Besjeda hadži Ivana Bulatovića izgovorena na Svetoarsenijevskoj akademiji, koja je održana 10. novembra 2025. godine, na praznik Svetog Arsenija Ždrebaoničkog, drugog arhiepiskopa i prosvetitelja srpskog i svepravoslavnog, u Centru za kulturu u Danilovgradu, povodom jubileja dvadeset pet godina od osnivanja Pravoslavnog bratstva Svetog Arsenija u Danilovgradu, na kojoj je prisustvovao Episkop doklijski g. Pajsije:
Vaše preosveštenstvo, časni oci, visokoprepodobna mati igumanija, sestre monahinje, Vaša Ekselencijo, draga braćo i sestre, gospodo hrišćanska!
Živimo u vremenu dubokih promjena svijeta oko nas. Za poslednjih deset-petnaest godina naše se okruženje više izmijenilo nego za prethodnih vijek ili dva. I u ovim vremenima dramatičnih promjena dužni smo da riječ jevanđelja pronosimo sa istim žarom kao što su to u zori hrišćanstva činili učenici Hristovi, sveti apostoli. Žar mora ostati isti, vjera mora ostati nepromijenjena, a lik Hristov pred nama svagda nepatvoren i živ. S druge strane, sredstva kojima ćemo doprijeti do srca savremenog čovjeka moraju biti raznovrsna, a da pri tom ne budemo gadljivi na jezik savremenog čovjeka, jer je riječ Božija uvijek nova i savremena. Ako dopustimo da poistovjetimo živi život Crkve Hristove sa bilo kojom istorijskom formom, budimo spremni na to da se takva naša crkvenost u jednom ne tako dalekom trenutku obrete u muzeju prošlosti. No, da ne bismo lutali između avanturističkog eksperimentisanja i okamenjenog tradicionalizma, za putovođu moramo imati Duha Svetoga, koji će nas voditi carskim putem rasuđivanja, bez zastranjenja lijevih i desnih.
Kroz istoriju Crkve, njen odgovor na izazove trenutka je bio različit i prilagođen epohi u kojoj se taj odgovor tražio. On je zavisio ne samo do spoljašnjih faktora nego, nekada mnogo više, od toga koliko je naša zajednica bila živa i predana jevanđelskim idealima. Tako su, na primjer, u trenutku kada su Crkvu preplavili neofiti nakon što se, do juče progonjena Crkva, našla u poziciji državne vjere, mnogi odlučili da se povuku iz gradova i oforme monaške zajednice, koje su težile da ostvare savršenstvo požrtvovanosti i uzajamne ljubavi, koju je nosila progonjena Crkva prvih tri vijeka svog postojanja. Sličnu situaciju imamo i u naše dane, kada mnogi u crkvenu zajednicu dolaze nepripremljeni katihetskim procesom i duše izranjavljenje sablaznima ovoga svijeta, a umom naviklim na ovozemaljsku logiku. U takvoj situaciji je nekome ko se razgorio duhom ljubavi prema Hristu lakše da sleduje drevnim pustinjacima. No, mnogo teži put je da se sama zajednica vjernih u svijetu preobražava i da postane onakva kakvu je Hristos zavještao, a apostoli propovijedali. To je put koji bira pravoslavno bratstvo.
Pravoslavna bratstva pojavila su se prvi put u šesnaestom vijeku u Kijevskoj Rusiji, mučenoj latinskom unijatskom propagandom, koja je pokušavala da razori zajednicu pravoslavnih. Nasuprot moćnim ovozemaljskim sredstvima koje su posjedovali rimokatolički prozeliti, pravoslavni su odgovarali intenziviranjem liturgijskog života i svezom ljubavi i zajedništva, koja se u svakom vremenu pokazuje jača od svjetske sile. Kako tada tako i ubuduće, pravoslavna bratstva su nicala kao odgovor na izazove društva koje je gubilo svoju organsku ukorijenjenost u Hristu i liturgiji. Ovaj fenomen možemo pratiti i u burno vrijeme za Carsku Rusiju na prelazu između devetnaestog u dvadeseti vijek, kada su bratstva podsticala vjerne da se ne podaju propagandi upravljenoj protiv Crkve i vrijednostima koje ona baštini. Kod nas je Sveti vladika Nikolaj u međuratnom periodu inicirao osnivanje Bogomoljačkog pokreta, koji je takođe pomogao obnovi hrišćanskog života i prosvećivanju naroda, tako da ne postaje lak plijen onima koji su olako obećavali raj na zemlji bez Hrista. Oni koji su prošli kroz Bogomoljački pokret mogli su kasnije, u gvozdenim vremenima komunizma, iz života u zajednici ovog pokreta da crpenadahuće i izbjegnu malodušnost pred gonjenjima s kojima se suočila naša Crkva. Ne treba ispustiti ni duhovnu obnovu koju su pravoslavna bratstva odigrala u Grčkoj nakon drugog svjetskog rata, iznjedrivši velike teologe i ponovno oduševivši mlade za liturgiju.
Kada je došlo vrijeme da se zapretana vjera u Crnoj Gori nakon pada komunizma ponovo obnovi, blaženog spomena mitropolit Amfilohije je na ovakvim iskustvima i iz tih korijena utemeljio bratstva pravoslavne omladine u Crnoj Gori, koja su od samog početka bili jezgro oko kojeg su se okupljali najrevnosniji članovi zajednice. Stoga nije uzalud da su bratstva u Crnoj Gori iznjedrila brojne sveštenike i više episkopa naše Crkve.
Mitropolija crnogorsko-primorska se sa razlogom diči dječjim saborima koji se održavaju svake godine na Cetinju. Ta divna slika je nešto što se rijetko može vidjeti, ne samo u našoj crkvi, već i u drugim pomjesnim crkvama. Međutim, po našem mišljenju, još je važniji proces intenzivnog uključivanja mladih u život Crkve onda kada prođe dječji uzrast, kada krene proces zrijevanja i kada često krene osipanje tog dijela crkvene populacije, kada gubimo mlade koji traže da na njihovu duboku zapitanost nad svijetom i čovjekom damo odgovor adekvatan njihovom poimanju, koji prije svega treba da bude autentičan. Iz jednog dječjeg oduševljenja i estetike odrastanja, pred mladim čovjekom se odjednom otvaraju ponori onih „prokletih pitanja“, kako Dostojevski naziva pitanja smisla postojanja.Blaženog spomena episkop Atanasije znao je istaći riječi prepodobnog Justina Ćelijskog da je u Jevanđelju najradikalnije pitanje Hristu postavio mladić: „Učitelju blagi, šta da činim da naslijedim život vječni.“
Mladima ne treba podilaziti poput takozvanih ikona popularnosti našeg doba, ali mlade i njihovu ulogu u zajednici ne smijemo potcjenjivati. Naša civilizacija potcjenjuje mlade, iako njih privlači otvaranje ključnih pitanja našeg života, žeđ za istinskom ljepotom ljudskog bića. Litije 2020. godine su to na najbolji način posvjedočile, ključnom ulogom koju su u njima odigrali upravo mladi, svojom dubinskom čežnjom za svetinjom. Pred našom crkvenom zajednicom se postavlja pitanje kako na tu čežnju odgovoriti.
Pri davanju takvog odgovora, važno je istaći da se bratstvo nikada ne smije pretvoriti u grupašenje, već ga možemo uporediti sa onim vrednijim žeteocima koji predvode i nadahnjuju ostale žeteoce. A, po nelažnoj riječi Hristovoj, poslenika – nikad dosta na njivi njegovoj. Da bi se ovo ostvarilo, centar života bratstva, kao jezgra zajednice vjernih, treba da bude Hristos, a život bratstva treba da bude sveta liturgija. Samo tako se mogu izbjeći pogubne krajnosti koje se ogledaju sa jedne strane u golom aktivizmu koji je sam sebi cilj, sa filantropijom bez dubljeg smisla i na kratke staze – umjesto dubinske ljubavi prema bližnjem i prema svijetu, a sa druge strane u stvaranju nekih elitističkih kružoka, u kojima se ćaska o misticizmu, daleko od žuborenja života zajednice. Samo gradeći na temelju – Hristu Svečovjeku, djelo organizacije pravoslavnih bratstava može proći ispit vremena. A jedan primjer bratstva koje je položilo taj ispit imamo danas pred nama upravo kroz Pravoslavno bratstvo Svetog Arsenija, pa je red da se u ovom kratkom i skromnom slovu osvrnemo na prethodnih dvadeset pet godina postojanja, dok će o radu bratstva više riječi biti kroz kratak program koji će uslijediti.
Nakon litija koje su u januaru 2000. godine organizovane u Podgorici povodom zaštite Vlaške crkve na Cetinju od upada raskolnika, a na kojima su aktivno učestvovali i članovi crkveno-parohijske zajednice iz Danilovgrada, po blagoslovu blaženopočivšeg mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Amfilohija, osnovano je Bratstvo pravoslavne omladine Sveti Arsenije Sremac pri parohiji danilovgradskoj. Temelji bratstva su udareni za vrijeme kada je nastojateljdanilovgradskog sabornog hrama bio jerej Dragan Tomić. Za prvog predsjednika bratstva izabran je gospodin Nikola Rakočević, koji je na tom mjestu ostao do 2005. godine. Od tog trenutka bratstvo na svakodnevnom planu učestvuje u razvoju crkvenog života na teritoriji koja pripada Crkvenoj opštini Danilovgrad, u koju spada i nemanjićka lavra – manastir Ždrebaonik, u kojem se pokoje čudotvorne mošti zaštitnika bratstva – Svetog Arsenija, drugog arhiepiskopa srpskog i naslednika Svetog Save Srpskog ravnoapostolnog. Mnogi članovi bratstva već godinama svoj trud, ljubav i vrijeme posvećuju pomoći u održavanju i razvoju svetinje u kojoj počiva zaštitnik našeg bratstva.
Poseban impuls radu bratstva donosi dolazak sveštenika Slobodana Zekovića na mjesto nastojatelja sabornog hrama Svete Tekle u Danilovgradu, koji podstiče rad bratstva na različitim poljima misije Crkve, pa od tog vremena bratstvo organizuje predavanja, duhovne večeri, poklonička putovanja i štampanje dušekorisnih štiva. Jezgro okupljanja bratstva, na inicijativu tadašnjeg predsjednika bratstva, moje smjernosti, koji sam to mjesto pokrivao do 2015. godine, postaje pjevnica pri hramu Svete Tekle, gdje se sabiraju najaktivniji i u liturgijski život najviše uključeni članovi, koji daju ton aktivnostima u bratstvu. Od tada je prvenstveno bogosluženjem obilježen dalji rad bratstva, a preduslov za učešće u njegovom radu predstavlja aktivan liturgijski život, pri čemu članovi bratstva daju značajan doprinos ne samo kroz pojanje u hramu, nego i kroz druge vidove službe u okviru bogosluženja.
Dolazak na čelo bratstva gospodina mr Ljubomira Popovića, koji je bratstvom predsjedavao do 2021. godine, a koje se poklapa sa dolaskom protojereja Željka Ćalića na mjesto nastojateljadanilovgradskog sabornog hrama, donosi obnovu svestrane misije bratstva, pa se, pored intenziviranja postojećih aktivnosti, uvode nove, u vidu dobrotvornih akcija, davanja krvi, sportsko-rekreativnog angažmana i projekcije filmova. Ono što je za ovaj period rada bratstva veoma značajno je to što je bratstvo donijelo svoj statut koji je dobio blagoslov od strane mitropolita Amfilohija, a kojim je uređen unutrašnji život bratstva, planiranje aktivnosti i izvještavanje o radu upravi Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore. Ovim statutom je utvrđen zvanični naziv bratstva: Pravoslavno bratstvo Svetog Arsenija – Danilovgrad. U tom periodu bratstvo dobija i svoje prostorije u Crkvenoj kući u Danilovgradu, koje bivaju opremljene informatičkom i audio-vizuelnom opremom, kao i biblioteku bratstva.
Ono što predstavlja dane kojima će se zauvijek ponositi bratstvo jeste vrijeme litija u kome su članovi bratstva dali nemjerljiv doprinos, nesebično se dajući u odbrani svetinja, sve do masovnog privođenja članova bratstva pred same izbore 2020. godine. Ubirajući plodove ovog duhovnog podviga, bratstvo se za vrijeme kada je predsjednik bio otac Zarija Vuković, koji je funkciju predsjednika bratstva obavljao do 2024. godine, preporodilo prijemom brojnih novih članova, koji su se priključili bratstvu tokom borbe za odbranu svetinja i koji su, djelatnom ljubavlju u okviru bratstva dobili mogućnost da za vrlo kratko vrijeme steknu iskustvo aktivnih članova crkvene zajednice. U to vrijeme je bratstvo odlikovano gramatom od strane mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Joanikija II.
Poslednje godine rada bratstva, od vremena kada je predsjedavanje bratstvom preuzeo otac Radule Živaljević (2024), pored svih nabrojanih aktivnosti, obilježilo je povezivanje bratstva sa sličnim organizacijama u okviru naše zemlje, ali i u dijaspori, koje donosi nov kvalitet i razmjenu iskustava u misiji Crkve. Posebnu radost daje to što je u jubilarnoj godini četvrt vijeka od osnivanja bratstva formirana i Omladinska zajednica bratstva, koja već ima dosta članova i koja donosi osnovanu nadu da će se služenje bratstva Bogu i našoj Crkvi produžiti i dalje. Iskustvo starije braće i energija i ideje najmlađih čine jedinstven spoj koji donosi dinamiku našoj parohijskoj zajednici i biva nosilac svih važnih aktivnosti Crkve u ovom gradu, od kojih je u predstojećem periodu sigurno najvažnija izgradnja sabornog hrama Svete Petke, ne samo kao građevine, nego još više kao mjesta saborovanja, mjesta koje treba da postane duhovni izvor na kome se napaja cio vjerni narod ovog kraja, centar misije Crkve i crkvenih događanja uopšte.
Pohvala su nam ne samo godine koje su za nama i u kojima je bratstvo očuvalo neprekinut kontinuitet djelovanja, nego i to što je u sveštenički klir ušlo više članova bratstva, a desetak članova bratstva je pohađalo ili pohađa srednje i visoke bogoslovske škole. Život bratstva se nastavlja kroz omladinsku zajednicu, koja već pokazuje blagoslovene plodove i koja preuzima inicijativu u daljem radu bratstva.
Zalog ispunjenja ovog nemalog zadatka je svijest da, prolazeći za sve ove godine kroz razna iskušenja i suočavajući se sa sopstvenim slabostima, ono što nas je održalo je svijest da djelamo djelo Božije i da je u njegovim rukama ostvarenje svega što bismo planirali ili poželjeli. Jedino ako nepokolebljivo budemo hodili putem Hristovim, pretvarajući liturgiju u svoj život, moći ćemo da slavimo još puno jubileja bratstva, ne kao povod za hvalisanje, nego kao služenje vječnom našem Sabratu, kao nazva Hrista, naš duhovni Mojsije – mitropolit Amfilohije.
Uznoseći blagodarnost i slavoslov tom našem vječnom Sabratu, molimo ga da ukrijepi nas i sve koji poslije nas dođu da revnosti i ljubavi nikad ne presahne.
Hadži Ivan Bulatović je čtec i pojac Hrama Svete ravnoapostolne prvomučenice Tekle u Danilovgradu, pravnik i teolog, jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Pravoslavnog Bratstva Svetog Arsenija Sremca iz Danilovgrada i bivši predsjednik Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore.
