Protojerej-stavrofor Obren Jovanović, Arhijerejski protoprezviter cetinjski, sekretar Mitropolije crnogorsko-primorske, besjedeći nakon večernje službe u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici i pomena kraj odra blaženopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, uoči sjutrašnje sahrane, kazao je da je Mitropolit kao Moračanin, Brđanin, Crnogorac i Srbin volio i dušom izgarao za Crnu Goru, cijeloga sebe dajući njenom narodu, ni najmanje se ne štedeći.
“Sad će da počiva u crnogorskom glavnom gradu u svojoj najvećoj zadužbini, koja je po njegovom blagoslovu posvećena Vaskrsenju Hristovom, kojem je služio, kojem se poklanjao i nas učio da mu se poklanjamo cijeloga svoga života”.
Ističući da je naš Mitropolit živio naglašeno asketskim životom, o. Obren je kazao da je našeg duhovnog oca Amfilohija ispunjavala Sveta služba Božija, bratsko sabranje, ljubav i narodna sloga dok se obnavljaju hramovi i sve ono što je čojsko, blagosloveno i osveštano.
BESJEDA NA VEČERNJOJ SLUŽBI U SABORNOM HRAMU HRISTOVOG VASKRSENJA U PODGORICI UOČI SAHRANE MITROPOLITA AMFILOHIJA
Podgorica, 31. oktobar 2020.
”Smrti gdje ti je žalac, ade gdje ti je pobjeda. Vaskrse Hristos, i ad se stropošta! Vaskrse Hristos, i padoše demoni. Vaskrse Hristos, i raduju se anđeli! Vaskrse Hristos, i život živuje! Vaskrse Hristos, i nijednog mrtvog u grobu!”
Ima li boljih riječi kojima bi mogli da ispratimo našega voljenoga vladiku i arhipastira? Riječi Svetog Jovana Zlatousta neka isprate i našega Zlatousta. Hiljade njegovih besjeda ga je upisalo među najveće svjedoke Hristove propovjedi i Hristovoga vaskrsenja, koje nam ovako divno opisa Zlatousti.
Mnoge od tih propovjedi je izrekao upravo nad samrtnim odrom episkopa, sveštenika, monaha i monahinja, ljudi na najvišim društvenim položajima, ali i onih sa same društvene margine. Svima jednako i svima s dubokom vjerom u Vaskrsenje i život vječni. Reći nad njegovim odrom riječ u ime sveštenstva i monaštva naše Mitropolije, nije mi lako. Začudiće se neko da kažem da mi nije lako. Nije, jer je on bio istinski otac, učitelj i duhovni pastir svakome od nas, ali svakome je, baš kao pravi roditelj, pristupao na naročiti način, stoga ne mogu da izrazim sve ono što svako od nas osjeća.
Ono, pak, što nam je svima zajedničko, a što znam pouzdano iz gotovo dvodecenijskog svakodnevnog života uz njega a sa njim sa svom njegovom duhovnom djecom, to je, bez ikakve sumnje, da smo svakoga dana bili očevici njegovog vatrenog svjedočenja Hristovog Evanđelja, koje mu je bilo iznad svega i prije svega.
Često mu se, naime, pogrešno pripisuju neki zemaljski i prolazni interesi i ciljevi u njegovom djelovanju, ali nama koji smo ga poznavali, jasno je kao dan da on nije imao niti drugog cilja niti programa osim vjernosti Bogu i Božjoj istini, pravdi i ljubavi.
Onaj koji mu je bio svakodnevni uzor i nadahnuće je bio onaj od čijega cetinjskoga ćivota i na čiji praznik smo ga danas prenijeli u ovaj sveti hram. Sveti Petar mu je bio učitelj života i pravilo vjere. Kao i Sveti, naš mitropolit je živio naglašeno asketskim životom, ne tražeći nikad ništa lično za sebe i radi svoje udobnosti i ugođaja. Njega je ispunjavala sveta služba Božija, bratsko sabranje, ljubav i narodna sloga dok se obnavljaju hramovi i sve ono što je čojsko, blagosloveno i osveštano. Znam da je više od svega volio onu divnu sliku kada se o dječijem saboru ispred Cetinjskog manastira okupi više od hiljadu naših najmlađih i najdražih Gospodu.
Sveti Petar Drugi, Lovćenski Tajnovidac, kao pjesnik i mislilac, bio mu je izuzetno duhovno blizak. Posljednjih godina nam je često govorio da mu se Njegoš otkriva kao istinski i duboki teolog, što ga više čita i razmišlja o njegovom pjesničkom izrazu velikih tajni neba i zemlje.
I drugi sveti čije mošti počivaju u Crnoj Gori su mu naročito bili bliski srcu. Sveti Arsenije, arhiepiskop srpski, nasljednik Svetoga oca naše Save, Sveti ostroški čudotvorac Vasilije, prepodobni Stefan Piperski i Simeon Dajbabski, momišićki i prevlački mučenici, kao i Sveti Jovan Vladimir, čije mošti nisu ovdje, ali je uvijek s nama – svi su oni bili njegovi, a on je bio njihov. Nikad se nije umorio da nas opet i iznova uči poštovanju svetih Božijih ljudi i njihovih cjelebnih moštiju.
Među svojim zemnim učiteljima imao je makar tri crkvena svjetila čija je svetost već projavljena pred ljudima: prepodobne Justina Ćelijskog, Pajsija Svetogorca i sveštenojerarha patrijarha srpskog Pavla. Prvi je odlučujuće usmjerio njegovu teološku misao, drugi je njegovo iskustvo obogatio preobilnim duhovnim iskustvom Svete Gore, a blaženopočivši patrijarh je uticao na oblikovanje njegovog arhijerejskog lika.
Mnogi nisu razumjevali njegovo svjedočenje, ali je to samo zbog toga što je naš narod bio tako duboko rascrkovljen i odvojen od Božije svetinje, ali i od svojih korijena, da nisu prepoznavali ni kad je koristio svetopisamske i svetootačke primjere, kao i poznate narodne legende, pa čak ni kada je govorio riječima samoga Svetoga Petra.
No, bilo je i jeste mnogo više onih koji su prepoznavali da je njegova jedina briga Crkva Božija i sveopšti narodni napredak. Za ovo drugo se nije mnogo pitao, mada će neki reći da je često bio ”glas vapijućeg u pustinji”, koji nije dao da se Crna Gora istrgne iz svojih duhovnih korijena. Što se tiče unaprijeđenja crkvenog života, o tome je mnogo rečeno, napisano i manje-više sve se zna. Novi sveštenici, monasi, monahinje, parohije, vjeronauka, obnova drevne svetosavske episkopije budimljanske, podizanje ovoga velelepnog Hrama, još jednog sličnog u Baru, nezapamćena materijalna obnova i izgradnja vjerskih objekata. U njegovo vrijeme se desila, blagodareći poznatim dobrotvorima, i najveća obnova ostroške svetinje
Riječ o njemu ne bi bila adekvatna bez pominjanja njegove velike rane- svete srpske zemlje – Kosova i Metohije. Njime je živio i može se slobodno reći da je, što reče nobelovac Andrić za Njegoša, bio ”tragični junak kosovske misli”. Kosovske misli, dakako, koja sebe ne zatvara u nekakve nacionalne ili ideologije krvi i tla, već kosovske misli koja opredjeljenjem Svetog velikomučenika kneza Lazara za Carstvo nebesko ponavlja evanđelsku misao da je ”duša pretežnija od tijela”.
Sjećamo se njegovih riječi da neće otići dok se obnovi Njegoševa kapela i ponovo ne ispuni njegov amanet obnovom crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu i dok u svom sjaju ne zablista drevni prevlački manastir, sjedište svetosavske episkopije i mitropolije zetske. Znamo mi da je mitropolit to govorio da bi i sebe i nas podstakao da se trudimo na tom bogougodnom zadatku. Otišao je iz zemaljskog prolaznog života ne vidjevši ispunjenje ovoga djela, ali, s druge strane, zar nismo svi mi i cijeli Božiji narod, od mitropolita podstaknuti i naučeni, svojevrsni kamen-temeljac kako lovćenske, tako i prevlačke crkve? Zato je na nama da uzmemo taj podvig i da, podsjećajući se na mitropolitove riječi da Crnoj Gori nema Božijeg blagoslova, napretka i pomirenja bez toga, obnovimo lovćensku crkvu i time se vratimo Njegoševom sveštenom zavještanju.
Osim što je brinuo o našem narodu u Crnoj Gori i na tradicionalnim prostorima Srpske Patrijaršije i dalje po svijetu, stigavši na svaku tačku narodnog stradanja, prije desetak godina se pobrinuo da veliki broj naših ljudi rasutih po ogromnim južnoameričkim prostranstvima dobije još prilježniju pastirsku brigu, koja je rezultirala osnivanjem Eparhije buenosaireske i južno-centralnoameričke.
Po djelima, bilo bi mnogo i da je živio tri života, a njegovoga nauka bilo nam je malo da smo ga još ovoliko imali.
Njegova harizma koja je privlačila hiljade duša žednih Boga, iako je bila prijemčiva za sve njih, nikad nije tražila slavu za sebe, nego nas je uvijek upućivala na Hrista. Na tome smo mu beskrajno blagodarni.
Najvažnija stvar koju nas je naučio i davao nam svakodnevni lični primjer: Bogu i bližnjima se mora, a uz Božiju pomoć i može, služiti bezrezervno i samožrtveno. Bez sopstvene žrtve nema napretka. On je to znao, tako je činio i tako je nas učio. Kod njega je nauka bila jednostavna: ako želiš da nešto uradiš – zapni i uradi. Nije prihvatao velike ideje i zamisli bez spremnosti na rad i posvećenost.
Nije se zadovoljavao sa osrednjošću u duhovnim stvarima, ali nije bio strog duhovnik, niti crkveni starješina, što svi dobro znamo. Prema ličnim slabostima drugih bio je blag i pun razumijevanja i nosio ih je u svojim molitvama. Nijedan čovjek mu nije bio mrzak, ali grijeh jeste. Baš kao proroci je izobličavao grijehe znajući da su odstupanja od Božije ljubavi i pravde i istinske ljudskosti.
Njegova dobročinstva su mnoga i uglavnom nepoznata. Nećemo o njima ni sada govoriti. Bog će za to da mu isplati dostojnu platu.
Neka ostane zabilježeno i još nešto – važno i uzvišeno. Na samom početku njegove posljednje bolesti, dobio je velikodušnu ponudu da se liječi u Srbiji, ali i još jednoj, vjerovatno najrazvijenijoj evropskoj zemlji. Bio je blagodaran na tome, ali je i jedno drugo u više navrata odbio sa obrazloženjem da smatra da je prilično da se liječi upravo tamo gdje se liječi njegov narod koji mu je povjeren kao arhijereju.
Jedan od posljednjih početaka koje je postavio, a teško ih je prebrojati, bio je početak gradnje crkve Svetoga ispovjednika Patrijarha srpskog Gavrila Dožića, njegovog plemenika i velikog jerarha Srpske Pravoslavne Crkve.
Mitropolit je kao Moračanin, Brđanin, Crnogorac i Srbin volio i dušom izgarao za Crnu Goru, cijeloga sebe dajući njenom narodu, ni najmanje se ne štedeći. Sad će da počiva u crnogorskom glavnom gradu u svojoj najvećoj zadužbini, koja je po njegovom blagoslovu posvećena Vaskrsenju Hristovom, kojem je služio, kojem se poklanjao i nas učio da mu se poklanjamo cijeloga svoga života.
Na kraju, naša je molitva i uvjerenje da će ga Gospod primiti u svoje neprolazno Carstvo kao jednog od svojih vjernih slugu. Vjerujem da svi djelite moje najdublje uvjerenje da nam je naš mitropolit bio i ostaje uzor vjernog služenja Bogu i narodu.
Odlazi kod Onoga koga je najviše volio, na čiji se presvijetli praznik Roždestva rodio i čije je ime na svetom krštenju dobio.
Posljednjih godina, osobito u vrijeme nedavnih velikih sabranja u velikoj borbi koju smo svi zajedno vodili za očuvanje imena, dostojanstva i svakovrsnog blagostanja Crkve i Božijeg naroda, uobičajilo se da našega blaženopočivšega mitropolita nazivamo lijepim i toplim imenom – Đed.
Blaženog spomena, mitropolite naš, Gospod naš da te upokoji i da Bog da da u tebi dobijemo molitvenika pred Bogom, kao što smo te imali dok si hodio sa nama.
Đede, neka ti je vječan spomen!
Arhijerejski protoprezviter cetinjski
i sekretar Eparhijskog upravnog odbora
Mitropolije crnogorsko-primorske
protojerej-stavrofor Obren Jovanović
