Besjeda Episkopa pakračko-slavonskog Jovana – 30. oktobar 2023. ljeta Gospodnjeg
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Evo nas ovdje pred časom u kome je sav jevrejski narod, starozavjetna crkva, koji je hiljadama godina čekao i uzdisao da dođe čas u kome će doći obećano vrijeme i punoća vremena, koje je obećano još od Boga Avraamu, koji mu je rekao: ”Daću ti zemlju ovu obećanu.” Ta zemlja nije samo zemlja fizička, iako i jeste, obećana zemlja, koja je danas opet u svom nemiru, nesreći, nevolji, krvi i jadu. Ali evo kaže: ”Isus se moljaše nasamo i s Njim bijahu učenici”, znači u momentu kada je posle molitve bio posebno ispunjen silom Duha Svetoga, i On i oni, zapita sve učenike govoreći: ”A šta govori narod, ko sam ja?” To je narod kojem je Bog obećao preko Avraama zemlju i rekao: ”Izađi iz doma svoga i doma oca svoga iz zemlje svoje i zavičaja svoga”, iz Ura haldejskoga, tamo gdje je bilo i bogato i medno i puno voda, da pođe i da će mu dati zemlju obećanu, zemlju kamena, zemlju bezvodnu, u zemlju kako kažu Jevreji: ”Jeste nama Gospod obećao zemlju, ali nam nije obećao mir u toj zemlji.”
Tako je bilo od pamtivjeka, te kada ulazi Isus Navin i on mora zemlju da osvaja, pa onda sve do Davida, koji mačem osvaja Jerusalim i do te mjere proliva krv, da Gospod kaže da neće on podići Hram jer je mnogo krvi prolio, nego njegov sin Solomon. On podiže Hram i od tada iščekuje jevrejski narod to spasenje koje se imalo zbiti, prinosi žrtve pokajanja, prinosi očišćenje kada prilazi u Hram. Tri puta godišnje, uspinje se u Hram jerusalimski iz svih krajeva kuda su Jevreji živjeli, moleći se samo za jedno, a to je da dođe Mesija koji će sve da ispuni. I Gospod, istinski Bog i istinski čovjek, dolazi i pita da oslušne kako narod Njega prima, kako Ga poima, zna li narod da je to ostvarenje njegovog viševjekovnog očekivanja. Učenici odgovarajući rekoše: ”Jedni vele da si Jovan Krstitelj, a drugi da si Ilija”, što je za Jevreje tada bilo još veće, jer je Ilija vaznesen na nebo i svaki put kada se obrezuje novo muško jevrejsko dijete, postavlja se poseban tron kraj tog mjesta i kažu: ”To je tron Ilijin”, jer je Ilija vječiti kum jevrejskog naroda, koji svaki put potvrđuje zavjet i obrezanje u ime zavjeta. A onda Gospod pita učenike koji su se molili sa Njim i kojima goraše srce tada kao poslije Luki i Kleopi dok su išli u Emaus, pa im kaže: ”Šta kažete vi koji ste sa mnom, koji hodite za mnom od galilejske zemlje do Tira i Sidona gore na obali mediteranskog mora do Jerusalima i koji ste svjedoci svega onoga što govorim, čuda koja učinih i prije svega srca koje gori u vama?” Petar odgovarajući reče: ”Hristos Božiji, Mesija, Ti si Onaj Koga čekamo ovolike vijekove i hiljadama godina, Koga čeka sva tvar, uzdišući da se jave sinovi Božiji”, a On ne reče ništa, nego samo zaprijeti i zapovjedi da to nikome ne kazuju, rekavši da Sinu čovječijemu treba mnogo postradati i da će ga starješine, prvosveštenici i književnici odbaciti, da će biti ubijen i trećega dana da će ustati. Evo sablazni za Njegove učenike, jer njima je rečeno i u pismu nalazili, u sinagogama učili i u hramu učili, da će Mesija doći i urediti sav svijet, da će On biti pobjednik, Onaj koji donosi pobjedu narodu jevrejskome nad svim narodima koji su ga okruživali i da će sjesti na tron jerusalimski i carovati dovijeka. A On im govori: ”Meni treba mnogo postradati i starješine, prvosveštenici i književnici će me odbaciti i biću ubijen i trećeg dana ću ustati”. Govori im ono što oni ne mogu da pojme i što nisu ni iščitali iz Pisma i što će im objasniti tek po Svome Vaskrsenju, da vaskrsenja ne biva bez smrti. Da će i Ilija i Enoh postradati kada dođu u svoje vrijeme da objave Njegov Drugi dolazak i da je sudbina ovoga svijeta da kroz njega hodimo na krstu i da vaskrsavamo kao što je danas reklo Jevanđelje, da zauvijek budemo jedno, da zauvijek sjedimo pod nogama Gospodnjim, kao što mučenici u bijelim haljinama već sjede Njemu pod nogama, te da On sa Svoga trona sudi vaskolikom rodu ljudskome, jer On kada ulazi u Jerusalim kaže: ”I kada će zaplakati sva plemena na zemlji, tada ulazim na kapiju milosrđa”, i odatle svojim milosrđem koje je nepojmljivo za nas, za čovjeka, za Njegov narod izabrani, sudi cijelom svijetu, e da li bi cijeli svijet ušao u Carstvo nebesko, Carstvo Oca, Sina i Svetoga Duha, Trojice jedinosušne i nerazdjeljive, Kojoj je slava uvijek i u sve vijekove. Amin.
Besjeda Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija – 30. oktobar 2023. ljeta Gospodnjeg
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Blagodarim braći arhijerejima: Mitropolitu lovčanskom iz bratske Bugarske gospodinu Gavrilu, Arhiepiskopu praškom i čeških zemalja gospodinu Mihailu i našim dragim arhijerejima Jovanu slavonskome, Metodiju budimljansko-nikšićkome i Dimitriju zahumsko-hercegovačkome i primorskome, braći sveštenicima, monasima i monahinjama i svima vama, draga braćo i sestre, što ste došli da se zajedno pomolimo Bogu danas na dan spomena blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija.
Njegov dan, njegov spomen je uoči Svetog Petra Cetinjskoga i uoči dana upokojenja Svetoga Petra II Lovćenskog Tajnovidca. On se pridružio dvojci velikih i svetih svojih prethodnika. Kada govorimo o njemu, govorimo kao o svetom čovjeku. Nije lako o njemu govoriti, jer on je bio kao orao – visoko nad mnogim brigama i nad mnogim mislima i nad mnogima u ovome svijetu. Ali kada je čovjek tako bogate biografije i tako velikog djela, kada je ušao u dušu svoga naroda, onda možemo o njemu uvijek govoriti i svako od nas, čini mi se, može govoriti o Mitropolitu Amfilohiju, makar o pojedinim stvarima iz njegovog života i, uvjeren sam, da ga je svak doživio kao svoga duhovnoga roditelja i pokrovitelja. Zaista je živio svetim načinom života i ne znamo u kom pogledu je uspješniji, da li kao pedagog, jer je izveo mnoge generacije studenata na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, da li kao propovjednik, jer je kao propovjednik bio čuven ne samo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nego i mnogo šire. Naravno, ponajviše se govori o njegovoj arhijarejskoj službi i o duhovnoj obnovi koju je nosio sa sobom gdje je god stigao, od Grčke do Beograda i Banata, pa do Crne Gore, gdje je ostavio i najdublji trag, te do Argentine, i svuda je imao velikog uspjeha.
Njemu je Bog kao Svome ugodniku dao, draga braćo i sestre, sve što je započeo i što je blagoslovio, da je to procvjetalo. To najbolje vidimo po ovome Svetome hramu koji je gradio dvije decenije. On se ugradio u ovaj Sveti hram, ugradio se u grad Podgoricu preko ovoga hrama, a znamo dobro da je ovaj Sveti hram Vaskrsenja Hristovog vaskrsao Podgoricu, ulio novi život u ovaj grad i život građana Podgorice otkada je podignut ovaj hram se izmijenio nabolje. Isto tako i u Baru.
Pošto uvijek imamo duhovne svečanosti i uoči dana Mitropolita Amfilohija i uoči Svetog Petra Cetinjskoga i Njegoša, želim da napomenem da smo se još jednom osvrnuli na djelo Mitropolita Amfilohija, slaveći 160. godišnjicu od osnivanja Cetinjske bogoslovije, čiji je on bio obnovitelj i sa njegovim blagoslovom evo već 31 godinu ova duhovna škola radi i donosi divne plodove, a to je najduži period njenoga rada u kontinuitetu. Iako je davno osnovana, mnogo puta je nasilno ukidana i prestajao je njen rad na izvjesno vrijeme, a najduže posle 1945. do 1992. godine, do Mitropolitovog dolaska u Crnu Goru. Sa njegovim blagoslovom, pošto je on obnovitelj te škole, ova škola, hvala Bogu, radi, radiće i napredovaće. To je povod i da kažemo koju riječ o svetoj službi pedagoga, duhovnog učitelja, našega voljenoga i prisnopamjatnoga Mitropolita Amfilohija.
Svako od nas ko je učio neke škole, pamti pojedine dobre nastavnike kod kojih je milina bilo učiti i one čija su predavanja bila pamćena i nije trebalo mnogo učenja posle njihovih predavanja jer su sve znali da objasne, znali su da prenesu znanje. Isto tako pamtimo pojedine koji taj dar nisu imali pa su se i oni mučili sa đacima i studentima, a i đaci i studenti su se mučili sa takvim profesorima koji nisu pedagozi. To je poseban dar koji je nesumnjivo imao, i to u ogromnoj mjeri, naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije. On je i rođen sa tim darom, ali je mnogo na njemu i radio učeći se i obrazujući se, a posebno moleći se Bogu i trudeći se da svoje srce očisti i pripremi za stan Božiji, da se u njemu nastani vječni Logos Božiji sa Svojim božanskim enerijama: sa mudrošću, sa istinom, sa pravdom i sa ljubavlju. On je bio hristonosac i svoje veliko znanje koje je sabrao učeći marljivo od osnovne škole do doktorata, i poslije doktorata trudeći se da nastavi da se bavi naučnim radom i duhovnim usavršavanjem, a time se bavio čitavoga svoga života. On je taj dar od Boga koji je imao, dar da prenosi znanje, do takve mjere usavršio, da su ljudi jedva čekali da čuju njegovu riječ i u učionici, i u crkvi, i na tribinama, i gdje se god pojavio. On je bio takav učitelj i nastavnik, da su mnogi zbog njegove riječi promijenili svoj način života i pogled na ovaj svijet i na nauku i obrazovanje. On je govorio, isticao i znao lijepo da prenese, da je pravo i istinsko obrazovanje – otkrivanje obraza Božijega u čovjeku i u susretu sa Prvolikom, sa Hristom vječnim Logosom Božijim u kome je sva mudrost i znanje. Bio je originalan u svemu, pa i kao pedagog. On koji je uvijek izgledao kao neki strogi monah, bio je naravno strog prema sebi, ali prema svojim učenicima je bio jako snishodljiv i trpeljiv, što se nije tako često sretalo ni tada, a ni danas. Zapravo, on je i znanje prenosio sa brigom o duši i o spasenju čovjeka, jer je znao, naročito za mladi svijet, za djecu i omladinu, koliko je važno obrazovanje i koliko je teško obrazovati ljude koji se najviše i formiraju kroz školu i obrazovanje. Često smo, kada sretnemo čovjeka koji je završio fakultet, govorili da je to čovjek zrio, pametan, kome se mogu povjeriti najveće dužnosti i ponekad je bilo tako, a ponekad i nije. Blaženopočivši Mitropolit je, brinući se da djeci i omladini pruži pravo istinsko znanje zasoljeno Jevanđeljem, da pruži jevanđelsku nauku, etiku i ono znanje koje izgrađuje čovjeka, svega sebe žrtvovao i cio život se za to trudio. Imao je taj dar da razgovara o najdubljim temama bogoslovlja, književnosti, istorije i ljudskog života uopšte, sa najobrazovanijim, sa zrelim ljudima, ali isto tako sa omladinom i posebno sa djecom. Znamo koliko su ga djeca voljela i sa djecom bio je kao dijete. On, starac od 80 godina, znao je da se spusti na nivo djeteta i vidjeli smo da je on sačuvao djetinju čistotu i djetinju radost u svojoj duši cijelog svog života, i zato su djeca njemu kao Božijem čovjeku, kao pravom i istinskom učitelju, hrlila, želeći da uzmu njegov blagoslov, a on je svakoga znao, ne samo da blagoslovi, nego i da pomiluje, da upita, da utješi, da uputi, zato mu djeca pjevaju najljepše pjesme.
A već kakav je bio propovjednik! Kakvog autoriteta, kakve riječi! On je zapravo govorio ono što je imao u sebi, u svome srcu, u svojim mislima, ono što je sam svojim životom svjedočio. Nije govorio mnogo iz knjiga. Ta riječ, iako je on znao riječ iz knjiga, naročito iz Svetog pisma, ali koristeći riječi iz Svetoga pisma, on je govorio onu riječ koju je doživio i prenosio iskustvo, bio apostol Hristov. Kroz njega su disali vjekovi pravoslavnog iskustva i predanja, zato je i bio tako veliki duhovnik, jer mladi koji su se susretali sa njim, naročito oni koji su željeli da dođu do dubljih istina i duhovnih sadržaja, osjećali su da je naš blaženopočivši Mitropolit izvor vode žive i blagodati Duha Svetoga, sasud Duha Svetoga, zato su mu u Gospodu povjeravali svoje duše i on ih je rukovodio, privodeći ih ne sebi, jer je on znao kakve su opasnosti ako duhovnik čeda privodi sebi da bi ga ona veličala. On to nikada nije dozvolio, niti nekome od svojih duhovnih čada, niti sebi, nego je privoljavao sva svoja duhovna čeda Hristu Gospodu, želeći da ih nastani u naručje Božije i da ih privede spasenju, da nađu smisao života. Tako je sa najvećom ljubavlju vršio Svetu službu i pedagoga, božanskog učitelja i duhovnika i arhijereja.
Draga braćo i sestre, velika su djela našega blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija. Nemamo ambiciju da u jednoj besjedi kažemo sve o njemu. Znajući da će se o njemu govoriti, stalno se govori i još više će se govoriti i izučavati njegovo djelo, a ono što je nama najvažnije – kao što se ugradio u ovaj hram, tako se ugradio i u Crnu Goru, tako se ugradio u svoju Crkvu, tako se sjedinio sa svojim narodom i ugradio se u dušu svoga naroda. Tako ga svuda i sa radošću pominjemo, a korisno je da ga se stalno sjećamo, jer je njega Bog poslao u ovo najteže vrijeme i dokle je hodao po ovoj zemlji, a i sada je sa nama ovdje da nas krijepi, da nas tješi, da nas privodi Hristu Gospodu da ne posustanemo, da budemo pravi hrišćani, da budemo Crkva Božija Sveta i istinita.
Neka Gospod upokoji njegovu dušu sa svima svetima. Mnogo se potrudio i neka ga Gospod nagradi za njegove trudove, za njegovu žrtvu, za njegova raspeća, za njegove brige, za njegove suze koje je izlivao za svoju pastvu, za svoj narod, a posebno za Crnu Goru. Evo, imamo tu priliku da vidimo kako ga Bog obdaruje, kako narod stalno u rijekama dolazi njegovom grobu, i pravoslavni i oni koji su druge vjere, da njemu povjere svoje brige, svoje misli i da nađu utjehu kod njegovoga svetoga groba.
Još jednom zahvaljujem braći arhijerejima, sveštenstvu, monaštvu i cijelom vjernom narodu, svima koji ste danas došli da se zajedno pomolimo pred svetom grobnicom našeg blaženopočivšega Mitropolita, a posebno zahvaljujem našim dragim arhijerejima Gavrilu i Mihailu koji su došli izdaleka i donijeli nam blagoslov i ljubav, svoju i svojih crkava, sveštenstva i naroda.
Besjeda Arhiepiskopa praškog i čeških zemalja gospodina Mihaila – 30. oktobar 2023. ljeta Gospodnjeg
Vaše visokopreosveštenstvo, dragi Vladiko Joanikije, Vaša preosveštenstva, drage vladike, mnogopoštovani duhovni oci, draga braćo i sestre, od srca vam čestitam paznik, koji nije samo danas, već se i sjutra nastavlja. Moje srce se raduje što mogu danas da služim ovdje sa vama i da se pomolim u ove praznične dane.
Želim da zablagodarim Bogu i osobito Vama, Mitropolite, što danas mogu da se pomolim sa vama i da molitveno spomenem blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, koji je pošao kod Gospoda prije tri godine.
Vladika Amfilohije koji je bio zaštitnik jedinstva srpskog naroda, zajedništva i sloge među svim slovenskim narodima, obnavljao je i podizao hramove i manastire u Crnoj Gori. Snažno se suprostavljao prodoru sramnih vrijednosti savremenog društva u život i svijest pravoslavnih ljudi. U tom svom djelovanju, Mitropolit se nije bojao kazne i progona. Takvi su crnogorski mitropoliti, služitelji Istine Hristove. ”Ako je Bog sa nama, ko će protiv nas”, ove riječi Svetog apostola Pavla su postale životno Vjeruju mnogih ovdašnjih arhipastira.
Vi, dragi Mitropolite, dostojno nastavljate djelo svojih prethodnika. U našem ne tako jednostavnom vremenu, za koje se kaže da su sve sile ada ustale na Crkvu Hristovu, potrebno je ne malo hrabrosti. Da Vas Gospod Isus Hristos utvrdi u ovom služenju i blagoslovi Vaša arhipastirska pregnuća u slavu Svete Crkve Hristove.
Čestitam vam praznik, dragi moji, neka vas čuva Gospod i Presveta Djeva Marija. Dozvolite mi, dragi Vladiko, da Vam predam orden svetog Novomučenika Episkopa Gorazda, koji je povezan sa Vašom Crkvom tako što je primio monaški postrig, igumanski i arhimanritski čin i Vaš sjetjejši Patrijarh sa arhijerejima ga je rukopoložio za Episkopa češkog i moravskog.
Dozvolite mi i da od mene lično dobijete ovu skromnu panagiju.
Tijana Lekić
foto: Boris Musić
