Besjedu igumana savinskog jeromonaha Makarija koju je izgovorio na Svetoj liturgiji koju je, na 12. nedjelju po Duhovima, u nedjelju 31. avgusta 2025. godine, služio u manastiru Savina u Herceg Novom, prenosimo integralno:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha,
,,Niko nije blag do Jedini Bog“, čuli smo, braćo i sestre, da Gospod Isus Hristos kaže ove riječi u današnjem Jevanđelju.
On koji je Bog, Bogočovjek, opet izgovara ove riječi koje mogu i da zbune ljude koji tjelesno umuju i da se zapitaju šta to znači da je samo jedini Bog blag? I zašto Gospod to kaže ovom mladiću iz jevanđelske priče, kada kaže da je samo Bog blag kad je i On Sam Bog.
Gospod to kaže radi nas i radi našega spasenja da bismo razumjeli šta znači blagost Božija i kakav je naš Bog po ukusu i po unutarnjem opitu koji i mi treba da dostignemo. Gospod Koji je, prije svega, beskonačno smiren izvor je svakoga smirenja a njegov dolazak u ovaj svijet je obrazac smirenja za sve vijekove i za svu vječnost. Gospod na ovaj način umanjuje Sebe. Veliki, sada već sveti, starac Pajsije Svetogorac govorio je da on smatra da su ljubav i smirenje dvije božanske vrline koje čovjek treba da se trudi da zadobije u ovom životu i da su one povezane jedna sa drugom. To je velika istina i svako od nas mora i treba da se razvija u ovom pravcu.
Ljubav jeste Sami Bog. Ali i smirenje jeste Sami Bog koji je beskonačni izvor ljubavi i smirenja. Mi ljudi, koji se usavršavamo i sjedinjujemo sa Bogom, približavamo Mu se i sjedinjujemo sa Njim kroz ljubav i smirenje. Ne postoji neki drugi put kojim bi mogli da hodimo u ovome svijetu a da ne promašimo Boga. Ovaj život nam je dat upravo zbog toga i moramo voditi računa o svom spasenju. Potrebno je da dobro obratimo pažnju šta radimo u svom životu kako bismo se održali na putu ka Carstvu nebeskom, odnosno ka Bogu Koji je Carstvo nebesko. Sa Bogom, kao ličnošću, mi se sjedinjujemo na ovaj način. Mi Boga volimo kao ličnost i kao takav On se useljava u nas i to je smisao našeg spasenja. Međutim, da ne bismo promašili cilj fantazirajući samo o Bogu, moramo da vodimo računa kako živimo. Da ne bi promašili šta je istinsko smirenje sveti oci nas uče kako da ga prepoznamo. Mnogi fantaziraju o tome kada pročitaju čiječi staraca i svetitelja misleći da imaju smirenje u sebi dok se na djelu pokaže sasvim drugačije. Zat je potrebno da znamo kako da prepoznamo smirenje.
Gospod još kaže za Sebe: ,,Ja sam krotak i smiren srcem“ i dodaje ,,naučite se od Mene“. Gospod ne kaže: Naučite se od ljudi, od anđela, od svetih, nego kaže da se naučimo od Njega. Šta to znači?
Znači da niko tome ne može da nas nauči do samog Boga. Gospod nas tome ne uči na način na koji se uče nauke ovoga svijeta, već Svojim useljavanjem. Gospodd nas uči dajući nam Sebe. Zato Gospod i kaže: ,,Niko nije blag do jedini Bog“- da bismo mi razumjeli da je to tako.
Kako da prepoznamo istinsko smirenje i šta ćemo osjetiti u sebi ako ga imamo?
Mnogi govore o tome ali njih malo to i razumije. To razumiju samo oni koji se sjedinjuju sa Bogom. To niko ne može da nam objasni, može samo da nam da naznake, ali da to okusimo daje nam samo Bog kad se susretnemo sa Njim dajući nam tako znak da idemo pravilno kroz ovaj život i da duhovni život vodimo na pravilan način. Onda će i naše Pričešće, naše prisustvo u Crkvi i naše krštenje, na kraju ulaska u Crkvu, imati i dobiti smisao sjedinjenja sa Bogom ne na magijski nego na živi način u dodiru sa Njim.
Sveti oci kažu da je početak istinskog smirenja mržnja prema svim oblicima slavoljublja i da je to zadatak nama u ovom svijetu. Mi svoju mržnju obično usmjeravamo ka drugim ljudima, ka stvarima ili događajima, pa kako sad da razumijemo mržnju prema svim oblicima slavoljublja. Mnogi će se uhvatiti za opšti smisao i zapitati se šta je uopšte slavoljublje i kako da ga mrzimo? To znači, na prvom mjestu, da čovjek ne voli da ga slave i hvale i da ima osjećaj mržnje prema tome smatrajući to pogubnim za svoje spasenje. Ako u ovom svijetu dobijamo tu vrstu lažne utjehe, pohvalom ljudskom, onda nećemo imati utjehu od Boga. To je duhovi zakon. Mržnja prema svim oblicima slavoljublja je početak smirenja i hoda ka Bogu i sjedinjenja sa Njim. Prvo što treba da doživimo u svojim dušama, u dodiru sa blagodaću Duha Svetog, je doživljaj mržnje prema svim oblicima slavoljublja. Treba da se sklanjamo da nas niko ne veliča, jer mrzimo taj osjećaj. Tu treba da pazimo i da taj osjećaj ne zamijenimo mržnjom prema ljudima što je pogrešno, jer je slavoljublje ono što treba da mrzimo.
Postavlja se pitanje šta dublje znači to slavoljublje i kako da ga čovjek prepozna?
Postoji jedna početna dimenzija koja nam objašnjava šta je to mržnja prema slavoljublju. Sveti oci kažu da je prvi korak u borbi protiv slavoljublja ćutanje i radosno primanje uvreda. Znači da smo na prvom koraku smirenja, odnosno sjedinjenja sa Bogom, ako mrzimo slavoljublje a dokaz da ga zaista mrzimo je ćutanje i radosno primanje uvreda. Osvrnimo se na svoj život i pogledajmo da li mi zaista tako živimo jer je to put Gospodnji, to je Pravoslavlje i to je Gospod Isus Hristos. Hrišćanstvo je strano u ovome svijetu čiji se duh ne slaže sa njim. Istinske Hrišćane su gonili i goniće. Onima koji su ovdje deklarativno ne smeta ništa jer su se utopili u ovaj svijet. A pošto smo se mi izgubili u ovom svijetu u svojim duhovnim traženjima, za koja niko ne kaže da nisu iskrena već samo da moramo da znamo tačno šta tražimo, tu su sveti oci oci nas pouče da je početak smirenja mržnja prema svim oblicima slavoljublja dok je početak borbe sa njim ćutanje i radosno primanje uvreda. Ako smo uvredljivi mi nismo ni počeli da se približavamo Bogu niti smo na istinskom putu ka Njemu.
Drugi korak je srce koje ne sudi tuđe grijehe
A to je samo početak. Šta ide dalje? Da li iza toga postoji još nešto, pa još nešto da bismo došli do sjedinjenja sa Bogom?
Sledeći korak ka smirenju je ono sa čim mi imamo užasnu borbu i uopšte ne razumijemo šta radimo jer smo rasejani.
Drugi korak u sticanju smirenja, odnosno sticanju Boga, Gospoda našeg Isusa Hrista, u svome srcu jeste neosuđivanje jer se kaže: Srce koje ne sudi tuđe grijehe. Takvo srce je već blizu Boga. Onaj koji dođe na ovaj stepen već osjeća blagost Božiju, osjećajući prije svega svoju grešnost kako bi mogao tako da živi. Zatim dobija istinsko pokajanje i prestaje da sudi drugima sudeći samo sebi. To je drugi stepen u sticanju smirenja.
S druge strane, slavoljublje uvijek uvijek prati sve vrline tražeći da pokrade čovjeka.
Trezvenje je odsustvo svih sujetnih misli
Na drugom stepenu borbe sa slavoljubljem je odsustvo svih sujetnih misli koje se naziva trezvenjem. Takav čovjek postaje trezven i realno živi ovaj život u istinskom pokajanju, ne bivajući nikad očajan.
Pazite, mnogi će se uhvatiti za ovo i upasti u neku bezmjernu tugu i očajanje, što nije ispravan put.
Pokazatelj susreta sa Bogom jeste radost. Veliki grči starac Emilijan Simonopetritski je govorio da u ovome svijetu ćovjeku sve treba da bude povod za radost. I grijeh, i kleveta i tuga, sve čovjeku treba da bude povod za radost!
Postavlja se pitanje kako da budemo radodni ako nas neko, npr. kleveće i kako grijeh može da bude povod za radost?
Ima objašnjenje i za to. Grijeh može da bude povod za radost samo u jednom slučaju a to je kada se trudimo, svim svojim silama, da ga ostavimo i kajemo se i nikako drugačije. Tada moramo da osjećamo radost. Ako se blago i mlitavo kajemo, tada se i ne kajemo istinski i ostajemo tužni jer se kajemo lažno i nismo odlučili da ostavim grijeh. Kad se istinski kajemo mi svim silama svoga bića odlučujemo da nećemo i ne želimo grijeh spremni prije da umremo nego da ga učinimo. To je naša odluka!
U tom trenutku osjetićemo prisustvo Božije i blagodat Njegovu. Tada će Bog doći kod nas. Kad ostavimo grijeh dolazi Bog koji je bezgrešan i dajući nam silu Svojim sjedinjenjem sa nama. Dok god mi želimo grijeh Gospod ne može da uđe kod nas. Ako uklonimo grijeh iz svog života Gospod će doći kod nas i bićemo radosni, iako ćemo se i dalje osjećati grešnima, ali to je takozvana radosna tuga. Osjećaćemo ljubav Božiju i nećemo biti očajni iako ćemo sami sebe vidjeti u ranama i grijesima tek tada vidjevši prave sebe i tek tada shvatajući šta znače riječi molitve prije svetog Pričešća:…Grešnike od kojih sam prvi ja.
To znači da ne vidim druge grešnike nego samo sebe. Jedino sam ja grešnik i vidim samo sebe takvim. Tada se istinski kajemo, istinski prolivajući suze pokajanja, ali nismo očajni jer u sebi nosimo radost koja je hrišćanski plod u ovome svijetu, istinsko Pravoslavlje i u put ka Bogu.
To je ta uska staza. Put ka Carstvu nebeskom jeste uzak i težak ali van ovog, drugo puta nema. Ništa slađe od toga nema u ovome svijetu. Onaj koji okusi od toga spreman je da da život za Hrista jer je Hrsitos najslađi u ovome svijetu. To je Bog. Čovjekov život se onda preokreće i on, već ovdje, počinje da osjeća život u Carstvu nebeskom.
Obratimo zato pažnju kako hodimo u ovom životu da ne bismo promašili put. Ne obraćajmo pažnju na tričave stvari: šta ćemo jesti i piti, šta će se događati ili koliko ćemo živjeti jer je sve to u Božijim rukama i to Bog određuje. Bavimo se svim ovim o čeemu smo govorili i vidjećemo kako će Bog doći u naše srce, kako će nas On utješiti tako da nam onda u ovom životu i neće trebati ljudska utjeha. Nećemo više imati potrebu ni da se pitamo: zašto nam ovaj ili onaj ne čine dobro? Neće biti potrebe za tim. Mi ćemo činiti dobro jer će Bog biti u nama, i biće u nama i snage i ljubavi za sve ljude, sve ćemo moći da razumijemo. To je potvrda prisustva Božijeg u našim srcima. Zato je Bog jedini blag kako kaže Sam Gospod i Sam Bog iz svog beskonačnog smirenja. Vidite koliko je to značajno da imamo u svom životu.
Dakle, početak smirenja jeste da preobratimo sebe time što ćemo prihvatiti da smo grešni, ali nećemo osuđivati druge. Bićemo slobodni. To se ne osvaja na silu već blagodaću Božijom, kroz istinsko pokajanje.
Neka nam na tom uskom putu pomogne, prije svih, Presveta Bogorodica koja nas vodi ka Hristu. Ako tim putem budemo išli dostići ćemo u vječni život i Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.
