O Jakovljevoj liturgiji
Slovo blaženog spomena Arhimandrita Luke (Anića) o drevnoj Liturgiji Svetog apostola Jakova koje je održao 2. novembra 2008. godine u Parohijskom domu u Baru.
„Gospode primi Crkvu Tvoju, koja Ti, kroz Hrista, prilazi“ kaže se na samom početku Jakovljeve Liturgije. Mi hoćemo Liturgijom da osvetimo vrijeme, da bismo u tom vremenu najbolje prinijeli svoj prinos Bogu-a taj prinos to je Liturgija. Mi u Liturgiji prinosimo, prije svega, svoje jedinstvo, dakle Crkva prilazi Gospodu, kaže između ostalog Arhimandrit Luka.
O čemu bih drugo govorio ako ne o Svetoj Liturgiji. 5. novembra, na praznik Svetog apostola Jakova brata Gospodnjeg, dešava se nešto vrlo neobično. To je Liturgija Svetog apostola Jakova.
Apostol Jakov, jedan od sedamdesetorice apostola Hristovih, bio je brat Gospodnji po tijelu i prvi Episkop Jerusalimski. Liturgija koju je on napisao ostala je, nekim čudom, sačuvana. Tokom vijekova nešto je izmijenjena ali je njena okosnica ostala cijela. Čudno je i to što se ova Liturgija samo po suštini prepoznaje u današnjoj liturgiji, dok je po svojim spoljašnjim obredima i oblicima ona mnogo razlličita od današnje Liturgije koju mi služimo. Međutim, ima sposobnost ne samo da nas uvede u jedno drevno vrijeme, već i da nam objasni neke stvari koje su od suštinskog značaja za nas danas.
Kada je Sveti apostol Jakov pisao Liturgiju bilo je malo učenika Hristovih. Dakle, ta jerusalimska Crkvena opština gdje je on bio starješina i ono Hrišćana koje je bilo rasejano zbog ubistva Svetog arhiđakona Stefana. Oni su se rasejali iz Jerusalima po stalim gradovima Judeje čak i izvan Palestine, po dijelu koji danas zovemo Sveta zemlja. Dakle, za te Hrišćane, kojih nije bilo mnogo na broju, bila je pisana ova Liturgija.
Mi smo danas Hrišćani XXI vijeka i imamo dvadeset vijekova iskustva liturgije. U međuvremenu, što nije bio slučaj na početku kad je ova Liturgija pisana, Crkva i vjera su postali dio države. Dakle, Milanskim ediktom car Konstantin je dozvolio Hrišćanstvo a potom čak i zabranio paganstvo, tako ja je hrišćanska vjera postala, onim što danas nazivamo, državna vjera. U toj državi, u kojoj je vjera praktično popularizovana jer su i sami carski dvorjani, kao i svi ljudi koji su bili od ugleda i nosioci kulture toga doba, živjeli tom liturgijom, liturgije su bile česte a na njima je bilo mnogo ljudi. One rimske bazilike, u kojima stane po nekoliko hiljada ljudi, bile su samo odraz toga koliko je vjera bila ušla u sve pore ljudskog života. Međutim, tim omasovljenjem vjere Liturgija je prestala da bude, onako tajanstvena kao što je bila u početku. Više se nije služila noću, kao što je to bilo apostolsko vrijeme, posle tih agapa- večera ljubavi. Hrišćani su se najprije skupljali na tim večerama ljubavi i posle toga su (iako su tu bukvalno večerali) služili liturgiju i pričešćivali se Tijelom i Krvlju Hristovom. Apostol Pavle čak grdi neke koji neuzdržljivo jedu kod kuće a neće da dođu da tu sa svim podijele večeru ljubavi pa da zajedno, negdje oko ponoći, odsluže liturgiju.
Stvari su se u međuvremenu promijenile. Vjera je postala državna vjera, omasovljena. Na liturgiju se išlo ujutru. Išao je i car, čime je ona postala neodvojivi dio života države. Budući tako omasovljena, ona više nije imala potrebu za mistifikacijom pa je počela da biva malo mijenjana i modifikovana. Prvo je to uradio Sveti Vasilije Veliki, napisavši svoju litirgiju koja je, u stvari, ova ista Jakovljeva liturgija samo malo prilagođena i dosta skraćena. Potom Sveti Jovan Zlatousti, u V vijeku skraćuje Vasilijevu liturgiju, ubacivši neke svoje djelove, čime ona biva još kraća. To je liturgija koju služimo danas. Mi služimo Liturgiju iz petog vijeka, koja je, opet kroz vrijeme, malo modifikovana. Iz nje su izbačena čitanja iz Starog zavjeta, koja su prebačena u Jutarnju službu koja joj prethodi, tako da su nekadašnje liturgije, koje su trajale veoma dugo, svedene na ovu što danas imamo u Crkvi u trajanju od sat- sat i po vremena. Njeno trajanje zavisi od hora i od toga kakvom brzinom služba teče. Nekada je ona trajala mnogo duže i zato je Jakovljeva liturgija pečat jednog drugog vremena.
Vrijeme samo po sebi potrebuje osvećenje. Današnja brzina života posledica je upravo tog neosvećenja vremena. Liturgiju, i ovu danas i onu Jakovljevu nekad (iako je suština obje ista), počinjemo riječima: Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvijek i u vjekove vjekova, čime se vrši upravo to osvećenje vremena. Dakle, Liturgija koja je van vremena ulazi u ovo naše vrijeme i sobom ga osvećuje. To osvećeno vrijeme ne potrebuje nikakvu brzinu, u njemu nema pretjerane dinamike XX i XXI vijeka, sve ide prirodnim ritmom čovječjem, onim ritmom kojim čovjek najbolje prinosi svoj prinos Bogu. Kada bi mi u Crkvi pristali na ovaj tempo današnjice, to sigurno ne bi bila molitva. To bi bilo nešto rastrzano, ubrzano, nešto što pokazuje da vrijeme nije osvećeno a mi ipak, hoćemo liturgijom da osvetimo vrijeme da bismo u tom vremenu najbolje prinijeli svoj prinos Bogu. A taj prinost-to je Liturgija.
Sad, šta mi u Liturgiji prinosimo? Prinosimo prije svega svoje jedinstvo. Dakle, Crkva prilazi Gospodu. Na samom početku Jakovljeve liturgije kaže se nešto što danas više ne postoji u liturgijama Svetog Vasilija Velikog i Svetog Jovana Zlatousta: Gospode primi Crkvu Tvoju koja Ti, kroz Hrista, prilazi! Eto to je naše sabranje. Sabranje u kome prinosimo jedni druge, sami sebe i sav život svoj (kako kažemo u liturgiji) Hristu Bogu predavši. Taj naš prinost treba da bude osveštan pojavom i djelovanjem Duha Svetoga, koji nam, za ono malo što mu prinosimo, daje nešto neizrecivo. Dakle, mi Mu prinosimo izraz naše ljubavi, prinosimo Mu hljeb i vino, najprostije stvari čovjekovog bitisanja potrebne za život, a On nam na njih uzvraća blagodaću Presvetoga Duha, Koji pretvara taj hljeb i to vino u Božje Tijelo o Krv. Dakle, za ovo naše malo mi dobijamo nešto što je više od nebesa. Ali to malo mi moramo prinijeti u zajedništvu i sabranju jer bez toga Duh Sveti neće da siđe. Zato toliko puta u Liturgiji tražimo da nas Gospod ujedini da bismo, ujedinjeni, prinijeli tu žrtvu hvale, plod usana koje ispovijedaju ime Njegovo. Mi se, kao ljudi, možemo naći u nekim idejama, ali do potpunog sjedinjenja možemo doći samo kada se zajedno približavamo Bogu. Svako drugo ljudsko sjedinjenje nije u potpunosti. Naš Mitropolit voli da onu našu izreku ,,Samo sloga Srbina spasava“ promijeni pa da kaže: Sveta sloga Srbina spasava. Lako se, kao ljudi, složimo u raznim bezakonjima ali, kada se složimo u ovoj Svetoj stvari onda tu prinosimo čitavo svoje biće i to je naše jedino prepoznavanje u Bogu. Bog nas ne želi kao pojedince, mada se svakom pojedinačno obraća. Želi nas kao zajednicu koju On proglašava za Svoje Tijelo. Dakle, Crkva je Tijelo Hristovo i Gospod ne želi da mi u Njemu imamo nesuglasice, razjedinjenja, kao što to biva, već da se u molitvi za silazak Svetoga Duha ujedinimo da bi Duh Sveti sišao i preobrazio nas iznutra i od nas načinio Crkvu Svoju, Tijelo Hristovo. Čudo je već i to da su Hrišćani, ljudi, Tijelo Hristovo ali nas Bog, u Svojim bezmjernim darovima, bukvalno na to upućuje. Nema sredine, ili ste Tijelo Hristovo ili ste, jednostavno, odvojeni od Boga. Baš kao što apostol Pavle kaže Hrišćanima Jerusalima: Nekad bijeste daleko od Boga, otuđeni a sad ste postali Tijelo Hristovo, sad ste postai Crkva. Nekad ste bili bez Boga na svijetu (baš tako tešku riječ upotrebljava) a sada, kada se ujedinjujete da prinesete prinos Bogu, i tražite osvećenje od Njega, postajete ono što je Gospodu Sveto a to je Tijelo Njegovo, to je Crkva.
Ja ne želim da vas uplašim ovim što pričam. Samo hoću da kažem da treba da nađemo mjesto Liturgiji u našem životu, a liturgijski život je nemoguć bez zajedništva. Nije to neko nasilno zajedništvo niti može da bude proklamovano samo. Nešto što se naređuje i proklamuje, a čime se ne živi, praktično gubi svaku vrijednost. Ali, to zajedništvo treba da bude u Duhu, onako kako su to Sveti oci pustinjaci, koji su imali dubinski vid, umjeli da posvjedoče životom, kada su govorili: Vidjeh lice brata svoga, vidjeh lice Boga svoga. Oni su toliko tu tajnu upisivanja Boga u čovjeka osjećali da su se, obraćajući se bratu, obraćali Samome Gospodu, gledajući u svome bratu Tijelo Hristovo, gledajući u njemu Samoga Hrista. To su oni ljudi koji se nalaze na vrhu lestvice. Oni su tu da nam pokažu put, da nas usmjere, da nas spriječe da minimalizujemo Hrišćanstvo. Nije Hrišćanstvo nikakvo učenje, čak divno neki teolozi kažu da Hrišćanstvo nije ni religija. Religija to su nekakvi putevi ka Bogu, razmišljanja, domišljanja, molitva. Sve je to religija. Ali Hrišćanstvo je živi život u Živome Bogu. To je Emanuil, što na jevrejskom znači Bog s nama. Bog koji je postao jedan od nas, koji se nije postidio čovjeka, njegovog grijeha i palosti već je ušao u maticu ljudskog života, da bi je iznutra preobrazio, i čovjeka učinio bogopodobnim stvorenjem. Čovjeka, koji je bio ogrezao u bogootpdništvu, učinio je pričasnikom Svoje nevečernje slave. Dakle, Hrišćanstvo je najvažniji događaj u istoriji svijeta i sve postoji zbog njega. Jedan od teologa umije to divno da kaže da je stvaranje svijeta u stvari stvaranje Crkve. Dakle, Bog izabira one koji će biti Tijelo Njegovo već stvaranjem svijeta i u tom stvaranju Crkve Svoje, On Sebe daje u potpunosti. Potpuni Bog postaje potpuni čovjek- Isus Hristos da bi time omogućio čovjeku, da u punoći svog bića, uzraste u mjeru rasta Bogočovjeka. Nije Bog postao čovjek da bismo se mi ljudi igrali s tim Njegovim čovještvom i njegovom zemaljskom prirodom. On je postao čovjek da iscijeli onu ranu koja nas je od Njega odvojila nekad u raju, ali i da uradi još više, da nam omogući slobodan pristup ka prnjstolu Svome i da živimo Njegovim životom.
Jedan od čuvenih staraca XX vijeka Sofronije, učenik starca Siluana, objavio je knjigu ,,Njegov život je moj“, ili kako bi mi rekli u duhu našeg jezika, živim Njegovim životom, živim Hristovim životom. A to je moguće jedino u Crkvi i u zajednici, niko to sam ne može učiniti. Zato i Gospod kaže: Niko ne prilazi Ocu, osim kroz Mene. Ko ne prođe kroz Hrista, ne može uzići ka Ocu nebeskome. Ko ne prođe kroz Tijelo Hristovo, koje je Crkva, ne može uzići ka Bogu Gospodu, gospodaru svih svjetova. Niti bi bio moguć bilo kakav uzlazak Njemu, a da Hristos nije sišao na zemlju. Onaj koji siđe to je Onaj koji uziđe na nebesa, kaže se u Jevanđelju. To je ono što imamo u Liturgiji, objedinjenje koje nas upućuje na prinos Bogu. A prinos Bogu možemo samo objedinjeni prinijeti, jer samo tada silazi blagodat Svetoga Duha, primajući darove i za njih darujući Božansku blagodat, osvećenje i pristup Nebeskoj trpezi, koja nije od ovoga svijeta. Zato i kaže apostol Pavle: Mi imamo svoj Žrtvenik, od koga jedemo, kome ni anđeli ne mogu pristupiti. Ljubav Božija prema čovjeku je toliko bezmjerna da je Bog čovjeka uzdigao iznad anđela. Apostol Petar kaže: Tajne u kojima mi učestvujemo (a to je Crkva i Liturgija), u njih i anđeli žele da zavire. E zato mi, kao ljudi i kao Crkva, moramo da budemo svjesni kakve su to tajne, u šta mi ulazimo, da ne bi to što je i anđelima trepet nama ostalo nepoznato. Kakva se to ogromna tajna dešava na Svetoj Liturgiji, šta se to sa nama dešava? Nad hljebom i vinoom, našim iskrenim prinosom Bogu, koji dajemo od prostote srca svoga, sveštenik se moli: Da siđe blagi Duh blagodati Tvoje na nas i na ove predložene darove i da učini ovaj hljeb Tijelom Hristovim a ovo što je u čaši Krvlju Hristovom. Dakle, bez našeg preobražaja u Tijelo Hristovo, u Crkvu, postaje nemoguće i pretvaranje hljeba i vina. Ono što je bitno je da mi postanemo Crkva. A kada se mi promijenimo, a mijenjamo se tim objedinjenjem i molitvom za silazak Duha Svetoga i za naše upodobljenje Hristu Bogu, time postaje moguće da se i obični hljeb i vino, od naše prostote srca prinijeti, pretvore u Tijelo i Krv živoga Boga Koji tako obitava sa nama.
Jakovljeva Liturgija ovu Svetu tajnu oprisutnjuje mnogo jače nego Liturgija Svetog Jovana Zlatousta koju služimo svakodnevno. Kada smo, prije neku godinu, na Cetinju, pozvali studente Likovne akademije na Jakovljevu Liturgiju pa ih posle pitali kako im se učinilo, oni su rekli: Samo smo čekali kada će tu, iza nekog ugla, Hristos da se pojavi. Toliko je ta Liturgija oprisutnjenje te Svete tajne i učestvovanja u njoj.
Međutim, tokom vijekova, došlo je do toga da su se ljudi toliko navikli na Crkvu i na blagodat. Blagodat je postala neki naš neotuđivi dio, tako da se možda premalo insistiralo na toj mističnosti. Ali u toj mističnosti, u tom svecijelom prinošenju sebe u tajnu Crkve, gdje preobraženi hljeb postaje Tijelo Gospodnje, mi postajemo ono što je Bog za nas odredio na početku, za šta smo naznačeni da budemo prije vječnih vremena, postajemo Tijelo Hristovo- Crkva.
Pretpostavljam da većina vas, kao i ja sam, želi da vidi neko svoje mjesto u Crkvi i mjesto Liturgije u nama samima. Šta Liturgija pravi od naših života? Šta molitva čini? Šta se dešava sa nama kada se molimo i koji je krajnji cilj i domet ovog našeg života u Bogu?
Blaženopočivši Arhimandrit Luka (Anić)
Bar, 2. novembra 2008. godine
Priredila: Slobodanka Grdinić
