suu nebeskoj Crkvi, postali su zajedničari i pripadnici te zajednice.
Mi svojim krštenjem prekidamo svoj rodoslov i orodimo se sa samim Hristom i postajemo s Njim brat i sestra, koji nas spašava. Tad nastaje pravo, istinsko duhovno srodstvo koje ne prestaje ni u ovome, ni u onome životu“, rekao je Episkop budimljansko-nikšićki Metodije, poručivši na kraju:
„Neka vam Bog da Tomovu sumnju, ali i njegovo ispovjedanje i vjeru, da osjetimo svim sovjim srcem i bićem da je Hristos Bog i Spasitelj naš koji je sve učinio da nas izvede na put spasenja, ne štedeći ni to da strada i umre za nas na krstu i da bude pogreben, a onda vaskrsnuvši da se uznese na nebesa i da sjedne sa desne strane Boga i Oca u tijelu kao bogočovjek na svu vječnost, pokazujući time kakva je slava i mjesto pripada onima koji Ga ljube“.
Po odsluženoj Liturgiji, zajedničarenje je nastavljeno uz trpezu ljubavi.
